Barlovci se nalaze desetak kilometara sjeverno od Banje Luke. Riječ je o nekoć velikoj i prostranoj te danas ratom poharanoj župi koja obuhvaća devet sela i još više zaselaka. U prošlosti bogata duhovnim zvanjima, zbog ratnih progona danas tavori na granici postojanja…
Samo i kratki pogled na Banjolučku biskupiju svjedoči o slavnoj prošlosti, ratnim događanjima i poratnoj pustoši kao i nadljudskoj borbi dijecezanskog i redovničkog klera za običnog čovjeka kojemu je nanesena velika nepravda.
Jedan od takvih svećenika je barlovački župnik fra Ivo Orlovac, domaći sin iz sela Bukovica. Rođen i odrastao u ovoj vjerničkoj zajednici, u dva je navrata bio ovdašnjim župnikom: prvi put od 2003. do 2006. te danas od 2016.
Kao poznavatelj ovoga podneblja kroz djetinjstvo i mladost te u župničkom „mandatu“ bio je izvrstan sugovornik o ovome kraju i današnjoj situaciji. Na početku nam je objasnio da Barlovci proslavljaju 140 godina postojanja, ali da je prethodna župa na ovom području, Dragočaj, mnogo, mnogo starija. Progovorio nam je o povijesti te današnjim problemima koje smo pretpostavljali…
Duboki i stari korijeni
Važno je napomenuti kako se uvijek iznova iznenadimo bogatom poviješću i jakim katoličkim korijenima banjolučkoga kraja, usprkos činjenici da ovdašnje vjernike povijest baš i nije mazila. I to ne samo u 20. st., nego i prije.
Kako smo uvidjeli, u 17. st. na današnjem teritoriju vjerničke zajednice Barlovci postojala je župa Dragočaj koja je 1672. imala 1 200 katolika. Ona je, nažalost, nestala u vrijeme Bečkog rata krajem 17. st. S intenzitetom sukoba u tom ratu (1683. – 1699.) rasle su tenzije nesigurnosti u banjolučkom prostoru, što se nepovoljno odražavalo na katolički živalj.
Kulminaciju sukoba predstavljalo je austrijsko osvajanje Banje Luke 4. rujna 1688. i brzo povlačenje austrijske vojske prema Savi. Mnogo je katolika stradalo u sukobima i turskim racijama. Neki su se povukli preko Save, a preostali, ne mogavši opstati na vjetrometini uz Vrbas, kuda su prolazile i sukobljavale se vojske, povlačili su se u brdske krajeve. Tako se drastično smanjio broj katolika u donjem dijelu dragočajske župe pri Vrbasu. Na istome prostoru mogao je opstati tek neznatan broj katolika.
Prošla su desetljeća mraka za katolike o čemu nemamo pisanih tragova. Potom se kao ptica feniks, koja se uzdigla iz pepela, spominje u 18. st. lokacija Crkvine (groblje) gdje je nekoć bila crkva Sv. Vida kao dokazano mjesto okupljanja vjernika. Dokaz tomu je i dokument pape Pija VI. 1775. koji je podijelio povlasticu potpuna oprosta pod ispunjenim uvjetima na tom mjestu.
Od ostalih pokazatelja dubokih korijena kršćanstva važno je spomenuti i ostatke ranokršćanske bazilike koja je otkrivena upravo na području barlovačke župe, na lokaciji Grič-Pauša. Brojni su i ostali tragovi iz srednjeg vijeka koji su, nažalost, još uvijek nedovoljno istraženi…
Odlaskom Osmanlija i dolaskom austrougarske vlasti omogućen je duhovni napredak te nova rješenja u crkvenoj organizaciji u banjolučkom kraju. Područje Barlovaca bilo je do 1876. u sastavu župe Ivanjska, kada je od nje odvojeno i pripojeno župi Petrićevac. Međutim katolici Barlovaca imali su živu svijest o negdašnjem postojanju stare župe Dragočaj, kao i želju da opet imaju svoju župnu organizaciju. U isto vrijeme ovo je podneblje imalo sve uvjete da se formira kao crkvena jedinica „sui juris“. Zato je 1879. uspostavljena lokalna kapelanija Barlovci koja je 1882. uzdignuta u rang župe.
Kapelaniju u osnivanju činilo je 13 sela: Barlovci, Bukovica, Dikevci, Jablan, Jaruga, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani, Trn i Zalužani. U vremenu svojeg formiranja Barlovci su imali 154 katoličke kuće s 1 416 župljana.
Kada su uspostavljeni kao posebna crkvena jedinica, na cijelom tom prostoru postojala je samo jedna prostranija crkva, sagrađena od drveta 1867. na Crkvenama i bila je središtem duhovnog i sakramentalnog života.
Rivalitet župljana
Budući da je vjernicima iz Trna, Jablana i Bukovice bilo teško dolaziti na Crkvene, tražilo se povoljnije rješenje, a postojalo je i nadmetanje između sela gdje će crkva biti izgrađena. Ono što je danas nepojmljivo i nadrealno, prije 139 godina bila je stvarnost: svaki je žitelj sela – a bilo ih je mnogo za današnje statistike – želio crkvu što bliže svojoj kući, i za tu je želju lobirao godinama. Ipak trebalo ih je razumjeti, župa Barlovci bila je veoma prostrana. Nije bilo lako s njezina kraja doći do crkve. Neki su imali i više od dva sata hoda, bilo na misu ili vjeronauk te ostala vjerska okupljanja, za sakramente svadbe, ispovijedi i tomu slično.
Kako je u međuvremenu 1884. podignut župni stan u Ramićima, svojevrsnom zemljopisnom središtu župe, stvorene su realne mogućnosti za izgradnju crkve na istom posjedu. Kao privremeno rješenje najprije je izgrađena prostrana kapela od drveta. Tako su se Dragočajci okupljali na Crkvenama, a Bukovčani, Jablančani, Trnjani, Barlovčani i Kuljančani kod župnog stana u Ramićima.
Takvo stanje potrajalo je prilično dugo, do pred sam Prvi svjetski rat. Tadašnji župnik, najpoznatiji sin ovoga kraja, dr. fra Vid Miljanović, koji je u tri navrata bio župnikom u Barlovcima, pripremao je sredstva za izgradnju crkve. Pribavio je plan od trapističkog arhitekta Eberharda koji je u jednostavnosti zamislio izgradnju lijepe bogomolje. Gradnja je započela 1911., a iduće godine sazidao je crkvu i sakristiju. U novoizgrađenom zdanju objedinjene su u monolitnu župnu zajednicu sve tendencije bližih i daljih sela, koje su do tada često bile suprotstavljene.
Prirodni i društveni potresi
Novoizgrađena crkva s vitkim zvonikom bila je najljepši ukras barlovačke župe. Djelovala je impozantno i dominirala lijepim krajem u što smo se i uvjerili fotografirajući je s obližnjih uzvisina. Na prvi se pogled isticao crkveni sklad u neoromaničkom stilu. Sam prostor crkve, bez prezbiterija i zvonika, činio je pravokutnu osnovu promjera 20 x 10 metara. Crkva je, kao i župa, posvećena Sv. Vidu.
„Ne znam zašto je župa posvećena tom svetcu. Postoje dvije inačice koje to objašnjavaju. Kažu da je stara crkva u Dragočaju na groblju Crkvine bila pod zaštitom Sv. Vida. Druga inačica kaže da je graditelj župne crkve dr. fra Vid Miljanović, inače rodom iz sela Barlovci, štovao tog svetca imenjaka pa je želio da se župa posveti njemu“, rekao nam je fra Ivo naglašavajući kako je ta crkva bila oštećena više puta u potresima.
Veliku demografsku katastrofu župa je doživjela u vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Vjernici su stradali na bezimenim bojištima diljem Monarhije te potom bivše Jugoslavije na Križnom putu. Mnogima se za grob ne zna. Nepotpuna brojka do koje je istraživanjem došao mons. Anto Orlovac govori o čak 517 muškaraca i mladića (zajedno sa župom Trn) koji su poginuli ili nestali u razdoblju od 1941. do 1946.
Kako je župa trpjela društvene poremećaje, isto je tako bilo i s prirodnim. Godine 1935. bio je prvi potres, a kraj se nastavio tresti tijekom cijele jeseni. Na crkvi i zvoniku nastale su vidljive pukotine te se odvalio dio zida. Oštećenja su brzo sanirana pa je tako dočekala nadaleko poznatu katastrofu iz 1969.
Oštećenja u potresu tada bila su tolika da se u njoj nije mogla slaviti misa te je za to služio preuređeni župski stan. Radovi na obnovi počeli su 1. lipnja 1972., a već za Božić slavljena je euharistija u crkvi. Brodarski pod zamijenio je lijepe freske na stropu. Idućih godina slijedilo je nutarnje uređenje, da bi tek 1983. bio saniran zvonik čime su završeni svi radovi kojima su crkva i vjernička zajednica dočekale posljednji rat.
Župljani su stoički podnosili ničim izazvane napade, koliko je to bilo u njihovoj mogućnosti. Živjeli su u strahu od racija, prisilne mobilizacije i ne mogavši više podnositi svakojake pritiske, u stalnoj opasnosti po život, počeli su polako napuštati svoja ognjišta. U početku ponetko, kasnije sve više i više, da bi u kolovozu 1995. pod strahovitim pritiskom najveća skupina vjernika bila prognana. Kad su pojedini krajevi u BiH i Hrvatskoj počeli slaviti svoje oslobođenje, banjolučkim katolicima je započeo masovni egzodus i oproštaj sa zavičajem.
Nakon progona župno je središte temeljito opljačkano i demolirano, da bi se nešto kasnije u ogoljele zidove smjestile izbjeglice. Filijalna crkva Sv. Franje u Stranjanima također je demolirana. Isto se dogodilo i s kapelama na Crkvenama, Gajiću i u Kuljanima…
Od prijeratnih 4 000 u župi je ostao gotovo simboličan broj od 146 vjernika, i to mahom članova binacionalnih brakova. Popularno nazvani “miješani” brakovi spasili su župu od totalnog nestanka i pogroma katolika…
Danas “ostatci ostataka” katolika žive i rade normalno, koliko je to moguće. Problema nema, osim onih egzistencijalnih koji tište cijelu BiH.
Duhovna zvanja i fra Vid
Barlovci su bili velika i vjerom jaka župna zajednica u kojoj su se duhovna zvanja uvijek poštovala. Za obitelj koja bi imala bogoslova, časnu sestru ili svećenika govorilo se s posebnim poštovanjem. Odgajani u tom duhu u vrijeme kad je u župi bilo između 100 i 200 krštenja godišnje, i nije čudno što je mnogo mladih krenulo putem svećeništva, bilo redovničkog ili dijecezanskog. Tako je župa tijekom povijesti dala 18 svećenika i 30-ak časnih sestara.
Zasigurno ne treba izostaviti mučenike: vlč. Marko Šalić (1934. – 1993.) koji je umro od prebijanja u Doboju; vlč. Filip Lukenda (1943. – 1995) koji je zapaljen u župnom uredu u Prsnačama te dr. fra Vid Miljanović (1854. – 1937.) prvi stanovnik BiH koji je doktorirao (crkveno pravo) 1882. u Beču, graditelj crkve u Barlovcima i veoma zaslužan za izgradnju samostana na Petrićevcu.
Od ostalih svećenika spomenimo samo neke: fra Božidar Blažević, dr. fra Velimir Blažević, mons. Ivica Božinović, mons. Anto Orlovac te o. Zvonko Topić.
Bunar ispred crkve
Bunar pred glavnim ulazom u župnu crkvu u Barlovcima iskopao je, najveći sin župe, fra Vid, i to 1907. Međutim, on je više od zdenca, izvora dobre vode za okrjepu žednim vjernicima koji su, ponekad pješačeći i po dva sata, dolazili iscrpljeni u crkvu. Vodom iz toga bunara krštena je većina vjernika barlovačke župe. Upravo zato se taj bunar poslovično zove i duhovnim vrelom.
KT
Piše: Željko Ivković
Barlovci, 15. veljače 2019.
