SVETI BONAVENTURA

Ličnost je sv. Bonaventure tako bogata da bi pisanje o njoj tražilo obujam knjige, a ne nekoliko sažetih stranica. O serafskom su naučitelju napisane čitave knjige i studije, pa ipak se istraživanje i pisanje i dalje nastavlja. Iz obilja duhovnog nauka sv. Bonaventure želim naročito istaknuti njegovu pobožnost Srcu Isusovu, tim više što baš to smatram veoma suvremenim. O suvremenosti pobožnosti Srcu Isusovu neka nam progovori mladi Španjolac Luis Fernando, također sudionik televizijske emisije na španjolskom religijskom programu o Apostolatu molitve, o čemu je jučer bila riječ.

Luis Fernando je na televiziji izjavio: »Drugi je bitni, a možda i najznačaj­niji element duhovnosti Apostola ta molitve pobožnost Srcu Isusovu koja nije – kako se često misli – neka površna i sladunjava stvarnost, već koja pravo shvaćena sadrži možda u sebi ono što je u kršćanskoj poruci najvažnije. Kristovo je Srce najočitiji znak da Bog nije neko apstraktno biće, daleko od čovjeka, bez zanimanja za njega, već biće koje je čovjeku blizu i posjeduje ljudsko srce. Po­božnost su Srcu Isusovu nazvali objavom o Bogu koji ima Srce. S druge pak strane, otvoreno Srce Isusa Krista divno izriče da je Bog ljubav i doziva nam u pamet ovu misao sv. Ivana: ‘Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinoga Sina’, i onu sv. Pavla: ‘Krist me je ljubio i predao se za me u smrt.’ Srce Isusovo doziva nam u pamet isto tako da je Bog milosrđe te da se više raduje zbog jednog obraćenog grješnika nego zbog 99 pravednika kojima nije potrebna pokora. Ta pobožnost traži od vjernika posvetu svoje osobe i svojih čina, zadovoljštinu za uvrede učinjene prema milosrdnoj Kristovoj ljubavi, predanje njegovoj božanskoj providnosti i pouzdanje…«

Prikazavši najprije život sv. Bonaventure, zaustavit ćemo se na njegovoj pobožnosti prema Srcu Isusovu, dakle, na onome o čemu i današnji mladi ideal­ni kršćani znadu tako lijepo svjedočiti, kako je to učinio Luis Pernando.

Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civili, danas dio Ba-gnoregia. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veo­ma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo.

Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za nje­govo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad rnu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red do­bivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog »učitelja i oca« Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franje­vačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257-1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga ute­meljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.

Svojim je redovnicima sv. Bonaventura preporučivao odmjerenost, duh su­radnje i sloge sa svima. Kamo sreće da su se franjevci kroz svoju povijest tih preporuka uvijek držali pa bi izbjegli mnoge neugodne afere. Mislim da je ta svečeva preporuka veoma suvremena i danas. Svoj je red obogatio mnogim mu­drim zakonima, duhovnim naukom, običajima, koji su bili kadri promicati du­boku pobožnost. U redu je uz kreposti promicao i gajenje znanosti te razna apostolska djela. Mnogo je radio i za sjedinjenje Rimske s Grčkom crkvom. Zbog njegovih zasluga za procvat reda franjevci ga smatraju kao nekim svojim drugim utemeljiteljem.

Bonaventura je kao general mnogo putovao. Proputovao je gotovo cijelu Europu. Na svojim je putovanjima održao mnoštvo propovijedi puku, redovni­cima, redovnicama, svećenicima, crkvenim dostojanstvenicima. Zbog svojih je velrkih zasluga za Crkvu od pape Grgura X. 28. svibnja 1273. bio imenovan kardinalom. Sudjelovao je i na Općem saboru u Lyonu. Ondje se i razbolio te 15. srpnja 1274. u zoru – a bila je baš nedjelja – i umro. Pogrebnim je svečanostima prisustvovao Papa i svi saborski oci. Pokopan je u crkvi Sv. Franje u Lyonu. Iza sebe je ostavio 45 pisanih teoloških djela. Crkva ga zbog njegova uzvišenog nau­ka smatra svojim naučiteljem.

Među asketskim djelima sv. Bonaventure ističe se osobito Vitis mistica (Tajanstveni čokot), u kojem sebi svojstvenim Žarom pripovijeda o životu, muci i slavi našega Gospodina. U tom su djelu protumačeni i glavni elementi pobožnosti Srcu Isusovu, o kojoj Bonaventura raspravlja kao teolog i mistik. Dajmo mu riječ!

»David govoraše: Pronašao sam svoje srce da bih se molio svome Bogu; to isto usuđujem se i ja kazati, jer sam pronašao Srce Gospodina, moga kralja, moga brata, moga prijatelja; to je Srce moje, ako mi je Krist Glava! Pa u tome i nema ništa čuilno, dopustivši da je i mnoštvo prvih vjernika bilo samo jedno jedino srce.«

Bonaventura na taj način sjedinjuje ranjeno Srce s metafizičkim pojmom božanskoga Srca. Raspravljajući o činjenici da je Srce Isusovo bilo ranjeno, da bismo kros vidljivu ranu vidjeli nevidljivi izvor njegove ljubavi, nastavlja ovako: »Vidljiva nam, dakle, rana pokazuje duhovnu ranu. Tko ne bi ljubio to ranjeno Srce? Tko ne bi prigrlio to Srce tako čisto?« Svetac moli Srce Isusovo da ga k sebi privuče te da Živi uronjen u plamenovima njegove bezgranične ljubavi.

Kod sv. Bonaventure na nalazimo samo izraze nekog trenutačnog odušev­ljenja, već smo svjedoci jednoga života koji je sav prožet svjetlom i ljubavlju Srca Isusova. Za njega je srce simbol ljubavi. Danas je u teologiji to opće prihva­ćena stvar i na tome se gradi sva teologija Srca Isusova. Njoj je dao znatan i dragocjen prilog davno sveti Bonaventura. Zato Crkva i u obnovljenome Časoslovu Božjega naroda kao drugo čitanje na svetkovinu Srca Isusova donosi od­sječak iz djela sv. Bonaventure Drvo Hvata. To se djelo dijeli u 4 dijela, a svaki u 12 poglavlja ili plodova te 48 razmatranja. Ono je u povijesti duhovnosti izvršilo izvanredan literarni, umjetnički, mistični pa čak i glazbeni utjecaj.

Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remek-djelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teo­loška i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.

Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. ži­votopis sv. Franje Asiškoga. Taj Životopis Longpre naziva jednim »književnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografije«. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je iste osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: »Pustimo da jedan svetac piše o drugo­me! «

Sastavljač saborskih akata Lyonskoga sabora ovako je zaključio svoj izvje­štaj o sv. Bonaventuri: »Gospodin mu je dao tako čarobnu ljubaznost da je svat­ko tko ga je vidio odmah i samo u srcu bio zahvaćen od ljubavi.« Zato mu je po­vijest s pravom dala časni naslov »doctor seraphicus« – serafski naučitelj, a to zapravo znači naučitelj koji poput serafa gori od ljubavi. Koje onda čudo da su se njegova djela, a osobito njegov životopis sv. Franje, tako rado čitala?! Može­mo čak reći da je taj životopis bio najomiljelije srednjovjekovno štivo. Iz njega je zračio ne samo opisani junak, već i pisac djela sv. Bonaventura, za koga su mnogi suvremenici govorili da od njega nema ljepšega, svetijega i učenijega čo­vjeka. Svakako lijep kompliment, ali ne samo to, jer se iza svih tih pohvala i superlativa, zaista, krije izvanredan čovjek, redovnik, mislilac i mistik, čija su djela sposobna zagrijati svetim žarom.

Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Sa­boru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom Ijubaznošću snažan dokaz odgojne vrijedno­sti pobožnosti Srcu Isusovu. Poslušajmo stoga njegovu preporuku:

»Ustani, dakle, prijateljice Kristova, i budi poput golubice u spiljama ka­menim, u skrovištima vrletnima; ondje poput vrapca koji nalazi sebi kuću bdij bez prestanka; ondje poput grlice čiste ljubavi sakrij ptiće svoje; ondje usta svo­ja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora spasenja! On je naime izvor. On je rijeka što je izvirala u Edenu i odatle se granala u četiri kraka te, izlijevajući se u pobožna srca, oplođuje i navodnjava svu zemlju.

Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ‘O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prije­stoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!

O vječno i nepristupno, sjajno i slatko vrelo izvorno koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva…’«

Josip Antolović:
DUHOVNI VELIKANI Svetci Katoličke crkve II. dio: srpanj-prosinac,
Zagreb 199