Draga braćo svećenici,

Svjedoci smo kako se u skoro svim područjima i života i svijeta događaju promjene, ne rijetko i vrlo velike i snažne. Te promjene nemaju ni zajednički pravac, ni zajednički cilj, nego se često međusobno uvjetuju, križaju, izazivaju ili sukobljavaju i pobijaju. Zato  i nas te promjene često zbunjuju, jer ih ne možemo uvijek ni pravo shvatiti. A opet, ne možemo biti imuni na njih, nego se osjećamo pozvanim i prozvanim da vis-a-vis tih promjena zauzmemo svoj jasan i dosljedan stav.

Crkva Kristova, u kojoj sakramentom sv. reda imamo vrlo važnu zadaću i veliku odgovornost, reagira – kao živi organizam – na sve što se u njoj i oko nje događa, i odgovara na sva ta događanja među ljudima i narodima svojim produbljenim refleksijama i pojačanim djelovanjem. U saborskoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, br. 1, na samom početku jasno ističe: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovom srcu… Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zato zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudski rodom i s njegovom poviješću.“

Bog, dakle – kako Crkva tvrdi - nije objavio svoju istinu samo za jedan mali broj njegovih izabranika i nije poslao svoga Sina samo za jednu povlaštenu manjinu u ljudskom rodu. Po žrtvi i smrti Kristovoj trebao bi se cijeli svijet spasiti. Zato je sigurno protiv Božje nakane, ako se – kako se čini – ovaj svijet, u samoobmanjujućoj zaslijepljenosti – odriče otkupljenja i vječne sreće za koju je i stvoren. Nitko, tko zna za dalekosežnost ovakvog  stava i pravca, a osobito nitko u Kristovoj Crkvi, ne može, odn. ne bi smio biti neosjetljiv i nezainteresiran. Pogotovo takav ne bi smio biti nijedan svećenik koji je opečaćen i zadužen, tj. poslan da propovijeda Evanđelje, posvećuje vjernike i prinosi žrtvu Novoga Saveza (II. vatikanski koncil).

Naravski, događa se da i on, koji je svetim redom uzet između ljudi - ali nije izdignut iznad čovječanstva – bude i umoran i zastrašen. Ali kad ponovno uspije izroniti iz tjeskobe i malodušja, onda se on posvećuje ponovno, na svom ređenju preuzetim obvezama i nastoji ih ispunjavati još bolje, savjesnije i plodnije.

Svjestan da je u službi uzvišenog Velikog svećenika Isusa Krista, Sina Božjega, svaki od nas je pozvan – kako veli poslanica Hebrejima (4, 16), a što malo prije čusmo – „da pristupi s pouzdanjem k prijestolju milosti i da primi milosrđe i nađe milost za pravodobnu pomoć.“ Dakle, da uroni molitvom, razmatranjem u izvore svoje duhovne snage i odatle počne još jače crpiti potrebnu snagu za novo duhovno i tjelesno dobro braće ljudi. Pri tome smo također pozvani da i jedan drugome pružimo bratsku pomoć. U dijalogu ili u zajedničkom razmatranju i molitvi sigurno će biti često izrečene dragocjene riječi koje se neće lako zaboraviti, nego će ih se često sjećati i prema njima se ravnati. 

Osobnost svakog od nas Kristovih svećenika razvija se – kako vidimo – u dramatičnoj napetosti između uzvišenosti božanskog poziva kojeg je svaki od nas dobio – s jedne strane, i ograničenosti ljudskog djelovanja s druge strane; između nadvremenosti naše svećeničke službe i ovovremenosti našeg  djelovanja.

Osim toga, svaki od nas ima duplu dužnost:
A) - osobnu – s obzirom na vlastito posvećenje, i
B) - socijalnu – s obzirom na predvođenje povjerenih nam ljudi na putovanju prema njihovu spasenju.

A) Prvu dužnost trebamo nastojati ispunjavati poglavito u našoj osobnoj svećeničkoj askezi, u svjesnom njegovanju našega duhovnog i duševnog života. Drugu dužnost trebamo ispunjavati u našem svakodnevnom apostolatu. Pri tome nam valja znati da ove naše dužnosti međusobno jedna drugu uvjetuju i da su stalno međusobno povezane.

Cjelokupna svećenikova zadaća, osobna i apostolska, može se uspješno izvršavati samo s Kristom i u Crkvi. Ovo – s Kristom i u Crkvi – treba biti vodeći motiv koji će prožimati i trajno pratiti cijeli život, svaki napor i cjelokupno djelovanje svakog od nas, Kristovih svećenika.

Svećenik koji bi se odvojio od Krista bio bi proturječje u samome sebi, jer njegov poziv kao i njegovo određenje nužno uključuju Krista, Velikog Svećenika, slično kao što rijeka nužno uključuje izvor i svoju neupitnu povezanost s njime.

Dakle, ovo – s Kristom -  nalazi se bitno u novozavjetnom svećeništvu, osobito ministerijalnom. To pak ne znači da je ređenjem ta nužna i tjelesna povezanost svakog od nas, zaređenih svećenika, nama dana jednom zauvijek i da svaki od nas ne bi mogao tome osobno doprinijeti ili pak oduzeti. Ta naša povezanost s Kristom, sakramentalnim pečatom sv. reda bitno je u nama prisutna, no ona se može – a i treba još više produbiti i ojačati tijekom našeg života, ali nažalost može i splasnuti i izblijediti. Ona nas može doista učiniti da budemo „alter Christus“ – drugi Krist. Ali svećenik, pozvan na najtješnju povezanost s Kristom, svojim grješnim odvraćanjem i udaljavanjem od zaduženog mu pravca života i djelovanja, može nažalost postati i Antikrist.

Između te dvije mogućnosti nalaze se mnogobrojne druge mogućnosti – od svetih do nedostojnih, od svećenika sretnih i ispunjena života do nesretnih svećenika. Svaki od nas stoji pred ovim mogućnostima – i najčešće ćemo se naći malo u jednoj, a onda malo u drugoj situaciji. To je i razumljivo i ljudski. Ali, neshvatljivo i nesvećenički bi bilo, ako ne bismo uvijek iznova težili za uzvišenijim mogućnostima našeg svećeničkog života i ako ne bismo bili trajno usmjereni prema Kristu.

Uvjeren sam da se svaki od Vas, moje mlade subraće, želi što vjerodostojnije ostvariti kao Kristov svećenik. Zato je dobro imati na umu ona svojstva koja trebaju označavati jednu plemenitu – Bogu i ljudima dragu svećeničku osobu. Tri su bitna svojstva istinite svećeničke osobnosti:
1. – življenje s Kristom
2.  – usredotočenost na Krista
3. – djelovanje zajedno s Kristom

1) Življenje s Kristom znači za Božjeg čovjeka, tj. svećenika, trajno njegovanje vlastitog duhovno-duševnog života. To uključuje dnevno hranjenje duše kroz primanje Kristovog Tijela i Krvi; kroz usvajanje Božje objavljene istine sadržane u svetopisamskim tekstovima, koje, kao i Kristovo Tijelo i Krv, svaki dan trebamo blagovati, te kroz trajno nastojanje da i ostvarujemo svoju totalnu predanost Bogu i njegovu narodu – a što uključuje i nerijetku osamljenost života u celibatu – kako ne bi na nas bile primijenjene one riječi Isusova prijekora iz knjige Otkrivenja: „Imam protiv tebe to što si svoju prvu ljubav ostavio. Prema tome,sjeti se odakle i pao, obrati se i opet počni činiti prva djela! Inače, ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svijećnjak s njegova položaja“ (Otk 2, 4-5).

2.) Krist je za sve uzor i cilj. I za svećenika mora Krist biti najveći i uvijek važeći ideal -  kao savršeni čovjek, kao čovjek molitve, kao učitelj, kao onaj koji ima srca za sve ljude i kao onaj koji sebe žrtvuje.

3) Glede nužnosti našeg djelovanja, našeg pastoralnog rada zajedno s Kristom, valja nam imati najprije sljedeće na umu: kao slab čovjek, izložen svakovrsnim opasnostima. svećenik nalazi u Kristu trajni izvor potrebne pomoći, kao što to reče i apostol Pavao: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti“ (2 Kor 12, 9). Krist stoji pred svakim od nas kao prijatelj i kao najpovjerljivija osoba, kao pomoćnik i tješitelj – kao božanski dovršitelj.

Od nas se očekuje da imamo potpuno povjerenje u Krista, ali i da imamo poniznosti, svjesni da bez Krista ne možemo ništa učiniti (usp. Iv 15, 5), te da se i na nas odnose riječi apostola Pavla iz 1 Kor 4, 7: „Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponašaš kao da nisi primio?“

B) Draga braćo svećenici,
razmatrali smo ukratko kako kao Kristovi svećenici zajedno s njime trebamo živjeti, misliti i djelovati. To se s pravom i očekuje od nas i to nas proziva, proziva idealizam svakog pojedinog od nas.

Ali mi smo svjesni da nismo samo individualno, samo osobno pozvani na osobno savršenstvo, nego da smo dio Kristovoga izabranog, svjedočkog naroda, njegove Crkve. Budući da smo dio Crkve, mi nužno moramo biti okrenuti i Crkvi, Crkvi služiti i njoj pomagati da se ostvaruje, i kao zajednica Kristovih spašenika i kao institucija koja Kristovim nalogom treba nuditi spasenje svim ljudima, svim narodima i krajevima, i u svako vrijeme (usp. GS 2).

Svaki od nas svećenika mora imati pravi pogled i ispravan stav kad je u pitanju Crkva Kristova. Inače neće moći pravilno i plodno djelovati među vjernicima koje mu Crkva povjerava da ih vodi, poučava i posvećuje.

Da se taj pravi pogled izoštri i ispravni stav učvrsti – služe i ovakvi skupovi, kao što je danas i sutra; služe, dakako, i svi drugi naši skupovi duhovno-pastoralnog značenja u našim mjesnim Crkvama.

Živjeti i djelovati u Crkvi i u ime Crkve uključuje:
-  prihvaćanje Crkvene hijerarhije i dragovoljna poslušnost toj hijerarhiji;
-  u zajednici s drugima – ne samo braćom svećenicima, nego i drugim Bogu posvećenim osobama te s vjernicima laicima, te konačno
- u duhu suvremenog nauka Crkve, koja ima pred očima sadašnju situaciju čovjeka i svijeta.

Crkvenu hijerarhiju je sam Krist ustanovio i on garantira Crkvi apostolsko nasljeđe, kao i istinu njenog učenja i njeno jedinstvo. Tko ne prihvaća hijerarhijsko uređenje Crkve taj se odvaja od jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.

Svaki krštenik kod svoga ređenja prihvaća i obećaje svome crkvenom poglavaru ne samo svoju spremnost,nego i poslušnost. Ta naša izjava se mora pokazati istinitom i kroz cijeli naš kasniji svećenički život, makar katkad bilo teško i vrlo zahtjevno.

Svojom obavezom poslušnosti svećenik je navezan na svoga biskupa, odn. crkvenog poglavara. Ujedno sudjeluje u njegovoj odgovornosti koju on ima osobito za dio Kristove Crkve koji mu je povjeren.

Što to konkretno znači? Služba koja se svećeniku povjerava – u župi ili u kojim drugim crkvenim institucijama, zahtijeva od svećenika uvijek nove odluke, zauzimanje jasnih stavova, odgovorno djelovanje. Njemu, tj. svakome od Vas služe kao dragocjena pomagala: dokumenti papa i Svete Stolice, Zakonik kanonskog prava, biskupove odredbe i dakako, nezaobilazno vlastita savjest.

Da bi svećenik mogao naći i imati pravilan stav i odnos prema crkvenom autoritetu i prema slobodi, tj. da se ne bi ogriješio prema autoritetu a i da ne izgubi slobodu, potrebno je da svećenik doživljava svoju Crkvu ne samo kao instituciju sa čvrstim zakonima nego i kao zajednicu u kojoj svaki pojedinac ima vlastitu odgovornost u ostvarivanju tijesnog povezivanja sa svojom božanskom Glavom – Isusom Kristom. U zajedništvu s drugim Kristovim učenicima i mi ćemo, kao svećenici lakše uspijevati izvršavati i svoje zadaće – kako ad intra tako i ad extra. Važni su stoga najprije naši međusobni iskreni bratski odnosi koje moramo njegovati u svome dekanatu (ili pak samostanskoj zajednici), u svojoj biskupiji, pa i u svojoj župi, ali je važno i naše oslanjanje i na vjernike laike, na njihove molitve i na njihovu pomoć potrebnu u  našem pastoralnom djelovanju.

Koncilsko dekret „Presbyterorum ordinis“ – o službi i životu prezbitera u t. 8. između ostalog, naglašava sljedeće: „Veoma je važno da se svi prezbiteri, dijecezanski ii redovnički, međusobno pomažu da budu uvijek suradnici istine… Neka stariji primaju mlađe zaista kao braću i neka im pomažu u prvim pothvatima i poteškoćama službe. Neka se isto tako trude da shvate njihov mentalitet, premda je različan od vlastitog, a njihove pothvate neka prate s dobrohotnošću. Mladi sa svoje strane neka poštuju dob i iskustvo starijih i neka se o stvarima koje se tiču dušobrižništva s njima savjetuju i s njima rado surađuju…
Neka prezbiteri znadu da zbog istog zajedništva u svećeništvu imaju posebne obveze prema onima koji se nalaze u nekim teškoćama. Ovima neka pruže pravovremenu pomoć i neka ih, ako treba, diskretno opomenu. One koji su u bilo čemu pogriješili, neka uvijek prate bratskom ljubavlju i velikodušnošću. Neka se za njih usrdno mole Bogu i neka prema njima budu kao prava braća i prijatelji.“

Isti dokument u t. 9. ističe kako se svećenici prema laicima trebaju ponašati, naime kao Krist „koji među ljude nije došao da mu služe, nego da on služi“ (Mt 20, 28). Neka „iskreno primaju i neka promiču dostojanstvo laika  i poseban udio što ga laici imaju u poslanju Glave. Isto tako neka brižno poštuju  dužnu slobodu koja svima pripada u građanskom društvu. Treba da laike rado saslušaju i da njihove želje bratski ocjenjuju, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na različitim područjima ljudske djelatnosti da bi tako mogli zajednički s njima razabirati znakove vremena.“ Također naglašava spomenuti  Dekret kako nam je kao svećenicima dužnost da se osobito brinemo za one Božje darove kod vjernika „koji mnoge privlače na viši duhovni život.“

Mnogi od nas svećenika, redovnika, a onda i redovnica zahvaljuje svoje zvanje upravo revnom nekom svećeniku i redovniku, koji nam je pomogao otkriti poseban Božji dar u nama, te nas pomogao da taj dar pravilno vrednujemo i da za njega cijelog života Bogu zahvaljujemo. Trudimo se i mi slično tako, kad su u pitanju nove generacije Kristovih svećenika!

Draga braćo svećenici,
zajedno s Vama zahvaljujem dobrom Bogu što Vas je pozvao na tako uzvišenu službu u Kristovoj Crkvi – upravo u ovo turbulentno vrijeme i u ovoj zemlji koja je naša Domovina, ali je i „vlasništvo“ Božje i Kristovo. Nije i ne mora biti isključeno da netko od vas osjeća i dodatno zvanje za donošenje sadržaja Kristove ponude onim ljudima i krajevima koji za tim čeznu, a nema nikoga da ih s Kristom usreći. Bilo je, a i danas ima naše braće svećenika koji su došli do svećeništva u ovoj instituciji i u ovom gradu, a bili su, ili još jesu, u misijskim zemljama afričkog kontinenta koji u mnogim dijelovima još nije ni čuo za Krista.

Upravo je danas spomendan jedne velike misionarke, utemeljiteljice Družbe „Misionarki ljubavi“ - svjetski poznate bl. Terezije iz Kalkute. Znamo da je rođena u Skopju, da su za njeno misijsko zvanje osobito zaslužni hrvatski oo. isusovci-misionari u Indiji. Ona je uistinu uspjela i u očima Božjim i u očima Crkve, i u očima cijelog humanog svijeta, jer  je u djelo provodila Isusove prevažne riječi: „Što god učinite jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40).

Citirat ću nekoliko njenih – i za nas važnih – rečenica: „Danas je razgovor o siromašnima u modi. Poznavanje, služenje i ljubav prema siromašnima posve je nešto drugo.“

Evo i ove: „Nikada ne bismo smjeli misliti da je bilo tko od nas nezamjenjiv. Bog ima svoje putove i namisli. On može dopustiti da sve krene naopako i u rukama najdarovitije sestre. Bog vidi jedino njezinu ljubav. Sestra se može iscrpiti, ili čak ubiti poslom, ali sve dok njezinim radom ne prostruji ljubav, taj rad je beskoristan.“

I još ovo, što se može primijeniti ne samo na njene suradnice, nego i na nas: „U svojim kućama budite pažljivi jedni prema drugima. Budite uviđavni prema onima koji vas okružuju. Više volim da pravite greške postupajući ljubazno, nego da činite čudesa djelujući neljubazno. To često biva jedna riječ ili pogled, brzopleti postupak, i tama već ispunja srca onih koje volimo.“

Draga braćo svećenici,
nalazite se na početku vašega dugog svećeničkog hodočasničkog puta, na koji vas je izveo sam Spasitelj svijeta Isus Krist učinivši vas „svojim prijateljima“ (Iv 15, 14) i suradnicima. Znajte da je „vjeran onaj koji vas je pozvao“ (1 Sol 5, 24). Zato radosno, hrabro  i odvažno naprijed – s njim i s njegovom Crkvom – na posao koji vas čeka i koji trebate obaviti. Obavljen naš posao na zemlji jest neprolazno naše ime na nebu. Zato molite svaki dan: „Gospodine, učini me što upotrebljivijim i što bolje me upotrijebi na proslavu svoga svetog Imena, u izgradnji tvoga kraljevstva i u spašavanju besmrtnih duša!

I na kraju ovog nagovora želim svakome od vas dozvati Božju istinu, objavljenu u knjizi Otkrivenja: „Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vijenac – život“ (Otk 2, 10). Amen.