Tijekom svečanog Euharistijskog slavlja u večernjim satima u subotu, 18. rujna biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica blagoslovio je temeljito obnovljenu župnu crkvu sv. Josipa u Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške koja je jedna od vrlo rijetkih neporušenih crkava, u negotičkom stilu - ne samo na području Banjolučke biskupije, a izgradili su je katolički doseljenici iz Sjeverne Njemačke prije 120 godina. Biskup Komarica je uputio prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo svećenici i sestre redovnice,
dragi župljani ova župe i vjernici iz drugih župa,
dragi naši dobročinitelji iz Njemačke
cijenjeni članovi Srpske Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice,
poštovani prijatelji!

„Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati„ (Mt 16,18). To su riječi koje je Isus nekoć uputio svome apostolu Šimunu Petru, a koje smo mi malo prije također čuli u ovom radosnom slavlju sv. Mise zahvalnice i svečanog blagoslova ove prekrasne Božje kuće – župne crkve Sv. Josipa, sagrađene prije 120 godina u upečatljivom neogotskom stilu.

Utjelovljeni Sin Božji, Gospodar ljudskih života i ljudske povijesti, glavni je 'zidar' svoje Crkve, zajednice svojih vjernika u koju okuplja ljude različitih nacionalnosti, jezika, boje kože, kultura i civilizacija. Tako je to već 2000 godina.
Kristovo Evanđelje, a s njime i Crkva kao zajednica Kristovih vjernika nazočni su na ovim prostorima još od vremena rimske imperije tj. od prvih stoljeća kršćanstva. Ovuda je već tada prolazio važan vojni i trgovački put prema rimskom važnom municipiju koji se zvao Servitium, na području današnje Gradiške, nedaleko odavde.
Kao i u mnogim drugim krajevima, ne samo ove zemlje nego i diljem cijelog našeg kontinenta pa i šire, i u ovom je kraju život kršćanske zajednice imao svoje uspone i padove, svoja mirna, cvjetajuća razdoblja i razdoblja nasilnog uništavanja.

Povijest ove lijepe župne crkve sv. Josipa započinje kratko nakon dolaska doseljenika katolika iz Sjeverne i Sjeverozapadne Njemačke, 80-ih godina 19. stoljeća. Oni su, kao katolici, navikli da u svojim selima i gradovima imaju crkvu u kojoj su se redovito okupljali na nedjeljno pa i svakodnevna bogoslužja, ubrzo nakon svoga dolaska na ovo područje i izgradnje najnužnijih uvjeta za svoj život, predvođeni tadašnjim svojim dušobrižnicima, nakanili graditi sebi župnu crkvu – upravo ovu u kojoj se nalazimo. Druga okolna sela, koja su pripadala ovoj župi, nazvanoj tada po imenu velikog borca za jednakopravnost katolika u tadašnjoj carskoj većinski protestantskoj Njemačkoj Ludwiga Windthorsta, sagradila su sebi također crkve, prikladne za njihove vjerničke potrebe.
Utemeljenje ove župe davne 1881. godine i njezin život nisu bili nikakav izolirani događaj u povijesti Katoličke Crkve i Banjolučke biskupije. Katolička Crkva je univerzalna, a ne nacionalna Crkva, i kao takva ista je u svim državama i na svim kontinentima gdje god joj se omogući da se organizira i plodno djeluje. Tako je bilo u svim ranijim stoljećima, tako je i danas. Ljudi, pripadnici Crkve, ne rijetko su morali napustiti svoja rodna mjesta, svoju domovinu, ali nisu napuštali svoju vjeru, svoju Crkvu. Bog im je u tom pomagao, On je znao za njih, a oni ga nisu napuštali, premda su vrlo često doživljavali teška iskušenja, poniženja, progone, pa i fizičke torture i uništavanja i njihovih života i njihovih domova i njihovih bogomolja - crkava i župnih stanova.

Tko bi mogao nabrojiti sva dramatična zbivanja koja su se događala u i oko ove župne crkve i u ovoj župi, osobito u zadnjih 70-ak godina! Sve je to zapisano u Knjizi života, koju ni požari mržnje ni rušilačke stihije ljudske zlobe ne mogu uništiti, jer tu Knjigu piše vječni, svemogući Bog i vremenom ali i stilom ograničeni njegov stvor – čovjek.
Nešto od svega dogođenog u tom vremenu na području ove župe je ipak moguće zapisati, a i zapisano je za sadašnju i buduće generacije.
Nakon prvih desetljeća mirnog, plodnog i cvjetajućeg života u svojoj župi, doživjeli su župljani, graditelji ove prelijepe crkve, njihovi potomci, a s njima i njihovi svećenici i redovnice, osobito dramatične dane II. svjetskog rata. Ti su dani, osobito pod kraj rata, za najveći broj tadašnjih župljana bili obilježeni nasilnim napuštanjem i crkava i župnog stana i vlastitih domova i imanja, svega što su s velikim trudom i zavidnom slogom u obiteljima svojim i u cijeloj župi bili postigli.

Ostatak ostataka tadašnjih župljana bio je prisiljen desetljećima – koja su slijedila - podnositi protucrkveni državni režim i sistematsko ateiziranje svojih doseljenih novih susjeda, a ne rijetko i vlastite djece i potomaka. Božanska vatra na žrtveniku u ovoj njihovoj, u ratu oštećenoj, a onda sve devastiranijoj i s vremenom oronulijoj župnoj crkvi ipak se nije potpuno ugasila, zahvaljujući požrtvovnosti župnika i njihovih dragocjenih suradnika redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove iz ovdašnjeg samostana Svete Obitelji.
Došao je onda, nažalost, ponovno rat na ove prostore, u kojem katolici - u duhu svoje vjere i naputaka svojih svećenika na čelu s biskupom - nisu htjeli sudjelovati. Zli duh, protivnik Boga mirotvorca i protivnik Božjih vjernika-mirotvoraca opet je pokazao svoje ružno lice. Ono što je ljubav započela obnavljati na ovoj župnoj crkvi i što je već bila obnovila na župnoj kući, vražja mržnja je odlučila zaustaviti i uništiti. Neki od nas ovdje večeras nazočnih dobro pamtimo ta užasna vremena bezočnog , duboko nehumanog divljanja sotonom opsjednutih ljudi, kojima nije bilo ništa sveto, jer je u njima samima bila duhovna pustoš i smrt.

Bez ikakva povoda i razloga ubijen je već na početku ratnih zbivanja naš vjerni suradnik, tihi, skromni domaći župnik vlč. Ratko Grgić. Njegovu potpunu nevinost potvrdili su mi tadašnji vlastodršci ove općine, ali se nisu potrudili da nam dadnu posmrtne ostatke našeg svećenika da ih dostojno i kršćanski sahranimo, unatoč našim nebrojenim molbama i zahtjevima.
Duboko žalimo i ne možemo se pomiriti s bolnom činjenicom da nam ni sve dosadašnje općinske i entitetske vlasti kroz ovih 15 poratnih godina nisu htjele barem donekle ublažiti bol i vratiti nam posmrtne ostatke našeg svećenika, iako znaju gdje su, kao što znaju i tko su ubojice. Davno smo oprostili nesretnim ubojicama nevino ubijenog župnika, koji su se dodatno teško ogriješili o Božji zakon sadistički maltretirajući i sestre redovnice u ovdašnjem samostanu, te pretvarajući i samostan i župnu kuću u ruševinu, a župnu crkvu u skladište nepotrebnog otpada. Čuli smo maločas jasno Božju riječ, koju nam je uputio sv. apostol Pavao: „Ako li tko razori Božji hram, upropastit će njega Bog, jer je Božji hram svet, a to ste vi“ (1Kor 3,17). Neka sve njih, koji su zlo činili u ovoj župi i koji to zlo, nažalost, svojim ponašanjem odobravaju, milosrdni Bog potakne na kajanje, kako bi im mogao oprostiti da ne budu prokleti ni oni ni njihovo potomstvo – do devetog koljena! Nije nam poznato da je do sada itko odgovarao pred institucijama države, a niti pred međunarodnim sudom za ubojstvo župnika, za strašno maltretiranje i izgon redovnica iz njihova samostana te za uništavanje crkvenih objekata u ovoj župi. A to nas nikako ne može ostaviti ravnodušnima, jer želimo i mi živjeti u svojoj domovini koja treba biti pravna država.

Gospodin Bog ni u tim, doista dramatičnim ratnim i poratnim vremenima, nije zaboravio svoje vjerne. Iako nije više bilo ni redovnica ni svećenika u župi, ostalo je stado Kristovih vjernika – malo ali vjerno. Nije bio prošao ni jedan dan a da se nije vinula Bogu molitva – zahvalna, pokajnička ili prosidbena - barem iz kojeg vjerničkog srca ovdašnjih preostalih naših majki, očeva, djedova, baka, sestara, braće pa i dječice. Bog je očito uslišio te iskrene vapaje svoje djece. Ponovno je počeo dolaziti svećenik iz susjedne župe da slavi svete mise i dijeli sv. sakramente. Dolazio je i biskup, a onda su došle i svima drage redovnice, i život župe se ponovno počeo normalizirati i razvijati. Došao je konačno i novi upravitelj ove župe, sadašnji pastir ovog stada Kristova i započeo još intenzivnije obnovu župne zajednice – duhovnu i materijalnu.

Još prije njegova dolaska, Bog se u svojoj providnosti pobrinuo da, u nedostatku potrebnih organizatora za nastavak pred rat započete temeljite obnove crkve, dovede iz istog područja kao i prije 130 godina jednu svoju vjernu i ustrajnu suradnicu, koju je najprije nadahnuo da upozna katolike Hrvate iz Hrvatske i BiH na radu u njenom kraju, te da osnuje Njemačko-hrvatsko društvo pomagača žrtvama rata u Hrvatskoj, a onda i u Bosni. Svojim upornim nastojanjem, unatoč nebrojenim preprekama razne vrste, ona je uspjela pronaći plemenite ljude u svojoj domovini i uz njihovu stručnu i materijalnu pomoć te suradnju domaćih vjernika i stručnjaka dovršila započeto pravo remek djelo temeljite obnove ove župne crkve, pravog dragulja neogotskog građevinskog stila na ovim prostorima. Radostan sam i veoma zahvalan Bogu, da mnoge od vas, naših dobročinitelja, večeras mogu pozdraviti u ovoj prekrasno obnovljenoj crkvi

Neka je njoj kao i svim drugim dragim i dragocjenim dobročiniteljima, ovdje večeras nazočnima i nenazočnima, sav njezin napor i uspjeh na ponos i diku. A mi, i buduće generacije katolika ove župe, to Vaše djelo ljubavi i kršćanske solidarnosti, nećemo zaboraviti.
Sadašnji duhovni pastir ove župne zajednice je u rekordnom vremenu uspio naći sredstva i stručnjake za obnovu župne kuće, koja je kao ruševina sablasno stajala pred očima ne samo mještana nego i tolikih prolaznika, te je i ona sada spremna za blagoslov i za početak funkcioniranja u životu župe. Blagoslov župne kuće ćemo obaviti odmah poslije slavlje svete mise.

Večeras zahvaljujemo svi zajedno dobrom Bogu što smo svjedoci njegove ljubavi i milosrđa prema nama njegovoj djeci. Pozvao nas je u Kristovu Crkvu, u lijepu sretnu zajednicu svojih suradnika, mirotvoraca i graditelja njegova kraljevstva u ovom kraju i u ovom dijelu našeg kontinenta. Obnova ove crkve i župne kuće je dragocjeni simbol moguće i potrebne duhovne obnove europskog čovjeka i u Bosni ali i u Njemačkoj. Božanski inženjer i graditelj spreman je da nam pomogne ne samo u čišćenju pamćenja, u iskrenom praštanju onima koji su zaluđeni činili nam zlo, nego i u našoj spremnosti da vidimo temeljitije i dalje u čemu se sastoji ispravnost našeg ovozemaljskog života. U svom odgovoru Isusu apostol Petar je rekao veliku, za njega presudnu istinu: Isuse, ti jedini imaš riječi života vječnoga, ti si Sin Božji, Spasitelj (usp. Mt 16,16)!

Nećemo ni mi sigurno pogriješiti ako te riječi kao svoj odgovor ponovimo i tu istinu priznamo. Moći ćemo biti vjerodostojni Kristovi suradnici, dragocjeni graditelji civilizacije ljubavi u našoj životnoj sredini, ali i drugdje. Ovaj zajednički projekt, koji je ostvarila ljubav prema Bogu i čovjeku, Vas naše braće i sestara iz Njemačke i nas iz Banjolučke biskupije ovdje u Bosni, jasan je primjer da zajedno s Božjim blagoslovom možemo mnogo dobra učiniti. Još jednom Vam svima, našim dragim i dragocjenim dobročiniteljima izražavam, kao biskup ove župe, iskrenu veliku zahvalnost!

Neka nam svima u našim zajedničkim plemenitim i Bogu ugodnim nastojanjima i ubuduće pomogne zagovor Isusove Majke i Isusova poočima sv. Josipa, nebeskog zaštitnika ove župe. Amen. (kta)