U srijedu, 6. lipnja 2018., 22 svećenika Banjolučke biskupije, predvođeni svojim dijecezanskim biskupom mons. Franjom Komaricom i pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom, hodočastili su u katedralu Srca Isusova u Sarajevu na grob sluge Božjega Josipa Stadlera, u povodu stote obljetnice njegove smrti, i u svetište blaženih Drinskih mučenica u samostanskoj crkvi Kraljice krunice sestara Kćeri Božje ljubavi. Tom prigodom tijekom Misnog slavlja u sarajevskoj katedrali biskup Komarica izrekao je propovijed koju prenosimo u cijelosti:
Hodočašće svećenika Banjolučke biskupije na grob 1. upravitelja Banjolučke biskupije – sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera
Sarajevo, 6.6.2018.
Dragi brate u biskupskoj službi Marko,
draga braćo u Kristovoj svećeničkoj službi
(dragi sestre redovnice, i drugi Kristovi vjernici laici)!
Papa Benedikt XVI. je u svome Apostolskom pismu PORTA FIDEI – VRATA VJERE, od 11. listopada 2011. potaknuo sve nas, članove Crkve, osobito biskupe i prve pomoćnike biskupa – svećenike – da što bolje upoznamo Božje ugodnike, tj. svece i blaženike, dosadašnje i buduće, kao istinske svjedoke vjere i uzore kršćanskog, odn. svoga staleškog života, osobito one koji su živjeli i djelovali na području konkretnih mjesnih Crkava, odn. crkvenih područja (br. 13).
Katolička Crkva u našoj Domovini Bosni i Hercegovini obiluje. Bogu hvala, takvim uzorima. Naša je dužnost da ih što bolje i osobno upoznamo i njihov kršćanski i apostolski život i njihovo svjedočenje – kod ne rijetkih od njih – i do prolijevanja vlastite krvi – s poštivanjem i zahvalnošću vrjednujemo i zbog njihove vjerodostojnosti slavimo Krista, „Svjedoka vjernog”, kako ga naziva knjiga Otkrivenja (1,5), koji ih je osposobio da budu Njemu što sličniji.
Danas smo došli, kao članovi jednog te istog prezbiterija, naše mjesne Crkve, Banjolučke biskupije – kao hodočasnici – na grob takvog jednog našeg subrata po krsnoj milosti, ali i po svećeničkom i biskupskom ministerijalnom služenju u Kristovoj Crkvi u ovoj zemlji. To je Sluga Božji Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup, nakon obnovljene redovite crkvene hijerarhije u našoj zemlji. Činimo to u godini značajnih obljetnica ovog Božjeg čovjeka, koje se tijekom cijele godine obilježavaju u ovoj nadbiskupiji, i u zajednicama redovnica Družbe „Služavke Malog Isusa“ koje je nadbiskup Josip osnovao. Radi se o 175. njegova rođenja, o 150 obljetnici njegova svećeničkog ređenja i o 100. obljetnici njegove blažene smrti.
Ovaj, nesumnjivo istinski velikan Crkve našeg podneblja, zaslužuje da bude „poznat u što širim krugovima naših crkvenih zajednica, osobito u našoj zemlji, ali i u cijelom našem hrvatskom narodu. Trebamo svi mi smatrati svojom dužnošću da tome osobno maksimalno doprinesemo. Tim više, što je ovaj veliki i velezaslužni obnovitelj cjelokupnog kršćanskog i pastoralnog života u našoj – tijekom više stoljeća teško iskušavanoj domovinskoj Crkvi, bio i duhovni otac i pastir i naše Mjesne Crkve, njezin privremeni apostolski upravitelj u prvim godinama njezina hoda kroz vlastitu povijest, konkretno od 25. travnja 1882. do 25. travnja 1884., tj. do dolaska u središte naše biskupije prvog njezinog trajnog apostolskog upravitelja fra Marijana Markovića.
Nadbiskup Josip Stadler je već od brojnih svojih suvremenika vrednovan kao čovjek sveta života i apostolskog žara. Služio je mnogima kao istinski uzor nepokolebljive kršćanske, katoličke vjere, neuništive kršćanske nade kao i neumorne, herojske djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U ovom kontekstu, neka mi bude dopušteno citirati nekoliko odlomaka iz natpisa njegovih suvremenika o ovom svetom čovjeku.
Prigodom Zlatnog misničkog jubileja, to je bilo šest mjeseci prije blažene Stadlerove smrti, donio je tadašnji Hrvatski dnevnik o Zlatomisniku, već na prvoj stranici, zapaženi prikaz. U njemu stoji, između ostalog:
„Ima ljudi koji zadužiše narod, iz kojega su nikli, jali perom jali besjedom, jali umom jali junaštvom, jali dobrim djelima na korist domovine. Ti su ljudi nalik na oaze u Sahari života pojedinih naroda. Ima ih, ali dosta nema; nema ih biva, prema potrebi. I kada dogje čas te ova (tj. potreba) opet pokuca na vrata – što se često zgadja – sjeti se narod čovjeka koji mu je i u sličnoj zgodi, priskočio u pomoć i … slavi mu spomen. Zahvalnost za prošlo dobročinstvo i nada da će slično i u budućnosti doživjeti, gone narod na poštu i slavu svojih velikana …“.
Tekst dalje glasi:
„Veliki nadbiskupe!
Svojim vrlinama si nas zanio, protivnicima imponirao. Za narod svoj sve si pregarao, a svakom pomagao, jer nijesi znao za razliku izmegju prijatelja i protivnika. S malenim bio si blag, s visokim ponosan, kročio si naprijed, ne poznavajući druge svrhe nego sreću naroda i svoje poštenje, te se nisi ni o jedno ni o drugo ogriješio… Služeći Bogu i narodu, stekao si slavno ime, upisano onim svetim i zlatnim perom povijesti ‘koje za unučad poznu – djela otaca bilježi viteška’.
I tebe će veliki nadbiskupe, jednom nestati sa poprište svijeta, ali hrvatskog naroda neće nestati.
Iz današnjih borbi i trzaja razvijaju se veliki koraci, koji narodu donašaju život i napredak. Tokom vremena mnogo će nas proći i nevidom iščeznuti, mnogo će se toga zaboraviti. Stadlerovo ime neće. Ono je predano povijesti, da ga potomstvo sačuva i povijest će reći: Dr. Josip Stadler bio je veliki čovjek.“
Tako je prije ravno 100 godina – još za nadbiskupova života, pisano o njemu.
A puno je toga i kasnije o njemu napisano – istinito i pohvalno; ali je bilo i jednostranih, neutemeljenih pa i nedobronamjernih stranica koje su znalci i samozvani neznalci pisali o ovom Božjem čovjeku, koji – po Božjoj volji i Providnosti upravo u ovom našem vremenu, kroči sigurnim koracima ka uzdizanju na časti oltara. Bog svoje vjerne sluge sigurno proslavlja i u Nebu i u svojoj zemaljskoj, putujućoj Crkvi. Imamo za to nebrojeno primjera – od apostolskih vremena do ovih naših najnovijih.
Evo, i u odlomku s početka 2. Pavlove poslanice Timoteju (1,1-3,6-12) današnje liturgije čitamo i slušamo kako se za Kristovo Evanđelje mora biti spremno podnositi ne samo površno, krivo i jednostrano shvaćanje od strane svoga životnog okruženja, nego i zbog istinskog življenja po Evanđelju i zbog vjernog i vjerodostojnog služenja Crkvi. Apostol Pavao nedvosmisleno tvrdi: „… Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora … Znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan (r. 8.12)
Podsjećanja radi, želim sada iznijeti samo neke najosnovnije životne datume i podatke o ovom našem duhovnom velikanu, s kojim ćemo se, kao Blaženikom Kristove Crkve, uskoro moći ponositi, zahvaljujući osobito, naporima sadašnjeg njegovog nasljednika na stolici vrhbosanskih nadbiskupa i metropolita, nekoć člana naše mjesne Crkve, Vinku kardinalu Puljiću i nekim njegovim najbližim suradnicima, te vodstvu Stadlerove Družbe redovnica „Služavki Malog Isusa“.
Josip Stadler se, kako rekoh, rodio prije 175 godina, 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu. (To je tada bila Austrougarska odnosno Europa, a Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Otomanskog carstva, tj. Azije).
Studije je – s postignutim najvišim akademskim gradusima – završio u Rimu i zaređen za svećenika god. 1868. Djeluje kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Papa Leon XIII. ga imenuje 16. kolovoza 1881. prvim vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom – mjesec i pol dana ranije uspostavljene Vrhbosanske nadbiskupije i metropolije, odnosno crkvene pokrajine u Bosni i Hercegovini. Došao je u „siroticu zemlju“ Bosnu i Hercegovinu, i započeo s izuzetnim apostolskim žarom temeljitu duhovnu, materijalnu, kulturnu, socijalnu i društvenu obnovu domaćeg katoličkog puka i cijelog bosanskohercegovačkog društva. Uspostavio je brojne, najvažnije, vrlo dragocjene crkvene institucije za duhovno i intelektualno podizanje klera, redovničkih zajednica, osobito ženskih, te veći broj novih župnih zajednica. Premda je bio više nego okupiran u vlastitoj nadbiskupiji, spremno je poslušao Svetog Oca i preuzeo privremeno upravljanje i našom Banjolučkom biskupijom i s velikom revnošću obavljao taj dodatni posao, kako svjedoče brojni službeni spisi u našem biskupijskom arhivu. U njoj je zatekao 23 postojeće župe. Osnovao je četiri nove: Bos. Dubica, Windhorst (Nova Topola), Maglajani (Rudofstal – kasnije Bos. Aleksandrovac) i Vrbanjce. Pripremio je sve potrebno za osnutak župa Sasina, Ključ, Bos. Petrovac, Zelinovac (Krnjeuša) i Prijedor. Podijelio je biskupiju na četiri dekanata, kako bi polučio bolji vjerski život i efektniji pastoralni rad župnika. Uveo je redovite svećeničke sastanke – korone, dekanske vizitacije; poticao župnika na bolju pripravu za propovijedanje, na obvezno držanje vjeronauka, na uvođenje pučkih pobožnosti, osobito u čast Srcu Isusovu i Gospi.
U kontekstu ovog našeg zahvalnog hodočašća na njegov grob i u njegovu katedralu, te u kontekstu naše aktualne osobne i zajedničke situacije u kojoj se nalazimo mi članovi prezbiterija Banjolučke biskupije i – našoj pastirskoj skrbi – povjereni Kristovi vjernici, želim iznijeti pred sebe i sve vas na razmišljanje tekst jednog službenog dokumenta koji je nadbiskup odnosno upravitelj naše biskupije Josip Stadler u veljači 1884. g. uputio – u obliku upitnika – svim ondašnjim dekanima naše biskupije.
Evo tih pitanja – u koja se kao u ogledalo – i mi možemo zagledati i dati osobne odgovore sami sebi:
„1. Da li župnici riječ Božju propovijedaju, sakramente svete podjeljuju i mladež podučavaju u školi i Crkvi?
2. Da li rado uče knjige i jedalije (tj. da li čitaju teološke knjige i duhovne priručnike)?
3. Prednjače li vjernikom svojim dobrim primjerom i da li jih vjernici ljube i pouzdanje imaju li u iste župnike?
4. Vode li točno crkvene Matice?
5. Da li upravljaju točno i savjestno imovinom crkvenom i da li se je pokazao manjak u istoj?
6. Da li župnici s kapelanom žive u slozi bratskoj i dobro se drže?
7. Je li u kojoj župi umrlo dijete bez krsta ili odrastlo čeljade bez svetih Sakramenata?
8. Ima li u Dekaniji sablažljivih ljudih koji nesvetkuju svetkovine, neslušaju svetu misu i preziru post? Što su nadležni župnici radili i poduzimali da jih poprave?
9. Je li u kojoj župi učitelj svetovni? Ako jest kako se vlada u religiozno-moralnom pogledu; polazi li službu Božju s mladeži, ispovijeda i pričešćuje?
10. Tko sve stalno obitava u kući župskoj? Kakva je služinčad?
11. Da li u obsegu dekanije u kojoj župi boravio je koji strani svećenik n.p. iz kojeg samostana, ili od drugud – koji je to i kako se vladao?“
Neumorni misionar, pastir, učitelj u vjeri i posvetitelj Božjeg naroda u našoj zemlji tj. naših vjernih predaka nadbiskup Josip blaženo je završio svoj ovozemaljski životni hod 8. prosinca 1918. god. neposredno nakon završetka užasnog, do tada najstrašnijeg rata u ljudskoj povijesti – Prvog svjetskog. Pokopan je u ovoj svojoj katedrali koju je – između brojnih monumentalnih crkvenih zdanja – dao sagraditi u prvim godinama svoje biskupske službe i svečano posvetio 14. rujna 1889. godine.
Na njegov grob hodočaste već godinama brojne skupine vjernika, redovnica i svećenika. I dvojica papa su molili na njegovu grobu: 1997. god. sveti Ivana Pavao II., a upravo na današnji dan prije tri godine sadašnji papa Franjo.
Svaki od hodočasnika na grob Sluge Božjega Josipa Stadlera imao je svoje razloge i nakane s kojima je došao ovamo. Ima ih i svatko od nas. S pouzdanjem ih, u tišini svoga srca iznesimo ovom uzornom, neumornom apostolu Crkve u našoj Domovini i Metropoliji, – i danas teško iskušavanoj, zbog udaraca njenih neprijatelja izvan nje, a dijelom i zbog duhovne i pastoralne zamorenosti nekih njenih današnjih duhovnih pastira. A evo, kako je svojevremeno, jedan od naše svećeničke braće, član prezbiterija vrhbosanske nadbiskupije, župnik i poznati pjesnik vlč. Izidor Poljak razmišljao pred likom ovog uistinu Božjeg čovjeka – koji je i za njega, župnika bio uzor.
„Ti, sijač Božji, sijao si Njivu,
Kad pripicalo s neba sunce vrelo,
Kad dizali se vjetrovi i bure,
A udarali gromovi u čelo.
I Njivi Božjoj svu si snagu dao,
Um, volju, boli, nade i čeznuća;
A česti kamen parao ti nogu,
I na tle pala mnoga suza vruća.
Obliven znojem sijao si dalje,
I niti za čas ne klonu ti ruka.
Sad gledaj s Neba, što u Njivi niknu I Tvoga znoja i od Tvojih muka!
(…)
Sijaču Božji, hvala Ti i slava!
I minula je žega i vrućina,
I rajska Ti se otvorila vrata:
Ja gledam sreće neizmjerno more I vijenac rajski od bisera i zlata Što zapao Te, a ko sunce sije,
A Isus, Bog Tvoj blago Ti se smije.“
Nadahnute, iskrene riječi brata svećenika o svome Nadbiskupu!
Podsjećam Vas, draga braćo na kraju i na neke poticajne riječi samoga Sluge Božjega Josipa: „Neka svijet zna da smo mi Isusovi, a Isus je naš“.
„Mi nemamo drugog Gospodina, nego Gospodina Isusa Krista“.
„Zato treba da za njim idemo kao za svojim kraljem, jednako na Golgotu kao na Tabor, jednako na križ, kao u blagovaonicu, jednako u smrt kao u život…“
Što drugo sada reći nego: Tako neka bude nama i s nama! Amen.
