Govor biskupa Komarice prigodom promocije monografije o nunciju D`Erricu

Mostar, 20. ožujak 2012. godine

U organizaciji "Večernjeg lista" u srijedu, 21. ožujka u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru predstavljena je knjiga "IN HONOREM. Alessandro D’Errico. Apostolski nuncij u BiH". Tom prigodom biskup banjolučki i predsjednik BK BiH mons. dr. Franjo Komarica održao je govor koji prenosimo u cijelosti:

Vaša Ekscelencijo, Apostolski Nuncije,
Vaša Uzoritosti, braćo biskupi,
Poštovani organizatori,
Sudionici ovog svečanog događaja!

Prije 10-ak dana izišla je iz tiska u izdanju naše Biskupske konferencije, jedinstvena publikacija na hrvatskom jeziku – monografija o Katoličkoj Crkvi u BiH. Cjelokupna dramatična stvarnost naše domovinske Crkve pretočena tekstom, slikom i brojkama – „treba služiti Istini i Ljubavi“.

Istini o stvarnom stanju vjerskog, kulturnog, odgojno-prosvjetnog, te karitativnog uzdizanja, propadanja i pokušaja obnavljanja živog organizma Crkve u ovdašnjem dijelu hrvatskog naroda. A ljubavi prema našoj dragocjenoj duhovnoj baštini, s kojom nam valja ispravno postupati, njegovati je i savjesno je predavati budućim generacijama.

Monografija koja nosi indikativan naslov „Stanje katoličkih župa u BiH između 1991. i 2011.“ predstavljena je početkom prošlog tjedna u Zagrebu, u kontekstu obilježavanja „Tjedna solidarnosti“ s Katoličkom Crkvom i ljudima u BiH.

U našim planovima je bila realna mogućnost da tu istu monografiju predstavimo našoj domaćoj javnosti najprije upravo ovdje u Mostaru, za vrijeme ovog plenarnog zasjedanja naše Biskupske konferencije  BiH. Ali, iz potpuno opravdanih razloga od tog se nauma odustalo, jer nam je javljeno da ovih dana izlazi iz tiska jedna druga izuzetna publikacija usko povezana s Katoličkom Crkvom u našoj zemlji, koja svakako ima prednost da bude predstavljena upravo ovom prigodom dok traje naše zasjedanje. I to se na opću radost svih nas, događa upravo u ovoj večerašnjoj svečanoj prigodi.

Predstavljanje one druge monografije će uslijediti prvom prikladnom prigodom.

Kako vidite uz druge vrlo poštovane predstavljače, zamoljen sam i ja takoreći u zadnji čas, da uzmem riječ u ovoj svečanoj prigodi i da glasno izrazim ono što mi je na srcu kad se radi o Papi i njegovoj službi, osobito u kontekstu naše konkretne zbilje i stvarnosti suvremenog svijeta. Konkretni povod je nama draga osoba, osobni Papin predstavnik u našoj državi, apostolski nuncij mons. Alessandro D'Errico, dragocjeni i vjerodostojni tumač Svetog Oca i Svete Stolice – kako među članovima naše domovinske Crkve, tako i među svim našim sugrađanima.

U službi papinske službe

Ako pape kroz duga stoljeća povijesti Crkve svjesno i opravdano nose naziv „Sluga slugu Božjih“, onda se to itekako odnosi i na dvojicu zadnjih papa, blaženog Ivana Pavla II i sadašnjeg Benedikta XVI. Neizmjerno je teška zadaća Apostolskog prvaka, ako njegove riječi, kako veli Psalmist (usp. Ps 19,5) trebaju dospjeti do na kraj zemlje, do svačijeg uha i srca. Mnogi su ljudi, naši suvremenici, katolici i nekatolici, vjernici i nevjernici dali do znanja da su ipak barem nešto od tih poruka primili, shvatili i prihvatili.

Upravo u vrijeme ove dvojice papa događale su se i za Crkvu u našem hrvatskom narodu i našoj zemlji BiH povijesne, izuzetno dramatične promjene, uvjetovano osobito tragičnim ratnim zbivanjima i zlosretnim odlukama moćnika ovoga svijeta. I jedan i drugi papa su, Bogu hvala, razumjeli i razumiju našu tešku situaciju koja je jedinstvena na cijelom europskom kontinentu i koliko god nastojali ne možemo im za to dovoljno zahvaliti.

Prateći i čitajući bezbrojne intervencije i apele za pravedni mir koje je posljednjih 20-ak godina provodio Sveti Otac bl. Ivan Pavao II, a onda i Benedikt XVI – osobno ili preko svojih suradnika, osobito putem papinske diplomatske diplomacije, odnosno apostolskih nuncija može se utemeljeno ustvrditi da je sav taj napor bez premca na cijelom svijetu.

Doduše za nekoga koji ne mari za Krista niti svoje pouzdanje u njega polaže, može se činiti da su sva nastojanja i papa i njihovih nuncija, retoričke vježbe bez izgleda za uspjeh. Često se tada citira sarkastična Staljinova rečenica: „Koliko divizija ima papa?“.

Znademo da papa nema divizija i da Crkva ne posjeduje nikakvu oružanu silu, ali ona računa sa snagom vjere i molitve mnogih svojih članova. U očekivanju da se brzo postignu željeni uspjesi, čini se da se kod nekih kršćana izgubi povjerenje u moć molitve.

Ali kršćani mogu za mir ne samo moliti nego i obavljati konkretne poslove. Koji su to sve poslovi vidljivo je osobito iz tradicionalnih papinih poruka za Svjetski dan mira na Novu godinu. Te poruke bi se mogle nazvati zajedničkim imenom: odgoj za mir, ne samo članova Crkve nego i cijeloga čovječanstva. Ne radi se o nikakvom pretjeranom zahtijevanju koje se ne bi moglo ispuniti. Svatko se za mir može zalagati već u svojoj obitelji, svome domu, svome životnom ambijentu.

I naši suvremenici i sunarodnjaci, osobito u ovoj našoj životnoj sredini i u našem bližem okruženju, bilo da su vjernici – katolici ili drugi, ili pak nevjernici, očekuju – osobito od vodstva Crkve, od pape i njegovih suvremenika – pravi odgovor na tjeskobna pitanja koja rađaju nepravda, mržnja, želja za osvetom, opća nesigurnost i nerijetka besmislenost i apsurdnost raznih zavodljivih životnih ponuda. A Crkva, tj. papa i njegovi suradnici, uključujući dakako i apostolske nuncije i kod nas kao i u mnogobrojnim zemljama svijeta morali bi ljudima današnjice ponuditi pravi odgovor i onda kada političke ideologije ili gospodarski koncepti i sile nemaju više nikakav zadovoljavajući odgovor.

I sadašnje pape neumorno nude narodima svijeta, Europe, pa tako i ovog našeg podneblja jasne i sigurne smjerokaze ka sigurnoj i čovjeka dostojnoj budućnosti koja neće biti ugrožena strahom od pogubnih novih ratnih oblaka, niti od ucjenjivanja i porobljavanja manjih i nejačih od strane većih i jačih, tj. od nekog neokolonijalizma. Pape potiču vođe naroda i država da granice svojih nacija, država, političkih i privrednih sistema, te široka područja kulture, civilizacije i napretka, otvore spasonosnoj i univerzalnoj poruci Kristova Evanđelja.

Kao svojevrsna „crvena nit“ kroz mnogobrojne apele, poticaje i čine papa i njegovih najbližih suradnika, među kojima su i službeni predstavnici Svete Stolice – apostolski nunciji, a koji su apeli i poticaji sadržani i u ovoj jedinstvenoj publikaciji, provlače se prevažne, rekao bih, proročke upute za naše suvremenike. Prepoznao sam tri osobito važne i znakovite vrste apela i poticaja.

Jedan od tih poticaja tiče se čovjeka pojedinca i potrebe da se on najprije pomiri sam sa sobom. To znači da se potrudi oko sveobuhvatnog, potpunog poimanja vrijednosti svake ljudske osobe i cijelog svijeta i oko odbacivanja i degradiranja čovjekove bogolikosti i jedinstvene njegove vrijednosti i odgovornosti pred Bogom i pred svim stvorenjem.

Nadalje vrlo snažan apel mnogo puta ponavljan u ovoj našoj aktualnoj stvarnosti jest potreba dijalogiziranja i izmirenja čovjeka sa sebi jednakim pripadnikom drugog naroda, druge tradicije i drugog duhovnog ambijenta; međusobno prihvaćanje i zajedničko oblikovanje i njegovanje onoga što je svim ljudima zajedničko, a toga je mnogo više od onoga što ih međusobno čini različitima.

Treći poticaj se odnosi na pomirenje današnjeg čovjeka sa stvorenim svijetom. Naš suvremenik i sugrađanin se treba truditi oko očuvanja neoštećene prirode, oko razboritog izgrađivanja svoje životne sredine, uvažavajući i floru i faunu i zrak i vodu, i ravnotežu među njima, te njihove ljepote i razlike, kao osobite Božje darove.

Ako bi se ozbiljno uvažile samo ove tri vrlo važne vrste uputa od strane papa i njegovih predstavnika apostolskih nuncija, onda bi narodi i ove zemlje zacijelo uspjeli prebroditi sadašnje ili još od ranije postojeća proturječja, međusobno se izmiriti i odvažno se angažirati oko izgradnje zajedničke budućnosti. Naravno da to pretpostavlja  mogućnost da svi narodi i etničke skupine unesu u te planove o zajedničkoj budućnosti i svoja povijesna iskustva ali i spremnost da se međusobno uvažavaju kao ravnopravni partneri koji su spremni brinuti se oko zajedničkog dobra.

Bez pretjerivanja se može ustvrditi da se Katolička Crkva na čelu s papom doista ne umara u naviještanju Božje dobrote i u pozivanju na istinsko bratstvo i solidarnost među ljudima i narodima – u ovom vremenu bremenitom još uvijek nekim opasnim otvorenim ranama iz ratnih sukoba prošlog stoljeća, zatim socijalnom nepravdom i siromaštvom koje pogađa velika područja stanovnika, i doprinosi nestabilnosti i nemirima, te također i utemeljenim očekivanjima mlade generacije.

Imajući kroz proteklih 26 godina moje biskupske službe mnogo prigoda susresti se s papama bl. Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. te s njihovim najbližim suradnicima u raznim tijelima Svete Stolice, kao i s apostolskim nuncijima u bivšoj državi Jugoslaviji, a zatim u našoj Bosni i Hercegovini, te u državama našeg okruženja, ali u više europskih i izvaneuropskih država, stekao sam sigurnost da su i pape, ali i njihovi predstavnici neupitni, odnosno izuzetno poštovani duhovni i moralni autoriteti. Taj autoritet oni apsolutno i zaslužuju jer je način njihova djelovanja i sadržaj njihova govora i akcija prožet porukom Evanđelja, objektivnim informacijama, jasnim principima, nepristranošću, dalekovidnošću, dobronamjernošću i konstruktivnošću za opće dobro, ne samo članova Katoličke Crkve nego i konkretnog društva pa i šire.

Osobito dugujem neizmjernu zahvalnost blaženom papi Ivanu Pavlu II. za nemjerljivu i trajnu očinsku brigu za nas katolike u ovoj zemlji, osobito u mojoj tijekom rata teško postradaloj biskupiji, koju je, unatoč ne malim osobnim poteškoćama, osobno posjetio darovavši nam pri tom pohodu blaženika laika u osobi mladog dr. Ivana Merza, banjolučanina. Svojim dolaskom k nama, kao i u Sarajevo, papa je „urbi et orbi“ jasno dao do znanja ono što je i meni osobno prije toga rekao, da nikako ne pristaje „na uništenje naših biskupija koje su tako blizu Rima“. Još tijekom dramatičnih ratnih zbivanja taj dobri papa nas je osobno blagoslovio, jer je - kako reče – čuo da smo već tada prakticirali praštanje i pomirenje. Rekao mi je da za nas „moli svaki dan“.

U razgovoru sa sadašnjim Svetim Ocem Benediktom XVI . tijekom Sinode biskupa 2005. o našoj tjeskobnoj situaciji, rekao mi je da će „za Bosnu i Hercegovinu naći boljeg nuncija, kako bi što učinkovitije pomagao Crkvi u rješavanju mnogih i teških problema“. Što je rekao to je i učinio.

Nuncij D'Errico - vjeran i vjerodostojan suradnik Pape i dobročinitelj naše domovinske Crkve

Duboko smo svi zahvalni Svetom Ocu Benediktu XVI. kao i sadašnjem rezidencijalnom apostolskom nunciju, nadbiskupu Alessandru D'Erricu, kojega je Papa tada „našao“ i poslao k nama, a koji je svojim svjedočkim, neumornim djelovanjem kroz proteklih šest godina u potpunosti ispunio onu zadaću u našoj zemlji, koju papa ispunjava u cijelom svijetu.

Bio je istinski branitelj i promicatelj Božje istine o Bogu i čovjeku, neumorni mostograditelj, u službi dijaloga, praštanja, pomirenja i izgradnje pravedna i trajna mira, kako među članovima naše domovinske Crkve tako i između predstavnika naših etničkih i vjerskih zajednica, te dobrih, humanih odnosa između naše Crkve i državnih vlasti.

Plodovi njegova dragocjenog rada nesumnjivo će se osjećati još dugo – kroz vrijeme koje je pred nama. S iskrenom i dubokom zahvalnošću sjećat će ga se ne samo sadašnja generacija naše domovinske Crkve, nego zasigurno i naša domaća crkvena povijest.

Iskreno i duboko sam zahvalan priređivačima i izdavačima ove uistinu jedinstvene publikacije u cjelokupnoj našoj crkvenoj povijesti. Njihovo dokumentiranje i prezentiranje djelovanja sadašnjeg Apostolskog nuncija u našoj zemlji Njegove Ekscelencije, nadbiskupa Alessandra D'Errica ostat će i za sva buduća vremena i generacije svijetao primjer dužne zahvalnosti prema nasljedniku apostola Petra – rimskom biskupu - Papi, i njegovom vjernom i vjerodostojnom  predstavniku – koji nam je zorno posvjedočio kako se svim silama uma i srca stoji u SLUŽBI PAPINE JEDINSTVENE SLUŽBE – u Crkvi i svijetu!

Hvala Vam na pozornosti!

isprintaj stranicu | natrag | pošalji prijatelju
TISKOVNA AGENCIJA BANJOLUČKE BISKUPIJE