vlč. dr. Ante Vidović
doktor kanonskog prava
Evanđelje – Mk 7,31-37
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«
Riječ Gospodnja.
U ovoj prispodobi Isus se prije svega pojavljuje kao onaj koji prelazi granice: putuje sa svojima prema Galileji, prolazeći feničke gradove Tir i Sidon, sve do poganskog Dekapolisa. Isusov put je čovjek bez granica, poput šavova koji povezuju rubove rana, tražeći onu dimenziju čovjeka koja nas sve ujedinjuje i koja dolazi prije bilo kakve podjele, kulturne, vjerske ili rasne.
Donijeli su mu gluho-nijemu osobu, čovjeka zatvorenog u tišini, koji živi polu-život. Donijela ga je mala zajednica ljudi koji ga vole i koji žele da ozdravi. Donijeli su ga do tog stranog učitelja, koji je u stranoj zemlji, ali za kojega je svaka zemlja domovina.
I zamolili su gu da na nj položi ruke. Ali Isus čini mnogo više. Redoslijed riječi i gesta upravo pripada pedagogiji pozornosti. Uzima ga, vjerojatno za ruku, i odvodi ga sa sobom, daleko od mnoštva i tako mu izražava svoju posebnu pozornost: on više nije jedan od mnogih, anonimnih, marginaliziranih, nepoznatih ljudi, on je sada omiljeni, a Učitelj mu je sve, i oni sada počinju komunicirati oči u oči, bez riječi.
Isus stavlja prste u uši gluhoga: dodir prstiju, ruke koje govore bez riječi. Zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Evanđelje kontakta, mirisa, ukusa. Zatim gledajući u nebo, uzdahnu i reče: Effata — to će reći: »Otvori se!«. Isus riječi izgovara na aramejskom, na svom narječju, govori svojim jezikom srca. Uzdahne – ali to nije bio vapaj koji izražava moć, nije bio ni jecaj boli, nego je to bio uzdah miran i spokojan, ispunjen nadom, to je bio uzdah zatvorenika (Psalam 102,21), uzdah ispunjen čežnjom za slobodom (Psalam 55,18). Zatvorenik zajedno s tim čovjekom koji je bio zatvorenik tišine, Isus uzdahne: Otvori se! Otvori se, kao što se otvaraju vrata gostu, prozor kad želimo da uđe sunce ili zrak u sobu, ili kao što se nebo otvora nakon oluje.
Otvorite se drugima, otvorite se Bogu, i da vaše prve rane postanu mjesta kroz koja život ulazi i izlazi. Prvo uši, ali ne zaboravimo da zna govoriti samo onaj tko zna slušati. Mi vrlo često kada govorimo podižemo barijere i nikoga ne susrećemo, ali kada slušamo uvijek se otvaramo prema drugome.
Isus ne liječi bolesne kako bi oni postali vjernici ili njegovi sljedbenici. On liječi kako bi stvorio slobodne, iscijeljene, i osobe koje mogu živjeti puninu života.
