“Marija Zvijezda nad crkvom Trapista sija već više od stoljeća. Ona je utjeha svih što je mole, za radost vječnu, za proljeća. Čovječe prigni se pred Majkom svojom, moli i radi, radi i moli. Pa će ti zvijezda s našega neba rastjerat tmine, ublažit bol”. (pjesma Marija Zvijezda)
Nekoć najveći samostan strogoga reda reformiranih cistercita, među narodom poznatijih kao trapisti (la Trappe – ime samostana u Francuskoj), čiji je utemeljitelj o. Franz Pfanner za kojega se vodi postupak proglašenja blaženim i svetim, ima neprocjenjiv duhovni i materijalni značaj za banjolučki kraj. Od svoga dolaska 1869. godine, preko nevjerojatna napredovanja pa sve do teškoga stradanja kako u Drugome svjetskom ratu, tako i 1990-ih godina, trapisti su posve preporodili ovaj kraj.
Kao godina rađanja cistercita uzima se 1098. kada je Robert, opat francuske opatije Molesme, odlučio s deset monaha napustiti svoj samostan i živjeti u manjoj udobnosti. Tako su oni predstavljali obnovljeni ogranak benediktinaca koji se kasnije proširio po cijeloj Europi. Smatrali su da samostan treba živjeti od rada svojih monaha, u šutnji, oskudnoj ishrani, ručnom radu i s manje noćnoga sna. Želja za dubinskim, jednostavnijim oblikom života postaje sve izraženija kao čežnja za ‘‘drukčijim životom’’. Siromaštvo, čistoća i poslušnost su pomoćna sredstva radikalnoga redovničkog pothvata. Pravilo njihova reda je Moli i radi! (Ora et labora!) – koje je sv. Benedikt iz Nursije ostavio svojim redovnicima. Trapisti su kontemplativan red u Katoličkoj crkvi koji – šutnjom, molitvom i tjelesnim radom – služi Bogu i braći ljudima. Ti tihi monasi i monahinje cijeli svoj život posvećuju Bogu na životnome putu kojim upravlja križ. Ispravan naziv glasi Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae – Cistercitski red strožeg opsluživanja. Danas su zastupljeni na pet kontinenata, u stotinu muških i sedamdesetak ženskih samostana, a jedan od njih je i samostan Marija Zvijezda u Banjoj Luci.
Godine 1869., 21. lipnja, u Delibašinu Selu kod Banje Luke pojavljuje se Austrijanac s dugom crvenom bradom, po imenu Franz Pfanner, trapistički monah, zajedno sa šestoricom subraće, koji su izazivali veliko čuđenje među okolnim narodom. Kupivši zemlju, prvobitno su živjeli u malenoj drvenoj kolibi koja je prije toga služila za telad, a koja se i danas nalazi u samostanskome dvorištu. Ta koliba, u koju ne može gotovo ništa stati, njima je bila sve: spavaonica, blagovaonica, sakristija. Misu su slavili na groblju sv. Ive (sv. Ivana Krstitelja), poviše spomenute kolibe. Nešto kasnije prave privremeni samostan koji u svom punom nazivu glasi samostan Naše drage Gospe Marije Zvijezde, i to u znak zahvalnosti jednom njemačkom samostanu s istim imenom koji je pomogao projekt izgradnje.
Prvi pravi samostan (privatna kuća sa 60 soba) nastaje 1870. godine, za čiju je izgradnju pater Franz morao otputovati u Carigrad po posebne dozvole. O svojoj odluci da otputuje u Carigrad, svojoj subraći nije ništa govorio jer je bilo opasno. Bio je svjestan da je mogao nastradati ili nestati na putu. Uredio je stvari u samostanu kako je mogao, pogodio je gradnju jedne žitnice i odlučio tajno otputovati. Jedan seljak ga je do Stare Gradiške prevezao u bačvi za kiseljenje kupusa. Tih se dana, 14. lipnja, javio austrijskom poslanstvu u Sarajevu i obavijestio ih da putuje u Carigrad. Zamolio ih je da se zauzmu za njegov posjed i gradnju.
Dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća nastao je novi samostan, danas još postojeća ustanova s crkvom. Stari su samostan 1885. godine trapisti adaptirali za sirotište. No, Marija Zvijezda u međuvremenu postaje opatijom – i to je do danas bila 130 godina. Trapisti su dobili pristanak svih nadležnih, odlučivši se da duhovnu djelatnost ostave franjevcima, a oni da se posvete siročadi i mladima, kao i izučavanju zanata. Dok su svi očekivali da se u vremenu Otomanskoga Carstva i unatoč tolikim poteškoćama povuku u tišinu i mole, oni su odlučili djelovati. Gradili su samostan i crkvu, osnovali sirotište, bolnicu, pučku kuhinju, stanove za radnike, gradili su školu i obučavali zanate, otvorili pivovaru, mljekaru, tvornicu sira, ciglanu, mlin, tiskaru, tvornicu tjestenine, žitnicu, kovačnicu, pilanu, sušnicu za šljive, pčelinjake, rasadnike, štalu za krave, pekaru, tvornicu kože i boja, hladnjaču, stolarsku radionicu… Od posebnog je značaja parni stroj s kojeg je zapaljena prva električna žarulja u ovome kraju – bilo je to 27. ožujka 1899., a zatim i prva hidrocentrala u Bosni, s turbinom od 60 konjskih snaga.
Godine 1910. trapisti su s turbinom od 300 konjskih snaga opskrbili cijeli grad električnom energijom. Istodobno, prvi su most u Banjoj Luci izgradili 1904. godine, bio je to Most sv. Bernarda. Zahvaljujući njima Banja Luka, i uopće zapadni krajevi Bosne, dobila je 1907. godine i prvu visokoškolsku instituciju – Visoku filozofsko-teološku školu koja je predstavljala prvi banjolučki fakultet. Odgajali su, podučavali i hranili tisuće obitelji banjolučkoga kraja. Povećali su broj radnih mjesta, uveli nove metode i moderne tehničke uređaje. Cjelokupna je industrija bila u njihovim rukama. Kako je velik broj trapista bio njemačkoga podrijetla, kao dobri poznavaoci piva, smatrajući da se narod u Bosni truje nekvalitetnom rakijom, od 1873. godine bavili su se proizvodnjom piva, isprva samo za vlastite potrebe, a kasnije su pokrenuli i industrijsku proizvodnju.
Današnja se banjolučka pivovara (Banjalučka pivara) Nektar nalazi na mjestu gdje se nekad proizvodilo trapističko pivo, ali od različitoga recepta i kvalitete. Uz to, 1930. godine količina isporučena mlijeka iznosila je oko osam tisuća litara, a bilo je najjeftinije u državi. Trapistički sir je izvožen u sve države Austro-Ugarske Monarhije i izvan nje, odnosno diljem Europe. No, poslijeratnim oduzimanjem vlasništva, u režiji komunističkih vlasti, u proizvodnji je i dalje postojao trapistički sir, ali takav ipak nije imao veze s trapistima. Stoga se tek od 2008. godine originalni sir ponovno našao u proizvodnji. Tajni recept zna samo jedan trapist, a sljedećem se prenosi usmenom predajom. U slučaju iznenadne smrti, po recept se odlazi u samostan u Francusku.
Osim monaha trapista, o. Pfanner je u Banju Luku pozvao sestre milosrdnice iz Zagreba koje su otvorile školu, a kasnije i časne sestre Klanjateljice kongregacije Predragocjene Krvi Isusove (Klanjateljice Krvi Kristove).
Prije samoga početka Prvoga svjetskog rata trapistički je samostan brojao 230 članova iz devet različitih zemalja. Među njima je bilo matematičara, fizičara, liječnika, teologa, arhitekata, biologa, profesora latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, francuskoga i drugih jezika. Službeni jezik je bio njemački, međutim, liturgija i časoslov bili su na latinskome, dok se ostatak vremena uglavnom šutjelo. Župu Marija Zvijezda utemeljio je biskup banjolučki Alfred Pichler 13. svibnja 1973., i to diobom od župa Petrićevac i Banja Luka te ju povjerio na upravljanje trapistima.
Ono što je posebno kod banjolučkih trapista jest veličanstvena crkva, drukčija od svih u Bosni i Hercegovini, jedna od najdužih. Najveći prinos njezinoj izgradnji i uređenju dali su arhitekt brat Eberhard i akademski kipar Bruno Diamant. To je istinski veličanstveno umjetničko djelo. Osam impozantnih velikih reljefa koji predstavljaju prizore iz Staroga i Novoga zavjeta, postavljenih s bočnih strana središnje lađe, četiri manja – s alegorijskim ozračjem – nalaze se u bočnoj lađi. Reljefi na oltaru prikazuju ovce (otkupljene kršćane) koje prilaze središtu života: u Kristu utjelovljenome Bogu. U crkvi nalazimo i 24 kapitela na stupovima, s tim da niti jedan nije identičan, predstavljajući utemeljitelje cistercitskoga reda, potom osnivača ovoga samostana o. Franza Pfannera te dosadašnje opate, duhovne vrjednote i prizore iz samostanskoga života, ali i jednostavne redovnike i radnike. Raskošno izrezbarene korske klupe ističu se svojom ljepotom s bočnih strana. Na koru se nalaze orgulje s 1700 svirala i 27 registara, vezana uz ime p. Alberta. Ono što ovu crkvu čini posebnom jest i sakristija, napravljena sva od drveta (orah). Naime, ovo je dvorezbarsko umijeće kapaciteta da primi dvadeset svećenika za istovremeno spremanje za misu.
Postoji nekoliko zanimljivosti o trapistima. Jedna od njih je da, iako su samostan i crkva pretrpjeli velike štete i za vrijeme ratova i obaju potresa (1969. i 1981.), 2,60 metara visok kip Gospe s djetetom, koji stoji nepričvršćen u jednoj niši visoko u svetištu, nije oštećen niti se pomaknuo iz prvobitnoga položaja, dok je ostatak crkve istodobno doživio velika oštećenja.
Druga zanimljivost je da je o. Franz Pfanner zajedno sa svojom subraćom htio proslaviti blagdan Tijelova u Banjoj Luci onako kako su taj blagdan slavili katolici diljem svijeta. Uz zvuk crkvenoga zvona! To bi bila prva procesija u Bosni nakon 400 godina. Nakon pisma molbe, trapisti su dobili zvona na dar od dobročinitelja. Međutim, problem je bio kako ih uvesti u tadašnju Tursku, čiji je dio bila i Bosna, u kojoj su ona bila najstrože zabranjena. No, dosjetljivi o. Franz prevezao je zvono u Bosnu – skriveno u bačvi jeftina vina. Postupno su počinjali zvoniti, no ubrzo je o. Franz Pfanner optužen za kršenje postojećega zakona. Kako je godine 1872. bila velika suša u Bosni, i Turci su molili za kišu, no ona nikako nije padala. Stoga se o. Pfanner dosjetio i ponudio paši da i on i ostali katolici mole za kišu. Međutim, rekao je paši da mu za molitvu treba zvuk zvona. Potom je dobio odobrenje da smije zvoniti, ali dok ne padne kiša. Nakon nekoliko dana kiša je napokon pala, a trapisti su nastavili zvoniti, iako su se i dalje susretali s određenim problemima.
Pred svršetak Drugoga svjetskog rata, 31. prosinca 1944., trapisti su pretrpjeli velik napad. Samostan je bio zauzet i sav u plamenu; štale i zgrade također. Noću su redovnici odlazili na lijevu stranu Vrbasa, spavali u obiteljskim kućama, a nekolicina kratkoročno i kod sestara u samostanu Nazaret. A poslijeratnim nevoljama nije bilo kraja – neki su trapisti osuđeni i zatvoreni, neki su poslani u koncentracijske logore, a mnogi su morali napustiti Bosnu i otići u druge države. Sva zemlja im je zaplijenjena. Od samostanske je crkve napravljeno vojno skladište. Oko 20.000 knjiga, pisanih na osam do deset jezika, spaljeno je, dok je kip sv. Bernarda bačen u Vrbas.
Nakon što su im komunističke vlasti poslije rata oduzele imovinu, samostan je preinačen u ortopedsku kliniku, koja je i danas tu smještena. Treba naglasiti da to nije prva, već treća ortopedija na istome mjestu, jer je u povijesti Marije Zvijezde oduvijek bila prisutna bolnica. Redovnici danas koriste samo prostorije u potkrovlju crkve, a nakon potresa 1969. i 1981. godine nastaju današnje manje zgrade s kapelicom. Stoga trapisti danas koriste samo crkvu i manji dio zemljišta oko nje, uključujući groblje.
Trapisti su imali utjecaja na odgoj, kako liječnika, profesora i ostalih učenih Banjolučana, tako i na nekoliko svećenika Banjolučke biskupije. Od posebnoga značaja za narod Bosne i Hercegovine je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić iz Priječana, danas župa Marija Zvijezda, odakle su mnogi vjernici dolazili na svete mise, radili kod trapista te djecu slali na vjeronauk i igru.
Danas se mnogi stari župljani susretnu na proslavi svetkovine Presvete Bogorodice Marije, potom na blagdan sv. Ivana Krstitelja, na svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velika Gospa) te na nekoj od misa na grobljima. Od milja u Bosni zvanom sv. Ivo, hodočaste i mnogi vjernici drugih vjeroispovijesti u znak poštovanja i zahvalnosti trapistima na svemu što su učinili za ovaj kraj. Nedjeljne svete mise su redovito u 10 sati te radnim danom jutarnja misa u 7 sati u samostanskoj kapelici. U kripti crkve je moguće pogledati stalnu izložbu o Trapistima od početka pa do danas.
No, i pedeset godina nakon rata nisu zanijemili vapaji u Mariji Zvijezdi. Nažalost, ova je župa pretrpjela i ljudske gubitke u posljednjemu ratu, gdje je velik broj ljudi napustio svoj rodni kraj. Nekoć zajednica koja je hranila i podigla ovaj grad, danas je svedena na samo tri redovnika, braću Topić, p. Tomislava i p. Zvonku te brata Franju Apanovića, čija je budućnost svakoga dana sve neizvjesnija i upitnija.
Marija Zvijezda će, bez obzira na cijeli svoj put u Banjoj Luci, zauvijek ostati upamćena kao mjesto koje je doprinijelo ovome gradu i kraju kroz ljudski odgoj i rad, u svim svojim oblicima, bilo duhovnom, moralnom, obrazovnom ili materijalnom pomoći, jer su trapisti ti koji, prema riječima M. Brooza, služe Bogu, koriste narodu, rade na polju i biraju najveće pustoši za obrađivanje.
FRAMA
Ivana Lukenda
