IZVJEŠTAJ S OKRUGLOG STOLA – HRVATSKA DRAMA U POLOVINI BOSNE I HERCEGOVINE

U utorak, 27. veljače 2018. održan je Okrugli stol u organizaciji Europske akademije Banjolučke biskupije: „Hrvati – katolici u entitetu RS-a u BiH – stanje i perspektive“

DRAMA HRVATSKOG NARODA U POLOVINI BOSNE I HERCEGOVINE

– Preostali malobrojni Hrvati – katolici u entitetu RS-a, nebrigom i neznanjem hrvatskih političara –, uz kontinuirano cementiranje etničkog čišćenja koje je na njima provedeno tijekom rata – u poratnom periodu, prepušteni su potpunom iskorjenjivanju.

– Neke župske zajednice su već potpuno mrtve, župa Sokoline u kojoj je primjerice 1991. bilo 1.496 Hrvata – katolika, a danas nema nikoga. Istoj sudbini se približava još 15-tak župa, a najbliži svom nestanku su župe Bosanski Aleksandrovac (4), Stratinska (4), Bosanska Kostajnica (9), Dolina (10).

 Povodom objavljivanja redovnog godišnjeg popisa katoličke (hrvatske) populacije (kraj 2017 godine) u župama Banjolučke biskupije kao i župama Vrhbosanske nadbiskupije s područja entiteta RS-a u Bosni i Hercegovini, te aktualnih međudržavnih inicijativa i susreta u našem okruženju, Europska akademija Banjolučke biskupije organizirala je 27. veljače 2018. Okrugli stol na temu: „Hrvati – katolici u entitetu RS-a u BiH – stanje i perspektive“.

U radu ovog četverosatnog skupa, s kojega je odaslan „krik“ vlastima u Bosni i Hercegovini, u entitetu RS-a te vlastima u Republici Hrvatskoj – kao jednoj od supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma i ustavnoj skrbnici Hrvata izvan Hrvatske – sudjelovali su: dr. Stjepan Šterc, demograf s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu; dr. Miro Kovač, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora; generalni konzul RH u GK RH u Banja Luci, akademik, dr. Zlatko Kramarić; dr. Miljenko Aničić, direktor Europske akademije Banjolučke biskupije; mr. mons. Ivo Tomašević, tajnik Biskupske konferencije BiH; dr. Franjo Komarica, biskup Banjolučki; predstavnici udrugā prognanih Hrvata s područja Sjeverozapadne Bosne i Bosanske Posavine : Vinko Lašto, Zdravko Marijan, Melita Kelečević, Marko Majdandžić, Ljubo Majdandžić, Jacinta Laštro, Ana Josić i Mato Šimić; politički predstavnici hrvatskih stranaka: Božo Skopljaković (HS), Nino Sušilović (PS), Davor Čordaš (HDZ BiH), Tomislav Tomljanović, predsjednik Kluba Hrvata u Vijeću naroda RS-a, Josip Jerković, dopredsjednik RS-a, Žana Ćori, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, te Frano Piplović, voditelj studija Europske akademije.

Skupu su nazočili i predstavnici međunarodnih organizacija OSCE-a i CRS-a te Andrea Rauber Saxer, veleposlanica Švicarske u Bosni i Hercegovini.

Sjeverozapadni djelovi Bosne i Hercegovine – Bosanska Krajina i Bosanska Posavina – odvajkada su bili domicilni, povijesni prostori koje su nastanjivali katolici – Hrvati u suživotu s drugim narodima. Oni su se, unatoč svim povijesnim nedaćama ipak uspjeli zadržati na ovim prostorima i ostaviti tragove svog postojanja sve do današnjih dana. Ovim državnim prostorima BiH danas upravlja regionalna, entitetska vlast RS-a, temeljem Međunarodnog ugovora „Daytonski mirovni sporazum“ (1995.), kojim je napravljen novi unutrašnji ustroj Bosne i Hercegovine na dva entiteta i jedan distrikt. Tijekom rata (1991.-1995.) kojega nije bilo na široj banjolučkoj regiji, ali se iz ovog prostora išlo ratovati u druga područja, prvo u Hrvatskoj, a potom i u BiH, nastupaju dramatično teški dani za hrvatsku, katoličku populaciju čiji pogubni učinci djeluju razorno i danas.

Uvodno izlaganje o stanju katoličke populacije u 31-oj župi Banjolučke biskupije koje se nalaze na području entiteta RS-a podnio je dr. Miljenko Aničić, direktor Europske akademije. Uspoređujući podatke iz popisa katoličkih vjernika za godine 1991., 2005., 2012. i 2017. vidljivo je konstantno drastično opadanje broja Hrvata, katoličkih vjernika na području RS-a. Neke župske zajednice su već potpuno mrtve, kao što je recimo župa Sokoline u kojoj je primjerice 1991. bilo 1.496 Hrvata, katolika. Danas u ovoj župi nema nikoga, opća pustoš. Istoj sudbini se približavaju župe Bosanski Aleksandrovac (4), Stratinska (4), Bosanska Kostajnica (9), Dolina (10).

„Svjedoci smo sve katastrofalnije demografske slike i pražnjenja ovih naših prostora“, istakao je u svom izlaganju dr. Aničić, naglasivši da u Republici Hrvatskoj ova tema dobiva sve više na značenju dok u BiH ova tema ni izdaleka nema toliku važnosti. Demografi su godinama upozoravali na nadolazeću katastrofu, ali su političari i mediji izbjegavali tematizirati ovu životno važnu problematiku puštajući i favorizirajući u javni prostor često potpuno nevažne teme. Ova dramatična problematika nije doprla do političkih predstavnika jer se ona među političkim predstavnicima triju naroda različito tretira. Oni, koji su brojniji razmišljaju kako ih je ipak više te da će drugi prije nestati! A ti drugi su domicilni Hrvati. koji su s početka devedesetih godina najviše stradali. U ratu su skoro prepolovljeni – a nakon rata- niskim natalitetom, potpunom nebrigom vlastitih političkih predstavnika, političkim i administrativnim mjerama, uskraćivanjem osnovnih ljudskih prava na povratak i pomoć pri obnovi, na posao, na socijalnu sigurnost, pomanjkanjem bilo kakve perspektive za budućnost – broj Hrvata se rapidno osipa, oslikao je dr. Aničić socijalno-politički okvir u kojem se broj Hrvata konstantno smanjuje.

Prve poratne godine, kada je interes za povratak bio najizraženiji nisu polučile očekivane rezultate zbog namjernog odugovlačenja s administrativnim mjerama oko povrata zauzetih kuća i stanova. Godinama nije bilo pomoći za život (hrana, zdravstveno osiguranje) i obnovu kuća onih koji su se vratili. Napadi na povratnike i njihovu imovinu; uskraćivanje osnovnih ljudskih prava: zapošljavanje i školovanje djece; nemogućnost sudjelovanje u političkom životu – medijska izoliranost i nezainteresiranost za situaciju Hrvata na ovom području, sve su to razlozi koji su preostalu hrvatsku populaciju doveli u vrlo težak položaj. U potpunosti su bili prepušteni sami sebi, napušteni od entitetskih vlasti, od međunarodnih organizacija, kao i od vlastitih hrvatskih političara. Jedine adrese, na koje su se ljudi mogli obraćati bili su Biskupija i biskupijski Caritas.

Sadašnji broj od 4.360 katolika je otprilike polovica broja onih koji su živjeli na teritoriji biskupije na završetku rata 1995. Ako se tome broju pribroji i nešto preko dvije tisuće povratnika nakon rata, onda vidimo da je broj više nego prepolovljen. Jedna župa nema nijednog katolika. U četiri ih je do 10. Za sve župe vrijedi da su to domaćinstva većinom s jedan ili dva člana, velikom većinom starije osobe. Osobe srednje dobi su većinom nezaposlene. Radni vijek im je prekinut s početkom rata s par godina radnog staža. Nisu se uspjele zaposliti, nemaju primanja nemaju zdravstveno osiguranje, nikad neće dobiti mirovinu. Postali su ovisnici od pomoći i to će tako ostati, zaključio je svoje izlaganje mons. Aničić.

 

Ne stvarajmo nepravedno društvo

U drugom uvodnom izlaganju, mons. Ivo Tomašević dopunio je ovu tužnu sliku o nestajanju Hrvata katolika s ovih prostora iznijevši aktualne podatke o kretanju broja vjernika u župama na području Vrhbosanske nadbiskupije, a nalaze se, također, na području entiteta RS-a. Pozdravljajući sve nazočne, mons. Ivo Tomašević kazao da mu je čast govoriti pred ovim skupom. „Želim svima vama najprije čestitati na hrabrosti da dođete po ovim teškim vremenskim uvjetima kao i na hrabrosti da govorite o ovoj temi. Za to je uistinu hrabrost potrebna“,

Govoreći o stanju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji istakao je da je u njoj živjelo više od polovine svih katolika, pa samim tim i Hrvata, u BiH, odnosno, da je imala više vjernika nego sve tri druge biskupije u BiH zajedno. Dodao je da je, prema podacima koje su svećenici prikupili tijekom blagoslova obitelji na kraju 2017. odnosno početkom 2018., ostala samo otprilike jedna trećina vjernika u odnosu na 1991. konkretno samo 154.263 (!) katolika. Kazao je da se 33 župe Vrhbosanske nadbiskupije nalaze na teritoriju RS te da u njima sada ukupno živi samo 4.032 vjernika u 1832 obitelji. Potom je nabrojio poimence sve župe, a riječ je najvećim dijelom o župama u Bosanskoj Posavini te dijelu usorskog dekanata. Kao primjer naveo je da je u 15 župa derventskog dekanata prije rata živjelo blizu 50.000 katolika, a da ih na kraju 2017., odnosno početku 2018. ima samo 760 (!).

Dodao je i da se šest župa Vrhbosanske nadbiskupije nalaze dijelom na teritoriju RS pa bi se ukupno moglo govoriti o broju od 4.500 katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na teritoriju RS. Pojasnio je da se nakona rata broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji počeo povećavati ponajprije zahvaljujući povratku u dijelove koje su srpski oružnici morali prepustiti Federaciji BiH poput odžačkoga kraja te sporom ali trajnom povratku u dijelove iz kojih su bili progani katolici tijekom sukoba Armije i HVO-a. Dodao je da se broj konstatno povećavao do 2002. godine nakon čega slijedi mala stagnacija da bi se od 2006. godine broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji svake godine smanjivao. Napomenuo je i da je riječ o crkvenim podacima te da su velikim dijelom točni u manjim sredinama dok je u velikim gradovima teže doći do točnog broja katolika.

Mons. Tomašević je istaknuo da se u prvim godinama nakon rata vrlo teško može uopće govoriti o nekom povratku na teritoriju entiteta RS, o čemu dovoljno govori činjenica da je bilo čak vrlo teško 1996. i 1997. napraviti fotografije srušenih crkava i samostana na tom dijelu BiH za knjigu „Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini“. „Teško je bilo doći i napraviti samo fotografije srušenih crkava, a kamo li da se ljudi vrate u svoje razorene domovine“, kazao je mons. Tomašević te spomenuo događaj od 23. travnja 1998., više od dvije godine nakon rata, kada je kardinal Vinko Puljić sa svećenicima i časnim sestrama te vjernicima želio po prvi put slaviti Svetu misu u kripti minirane crkve u središtu Dervente, u župi koja je prije rata imala oko 9.000 vjernika. Kazao je da su barikadama na cesti od Bosanskog Broda prema Derventi zaustavljeni autobusi prognanih katolika koji su krenuli na Svetu misu, a kardinal Puljić, svećenici, časne sestre i mali broj preostalih vjernika opkoljeni su bili u kripti crkve odakle su ih, nakon višesatnog zatočeništva, oslobodile snage SFOR-a dok su njihovi auti uništeni.

Podsjetio je da su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine „Otvorenom pismu potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma“ od 8. prosinca 1995. „pozdravili zaustavljanje ovoga agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu“ moleći „Boga da ovom ratu zaista bude kraj“, ali su napisali i sljedeće: „Međutim, obuzima nas ozbiljna sumnja da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir. Mirovni sporazum, koliko nam je poznat, sadrži nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti. 1. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta. 2. Kako može biti jedna država sa tri vojske? 3. Kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje? 4. Tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva? 5. Ovim sporazumom potvrđeno je i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te se u istu razinu stavljaju žrtva i agresor“.

Mons. Tomašević posebno je istaknuo šestu točku u spomenutom pismu biskupa BK BiH koja glasi: „Tko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviđeni povratak stotinama tisuća prognanika i izbjeglica u njihove domove i zavičaje i tu im omogućiti sva ljudska i građanska prava i slobode?“. Dodao je da se to nije znalo tada, a da se ne zna sve do danas. – Izrazio je nadu i želju da ovaj „Okrugli stol“ bude prekretnica u daleko odlučnijem i zajedničkom zalaganju za održivi povratak prognanih Hrvata – katolika.

Napomenuo je da mnogi govore kako se nitko ne želi vratiti i kako nije realno govoriti o povratku. „Međutim, činjenica je da se povratak sprječavao i da se i dalje sprječava na razne načine, a što je još bolnije ni danas se gotovo ništa ne čini na povratku. Ako se ništa ne čini, onda je logično da ne može biti nikakvog rezultata“, kazao je mons. Tomašević. Podsjetio je na jednu izjavu biskupa Tome Vukšića koji je kazao „da je u BiH najugroženija nada“. Slijedom toga mons. Tomašević je pozvao i upitao: „Hajdemo ljudima vratiti nadu! Potrebno je napraviti strategiju povratka. Gdje je strategija povratka? Gdje je ikad bila strategija povratka? A tko bi trebao strategiju napraviti?“, istakavši da su svećenici bili pioniri povratka u prognane župe te da oni ni danas nisu odustali od povratka.

Napominjući da u derventskom dekanatu za manje od tisuću vjernika skrbi petnaestak svećenika i nekoliko časnih sestara, mons. Tomašević je kazao da Crkva ne može sama. „Mi ne možemo bez onih koji imaju poluge moći. Hajdemo napraviti strategiju povratka! Hajdemo tu temu vratiti u medije! Ne treba se zanositi nekakvim ogromnim povratkom, ali omogućimo povratak onima koji se žele vratiti i neka to postane normalna stvar! I surađujmo s onima koji to žele!..Hajmo uraditi sve da omogućimo povratak ljudima koji se žele vratiti, ne onima koji ne žele, ne da se nekoga natjera ili nagovori. Dajmo nadu onima koji su se već vratili, no tih je zaista malen broj.

Ne mogu nikako sebi doći, nastavio je Tomašević, da se na prostorima BiH stalno zauzima za one koji su jači, pa i u našem narodu, i za one na prostorima gdje smo kao narod brojniji. A oni slabiji, oni manji, njima kao da ne treba ništa, kao da ne trebaju ni živjeti, ni postojati. Pa kako to?

Možemo pronaći ljude i u drugim narodima koji će vidjeti tog malenog i ugroženog čovjeka, a takvih ima u svim narodima. Okrenemo se njima! I Ako se ne okrenemo slabijima, tim manjima, ne možemo imati sreće; ne može biti sreće ni za jedan narod, te na kraju zaključio:„Nemojmo stvarati nepravedno društvo nego idimo putem pravde“.

 

Između dva zadnja popisa stanovništva iz BiH nestalo najmanje 267.476 Hrvata

Frano Piplović, voditelj studija Europske akademije, ponudio je jednu sociološku analizu stanja i perspektiva hrvatske katoličke populacije na području RS-a, polazeći od podataka o brojnosti Hrvata katolika temeljem dva državna popisa stanovništva iz 1991. i 2013. Prema državnom popisu stanovništva koji su provele vlasti SR Bosne i Hercegovine iz 1991. (na današnjemu prostoru entitetaRepublike Srpske, u 39 općina i gradova bilo je 152 975 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Od tog ukupnog broja, 145 tisuća Hrvata živjelo je na prostoru od Bosanskog Šamca do Bosanskog Novog / Novigrada. Konkretno na prostoru Bosanske Posavine, u pet gradova i općina: Derventa, Doboj, Modriča, Bosanski Brod i Bosanski Šamac, živjelo je 73 508, na prostoru Banje Luke i šire banjolučke regije, u 15 gradova i općina bilo je 71.527 građana hrvatske nacionalnosti. Na ostalim područjima RS – područje Semberije, Podrinja i istočne Hercegovine, prema popisu stanovništva iz 1991., nastanjivalo je oko 8 tisuća Hrvata.

Trebalo je proći 13 godina da se nakon okrutnog rata provede novi državni popis stanovništva BiH, čije smo rezultate uz teške prijepore i sukobe napokon doznali tek 2016. Prema rezultatima ovog popisa Hrvata je u cijeloj BiH bilo 544.780 (muškaraca 267.789, a žena 276.991) od kojih se 536.333 izjasnilo katolicima (262.423 m, a 273.910 ž). Od toga broja prema ovom popisu u entitetu RS-a Hrvata je bilo 29.645 (12.57= m., 17.075 ž.) od kojih kao katolici izjasnilo 28.883.

Svojevrstan je paradoks da su Hrvati- katolici u proteklih 100 godina, u vrijeme ondašnjih tzv. nenarodnih režima, na području cijele Bosne i Hercegovine ,brojčano rasli iz godine u godinu sve do 1990  , da bi od 90-tih godina pa sve do danas, u vrijeme tzv. narodnih i demokratskih vlasti, broj Hrvata u BiH bio prepolovljen , a u RS-u doveden gotovo do nestanka. To potvrđuju podatci iz 1913. kada je u BiH evidentirano 458.99 Hrvata katolika i svi ostali podaci iz popisa do 1991. kada je evidentirano 812.256. Zadnjim popisom stanovništva iz 2013. na razini BiH evidentirano je 544.780 stanovnika hrvatske nacionalnosti, što znači da je između dva zadnja popisa iz Bosne i Hercegovine nestalo najmanje 267.476 Hrvata.

 

Sumnjiva uloga MK Crvenog križa u „etničkom čišćenju“ banjolučkih Hrvata

Na današnjem prostoru bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska gdje je Hrvatima najbrojnije nastanjivan prostor Bosanske Posavine – općine Derventa, Doboj, Bosanski Brod, Modriča i Bosanski Šamac – te Banja Luka sa širom okolicom, Piplović je naglasio da su prostor Bosanske Posavine Hrvati izgubili u ratu, a iz prostora banjolučke regije su kontinuirano tjerani tijekom rata, a brutalno su – pogromom – istjerani u završnici rata. Morali su te prostore napustiti pod silom, u organizaciji vlasti entiteta RS-a, uz svesrdnu pomoć Međunarodnog Komiteta Crvenog Križa ali i „veliku spremnost“ ondašnjih hrvatskih vlasti da se „prognani hrvatski puk“ prihvati i smjesti u prostore koje su u ratnim okolnostima „napustili“ Srbi ili Bošnjaci.

Oduvijek su Hrvati s područja Bosanske Posavine i banjolučke regije odlazili i vraćali se svom zavičaju,naglasio je Piplović, ali progon 1990-ih godina nije imao obilježja prethodnih seljakanja. On je rezultat rata i vrlo nehumanih politika iz devedesetih godina, koje su imale za cilj preseljenje narodā i razmjene teritorija.

Posebno je apostrofirao ljeto 1995. kada se do kraja provelo ono što se ranije zločinački naumilo. U kolovozu 1995. na ovim su se prostorima susrele dvije ljudske prognaničke tragedije, dvije velike ljudske i humanitarne nevolje, izbjegli hrvatski Srbi iz Krajine i preostali Hrvati banjolučke regije. Glavni su izbjeglički koridori, kao slučajno, išli onim pravcima gdje je još ostalo Hrvata, koji su odlučili ostati i nakon svih doživljenih patnji tijekom ratnih godina.

Predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog križa nije palo na pamet, istakao je Piplović, zatražiti da se spriječi bliski susret hrvatskih Srba i banjolučkih Hrvata. Naprotiv, nakon svih tih „bliskih susreta“, nakon što su nastupile pljačke i mnoga još uvijek nerazjašnjena ubojstva nedužnih Hrvata banjolučke regije, predstavnici MKCK-a svesrdno ponudiše svoju posredničku ulogu u sigurnom preseljenju banjolučkih Hrvata i njihovu „dragovoljnom“ odlasku. Čak su o tome sročili pisani ugovor (Nikola Koljević potpredsjednik RS u ime RS, a Lucie Stenthal u ime MKCK, nakon što im nije uspjelo u tu sramnu rabotu uvući banjolučkog biskupa dr. Franju Komaricu) zamislite kakvog li naslova : „Smjernice u vezi s organizacijom dobrovoljnog odlaska naroda koji želi napustiti područje Banja Luke, Ženeva, 13. 08. 1995.“. Ovaj dokument je temelj kojim se nasilno protjerivanje banjolučkih Hrvata i danas naziva „dragovoljnim odlaskom“! Kakav cinizam!

Obavijestili su o tome i nadležne adrese u Zagrebu s kojih nisu stigli nikakvi protesti kako bi se spriječilo protjerivanje banjolučkih Hrvata iz njihova zavičaja, iako su tada još uvijek HV i Armija BiH bili nadomak Banjoj Luci. Taj sramni dokument u kojem je jedna međunarodna humanitarna organizacija, kao što je MKCK, sudjelovala u zločinu nad banjolučkim Hrvatima, nitko poslije nije razmatrao niti je tražio da se ispune obveze iz tog ugovora, ako ih je uopće i bilo.

Nakon ovog „dogovora“ uslijedio je svakodnevni izvoz banjolučkih Hrvata i Bošnjaka, „pod visokim pokroviteljstvom i suučesništvom“ MKCK-a, najtežom mogućom trasom, preko rijeke Save, čamcima u Davor. Nikomu od domaćih i međunarodnih čovjekoljubaca nije palo na pamet da ima i boljih, i lakših i manje rizičnih pravaca, a to je most – desetak kilometara uzvodno Savom, pravac Bosanska Gradiška – Stara Gradiška. U mjesecima koji su uslijedili tijekom jeseni protjerano je i izvezeno što se protjerati moglo, više od 30 tisuća ljudi, rekao je Piplović

 

Lažna Daytonska nadanja i očekivanja

Nakon Daytonskih i Pariških ugovora krenulo se s različitim inicijativama, obećanjima, konferencijama o obnovi i povratku. Stjecao se dojam da će se, uz potporu svih tih donatora, sanirati mnoge posljedice rata, da će se provesti famozni Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma, da će se obnoviti porušeno i te svi protjerani i prognani vratiti u prostore svoga ranijeg življenja. No, nažalost to se nije dogodilo, kada je u pitanju povratak prognanih bosanskih Hrvata!

Svima je dobro poznat problem s opstrukcijom povratka i obnove kuća i komunalne infrastrukture Hrvata prognanika. Samo tri posto stambenih objekata i komunalne infrastrukture je obnovljeno na područjima gdje su Hrvati živjeli. Sve ostalo je teška pustoš, a kao vrhunac licemjerja je nakana politike i političara proglasiti kako je obnova i povratak završen. Jeste možda velikim dijelom gotova na područjima entiteta RS-a gdje su živjeli i danas žive bošnjački i srpski povratnici. Najveća nepravda i velika međunarodna prevara je nepoštivanje jednog međunarodnog ugovora, a to je Daytonski mirovni sporazum (čiji Aneks 7., kao ključna stavka, kojom se htjelo anulirati teške posljedice rata i ljudima omogućiti obnovu njihovih domova, prostornih, ekonomskih i društvenih zajednica) kada su u pitanju Hrvati u entitetu RS-a nije proveden. Njihove kuće, imovinu i živote su uništile ratne politike koje su na ovom prostoru ratovale. Daytonskim sporazumom su se države obvezale pomoći u obnovi, što nažalost nisu učinile. Učinjena je ogromna i nepopravljiva šteta Hrvatima kao najstarijem domicilnom narodu ovih prostora.

 

Politika nesnošljivih uvjeta

U svojoj sociološkoj i političkoj retrospektivi, Piplović je ustvrdio da je višegodišnja politika stvaranja nesnošljivih uvjeta, kojima se stvara ambijent za potpuni nestanak Hrvata s prostora bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, koja je imala svoju ratnu kulminaciju 90-tih godina prošlog stoljeća, nastavljena i u tzv. poratnom razdoblju sve do današnjih dana, prilagođena novim okolnostima, dobro upakirana u demokratske i pravno-političke procedure. Ono, što nisu učini ratne okolnosti, teror paravojnih i drugih formacija, sada se odrađuje kroz entitetsku i državnu politiku i administraciju. Pravno-politički okvir u kojem još uvijek životari ostatak Hrvata na području entiteta RS-a takve je naravi da ne garantira nikakvu mogućnost opstanka niti revitalizacije ovom ostatku ostatka Hrvata. Dva povijesna identiteta, katolički i hrvatski, ubrzano nestaju s ovog dijela Bosne i Hercegovine.

Piplović je između ostalog u svojoj analizi naveo cijeli set problema koji učinkovito uništavaju biološku, društvenu, ekonomsku, kulturnu, nacionalnu i vjersku supstancu preostalih Hrvata u ovoj polovini države BiH. To su: 1. Društveni problemi; 2. Politički problemi; 3. Problemi s opstrukcijom obnove i održivog povratka; 4. Nemoć i pravna nesigurnost; 5. Problemi pravne naravi, dugotrajnost sudskih postupaka; 6. Problemi s povratom nacionalizirane imovine; 7. Problemi s registracijom nepokretne imovine; 8. Problemi Hrvata logoraša; 9. Neprocesuirani zločini i zločinci; 10. Krađa radnih mjesta lažnim izjavama o nacionalnom identitetu; 11. Hrvatska sela – srpska lovišta; 12. Problem medijske izoliranosti; 13. Zatiranje hrvatskih korijena i prisvajanje hrvatskih kulturnih dobara; 14. Načelo konstitutivnosti Hrvata izvrgnuto ruglu;15. Unutarhrvatska neravnopravnost.

Svi ovi problemi, naglasio je Piplović, političke su naravi i pojedinac je pred njima nemoćan. Oni nastaju jer država i njeni konstitutivni elementi ne poštuju svog građanina, ciljano krše njegova temeljna ljudska prava. Pred takvom državnom ili entitetskom vlasti građanin, u ovom slučaju hrvatske nacionalnosti, je nemoćan. Da bi se spasio od potpunog nestanka neophodna mu je žurna pomoć države, u ovom slučaju Hrvatske, koja se svojim Ustavom, u članku 10. Ustava RH, obvezala štititi i pružati potrebnu pomoć i skrb svom narodu i izvan svojih granica. Crkva će i dalje činiti sve što može u obrani i promoviranju istine i pravde, te pomirenja i mogućnosti zajedničkog života, ali je sama nemoćna za prijeko potrebne veće akcije i rezultate.

 

Položaj Hrvata u BiH prvorazredno političko pitanje

Dr. Stjepan Šterc, demograf i profesor s Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu, oštar kritičar svih politika koje ne uvažavaju alarmantne činjenice u svezi demografskih kretanja na ovim prostorima, iznio je alarmantne podatke o demografskim kretanjima u Hrvatskoj gdje dolazi do egzodusa biblijskih razmjera, gdje političari uopće ne vide da Hrvatska nestaje. Našim političarima je pedantna njemačka državna statistika priopćila koliko je ljudi napustilo Hrvatsku i došlo u Njemačku gdje je od 2013. napustilo više od 180 tisuća građana na što je malo tko reagirao iz za to mjerodavnih državnih službi. Procjenjuje se istakao je dr. Šterc da je godišnji odlazak iz Hrvatske vjerojatno na razini 80.000 osoba.

Svjestan ovako teškog stanja unutar hrvatske populacije , u Hrvatskoj i u BiH, prof. Šterc je elaborirao neke modele koji bi nas mogli usmjeriti prema hrvatskom opstanku, ali njihova realizacija je neizvediva bez sudjelovanja odgovorne državne politike. Hrvatska se državna politika konačno mora odrediti prema hrvatskom narodu. Po njemu je to orijentacija prema hrvatskoj dijaspori koja ima potrebne resurse. Kao uspješan primjer istakao je pozitivna iskustva dvije države koje su se oslonile na svoju dijasporu, a to su Izrael i Irska.

Govorio je i opasnostima koje izviru iz europske privredne sebičnosti koja ima veliku potražnju za visokoobrazovanom i mladom radnom snagom, koju primarno dovlači s jugoistoka i juga Europe, ne vodeći računa što te zemlje iz koji se iseljava, troše velika sredstva iz svojih proračuna za obrazovni sustav i obrazovanje ljudi. Ovaj problem je problem država u cijeloj regiji, te ukoliko se ne poduzmu ključne strateške mjere i ne shvati da je problem iseljavanja ključni problem razvojne budućnosti negativni će se procesi intenzivirati i apsolutni broj stanovnika će se bitno smanjiti. Prema njegovoj prognozi, koristeći se jednostavnim matematičkim modelom, Hrvatska će u idućih deset godina izgubiti preko devedeset tisuća stanovnika, a BiH bi mogla izgubiti preko 500 tisuća svojih stanovnika. To su vrlo opasni procesi na koje nažalost nema nikakve ozbiljne reakcije, zaključio je dr. Šterc

Akademik, dr. Zlatko Kramarić u svom je izlaganju ukazao kolika je važnost senzibilizacije hrvatske politike za ova pitanja jer je u pitanju prevažan prostor u budućnosti, kako za Hrvate u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj. Istakao je kako hrvatska politika mora biti jedinstvena kada je u pitanju položaj Hrvata u cijeloj BiH, a napose tamo gdje danas imamo samo „ostatke ostataka Hrvata“, kao što je to prostor entiteta RS-a. „Ovdje su Hrvati ispod nacionalne manjine, a nikakav konstitutivni narod“ – naglasio je. To je prvorazredno političko pitanje, pojasnio je, i kao takvo ga treba tretirati, tragajući za odgovorom na pitanje „što je Bosna nama, a što smo mi njoj“. Tu su i sigurnosna pitanja u kontekstu novih gibanja u Europi, imigrantska kriza, te penetracija Rusije i Turske u ovaj prostor. To nije samo problem Hrvatske već i Europske unije. Hrvatska, naglasio je akademik Kramarić, mora na pravi način predočiti svoju situaciju u Europskoj uniji te tražiti podršku, i političku i financijsku, za svoj angažman. Pledirao je na važnosti jedne nove diplomatske inicijative u svezi ovih pitanja.

Predsjednik Saborskog odbora za vanjsku politiku, dr. Miro Kovač, u svom kratkom nastupu na ovom Okruglom stolu, govorio je o značaju hrvatske vanjske politike u regiji napose o njenom pozicioniranju u BiH, kako bi se Bosni i Hercegovini, kao domovini i hrvatskog naroda, pomoglo i u pristupanju EU. Priznao je da je do sada Hrvatska bila nedovoljno aktivna u ispunjavanju svoje dvostruke obveze prema Hrvatima u BiH – u duhu svoga Ustava i u duhu Daytonskog sporazuma. Nadodao je kako se takvo ponašanje mijenja na bolje. Spomenuo je i nedavni posjet parlamentarnog izaslanstva Sabora RH Bosni i Hercegovini, pri čemu je govorio o potrebi izmjene izbornog zakona kao da će izmjena tog zakona značiti Hrvatima biti ili ne biti.

Prema onome što se moglo čuti iz izlaganja dr. Kovača tek kada se izmjeni izborni zakon onda preostali Hrvati u entitetu RS-a mogu očekivati učinkovitu pomoć, a do tada tko preživi dobro je preživio. O glavnoj temi Okruglog stola i problemima koji su iznijeti u uvodnim izlaganjima, te na koji način RH može i treba pomoći preostalim Hrvatima u RS-u nije trošio mnogo riječi. Obećao je da će pomoći.

Tomislav Tomljanović, predsjednik Kluba Hrvata u Vijeću naroda RS-a, fokusirao se na glavne razloge demografskog propadanja Hrvata. Prema njegovom mišljenju tri su glavna razloga demografskog propadanja Hrvata u Bosni i Hercegovini i to su: 1. Negativni priraštaj; 2. Iskorjenjivanje na temelju provedenog etničkog čišćenja i neuspjeli povratak prognanika; 3. Novo iseljavanje potaknuto ekonomskim razlozima te kaotičnim funkcioniranjem BiH kao države. Naveo je i mogućnost dvojnog državljanstva za Hrvate BiH kao jedan od razloga za demografsko pražnjenje Hrvata iz Bosne. Na području Bosanske Posavine Hrvati su ispražnjeni nakon poraza u ratu, a na području šire banjolučke regije, iako miroljubivi, protjerani su jer su nekome smetali. Rješenje vidi u što hitnijem donošenju dugoročne strategije za Hrvate BiH, koja do sada ne postoji, a koju treba uraditi Hrvatska jer Hrvati BiH nemaju za to ni znanja ni drugih potrebnih kapaciteta. Predložio je da Hrvatska otvori u Banjoj Luci poseban ured za provođenje te dugoročne strategije. „Danas se govori o društvu znanja, a mi našim povratnicima nudimo dvije koze, kravu, plastenik, motorku… Mi nismo narod koji je ‘sišao s grane’, naprotiv živjeli smo europski.

Hrvati su kroz svoju povijest stalno ‘curili’ iz Bosne i Hercegovine“ istakavši da su, primjerice samo „u razdoblju 1961.–1981. Hrvati više odseljavali nego što su doseljavali, od čega je 45% odseljenih otpadalo na RH“.

Uz obavezu adekvatne zastupljenosti u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima općina, entiteta i države Tomljanović je istakao da je za identitet jednog konstitutivnog naroda u BiH, a time i hrvatskog naroda vrlo bitno: obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture i tradicije, kulturno nasljeđe, teritorijalna organiziranost te sustav javnog informiranja. – Opstanak Hrvata je vitalni interes cijelog hrvatskog naroda i to se treba uporno naglašavati – zaključio je Tomljanović.

Dopredsjednik entiteta RS-a iz redova hrvatskog naroda Josip Jeković se najprije požalio da on u svojoj funkciji nema kompetencija da učini nešto više za poboljšanje dramatičnog stanja hrvatskog naroda u ovom entitetu. Spomenuo je kako bez svećenika na opustjelim župama ne bi bilo ni ovoliko katolika ond. Hrvata koliko ih sada ima na području entiteta RS. Rekao je kako ipak treba gledati u budućnost i naglasio da je podrška Hrvatske za budućnost ovdašnjih Hrvata „najvažnija“. Iznio je proizvoljne, potpuno netočne informacije s obzirom na obavljanje kuća i infrastrukture u nekim hrvatskim selima oko Banje Luke. Pohvalio se kako se u hrvatskim županijama osobno zalagao za izgradnju po jedne kuće za povratnike.

Ministar u entitetskoj Vladi Davor Čordaš podsjetio je na trajne poteškoće i prepreke za povratak prognanih Hrvata od strane domaćih i stranih političare, te kako se on osobno trudio da barem nešto učini. Naglasio je kako je potrebno pokretanje gospodarstva, a to znači i ulaganja od strane onih kojima je stalo do povratka prognanih Hrvata.

 

Javno imenovati odgovorne za ovako stanje

Nino Sušilović, predsjednik Posavske stranke, u svom je izlaganju istakao ogromnu odgovornost hrvatske politike i političara za ovakvo teško stanje hrvatske populacije na prostoru RS-a.

„Da li je moguće ovdje razgovarati dva i pol sata i samo konstatirati kakvo je stanje. Ako se nešto želi promijeniti i „popravljati“ onda moramo znati što je uzrok problemu. Nema smisla dolijevati vodu u traljavo bure niti umirućem od raka davati infuzije… Da li je moguće da nitko ne zna ili ne smije reći zašto se Hrvati u BiH, napose u entitetu RS-u nalaze u situaciji u kojoj jesu“, zapitao se na početku svog izlaganja.

Odmah je ponudio odgovor, koji nije bio po volji nazočnim predstavnicima HDZ-a. „Najveći uzrok ovakvom stanju je dosadašnja službena tzv. „hrvatska“ politika koju u kontinuitetu provodi HDZ BiH. Isto tako, ne može se zanemariti ni odgovornost Republike Hrvatske „kao supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, odnosno svih njenih dosadašnjih Vlada koje su, nažalost, ili podržavale takovu politiku koju provodi HDZ BiH ili su se naprosto ponašale kao da ih to uopće ne zanima“, mišljenja je Sušilović

Govorio je također i o problemu hrvatske konstitutivnosti . Iznio je što su njemu i ostalim prisutnima odgovorili prije četiri godine na sastanku u ondašnjem Uredu Vlade RH za Hrvate izvan RH kada su oni upitali: „Koja je zvanična politika RH prema Hrvatima u BiH?“ Uslijedio je rezolutan odgovor da tu nema nikakvog spora; „Hrvati su konstitutivni na svakom pedlju BiH!“

U svom izlaganju iznio je jedan vrlo zbunjujući i po Hrvate i njihovu konstitutivnost vrlo štetan potez, kada su prije15-tak dana dvije partnerske stranke HDZ BiH i SNSD u Parlamentu BiH glasale protiv konstitutivnosti Srba u Federaciji BiH(!?), te upitao jesu li svjesni što to znači i svih posljedica koje će iz toga proisteći.? Po njegovoj ocjeni slijedeći korak, koji će još više otežati ionako teško stanje Hrvata u RS-u, ići će na štetu Hrvata, biti će izglasavanje nekonstitutivnosti Hrvata u RS-u. Zapitao se, kako to da aktualna vlast u RH na to nije reagirala, oštro osudila ili se barem nije ogradila od takvih poteza? „Legalni i legitimni“ predstavnici Hrvata se žale kako im netko uskraćuje njihova prava, a u isto vrijeme oni to isto čine drugima, pa čak i pripadnicima svoga naroda!

Dotakao se Sušilović i – za Hrvate vrlo aktualne teme, a to je izmjena Izbornog zakona, rekavši da se traži izmjena izbornog zakona, kojom se predlaže, primjerice, da Hrvati iz Posavske, Tuzlanske, Zeničko-dobojske i Sarajevske županije imaju samo tri predstavnika u Domu naroda FBiH, dok Zapadno-hercegovačka županija, s istim brojem Hrvata, ima 5 predstavnika, čime se još više osnažuje i proširuje unutarhrvatska neravnopravnost unutar hrvatskog korpusa u BiH !? Od početka 90-tih godina pa do danas, kazao je, „provodi se politika kojoj je cilj koncentracija političke, gospodarske i svake druge moći Hrvata u 10-tak općina zapadne Hercegovine dok su bosanski Hrvati cijelo ovo vrijeme samo moneta za trgovinu i namijenjena im je sudbina nestanka s njihovih povijesnih ognjišta. „Akcija čišćenja“ je u entitetu RS-u već je privedena kraju, a proces nestajanja Hrvata u drugim dijelovima Bosne (posebno u Županiji Posavskoj) u fazi je iz koje vjerojatno uskoro više neće biti mogućnosti za ponovni oporavak.

Zaključio je, „ako ne znamo što je uzrok ovakvo teškom stanju u kojem se nalaze Hrvati – katolici i ne bude se imalo snage i hrabrosti imenovati odgovorne, onda su ovakvi i slični skupovi, na kojima će se obredno žaliti nad „sudbinom“ koja nas je zadesila, te obećavati „potporu borbi Hrvata za jednakopravnost“ sasvim izlišni.

Božo Skopljaković, predsjednik Hrvatske stranke Bosne i Hercegovine vjeruje da se stvari mogu pomaknuti s mrtve točke predloživši da se na prostorima cijele BiH, poglavito na prostoru entiteta RS-a osiguraju veća novčana sredstva za povratak prognanih Hrvata s ovih područja, jer je to opći interes kako Hrvata iz BiH tako i iz RH, za što se založio i na sastanku koji je prije dolaska na okrugli stol imao u uredu hrvatske Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

S obzirom da Hrvati u BiH, imaju hrvatske osobne iskaznice, njegovo je mišljenje da bi RH u europske projekte trebala uključivati i zahtjeve obiteljskih gospodarstava kako bi im se pomoglo u financiranju OPG Hrvata iz BiH, da se u suradnji s Gospodarskom Komorom RH i gospodarstvenicima osigura bolja suradnja i investiranje proizvodnih postrojenja na područjima gdje žive Hrvati u BiH, a sve s ciljem ekonomskog oporavka, bržeg razvoja i zaustavljanja iseljavanja Hrvata iz BiH.

Istakao je da Izborni zakon nije pitanje svih pitanje. Bez obzira kakav će se izborni sustav usvojiti uvjeren je da on neće pomoći u povratku niti jednog Hrvata na ove prostore. Pitanje svih pitanja je kako zaustaviti egzodus Hrvata i kako osigurati život dostojan čovjeka na ovim prostorima.

****

Predstavnici većeg broja udruga prognanih Hrvata, satrveni mnogim vlastitim životnim prognaničkim nedaćama, još uvijek s neugašenom nadom da će doći ti bolji dani, podvrgli su – redom – također žestokoj kritici sve dosadašnje politike i političare što su malo ili gotovo ništa učinili za povratak i opstanak hrvatskog naroda u entitetu RS-u.

Tijekom trajanja Okruglog stola gotovo svi su sudionici uzeli učešće u radu, bilo svojim izlaganjem ili svojom raspravom. Iz svih izlaganja se može zaključiti da su se svi sudionici, osim onih koji su aktualni nositelji neke od razina vlasti, složili kako su za nestanak Hrvata s područja BiH, napose iz entiteta RS-a, krive osim entitetskih srpskih političara i njihovih međunarodnih pomagača, također u velikoj mjeri pogrešne hrvatske politike te hrvatski političari, jer je neshvatljivo da u BiH druga dva konstitutivna naroda, unatoč svojim stradanjima, uspjeli su najvećim dijelom „zaliječiti“ svoje rane, a Hrvatima to nije pošlo za rukom, već su u pola BiH svedeni na „statističku grešku“ te dovedeni do svog potpunog fizičkog iskorjenjivanja.

Hoće li opet Katolička Crkva, kao što je to mnogo puta ranije kroz povijest činila, morati ići po svijetu za svojim protjeranim i iseljenim narodom te osnivati nove Katoličke misije, kako bi spašavala svoj narod i svoje vjernike od totalnog odnarođivanja, kako bi spašavala oba identiteta i hrvatski i katolički?

Banja Luka, 2.3.2018.
Mr. Frano Piplović