GOVOR BANJOLUČKOG BISKUPA MONS. DR. FRANJE KOMARICE PRIGODOM PRIMANJA NAGRADE „DR. ELEMÉR HANTOS“

Govor banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice – prigodom primanja nagrade „Dr. Elemér Hantos“ od „Mitteleuropa-Stiftung (Srednje – europske zaklade)“ – Sarajevo, 18. lipnja 2019.

Visoko cjenjeni predsjedniče Srednje-europske zaklade, gospodine Charlesu Epping,
visokocijenjeni članovi Zaklade;  prof dr. Stefan Messmann, laudatore u ovoj svečanosti i prof.  dr. Josipe Kregar,
visokocijenjena Eminencijo kardinale Vinko Puljiću,
visokocijenjene ekscelencije,
vrlo poštovani domaćine ovog gradskog povijesnog doma, – gospodine gradonačelniče Skaka,
vrlo poštovani sudionici ovog nesvakidašnjeg svečanog skupa,
Stojim pred svima Vama, kao Vaš sugrađanin i suvremenik, istinski sretan i Bogu zahvalan, što sam Vaš istomišljenik. A mnogi ste mi i pravi prijatelji!

Ako smo povezani zajedničkim osvjedočenjem da se nalazimo zajedno na istom brodu, koji plovi po – ne rijetko – uzburkanom moru našeg ovozemaljskog životnog putovanja, onda nam, zacijelo nije teško prihvatiti činjenicu da nam valja jedni s drugima te još mnogim drugim suputnicima dijeliti i „radost i nadu i žalost i tjeskobu“ (II. Vat. Koncil GS1).

Iskreno i duboko sam zahvalan Vašoj, visoko cjenjenoj i plemenitoj Zakladi (Mitteleuropäische Stiftung), osnovanoj od velikog čovjekoljupca, znanstvenika, političara i poduzetnika Dr. Eleméra Hantosa, što ste u vidokrugu svoga plemenitog, izuzetno dragocjenog programa u podupiranju europske civilizacije i humanog društva na našem kontinentu, uvrstili i ovu zemlju, moju domovinu Bosni i Hercegovinu.

Priznajem pred svima Vama, i to najiskrenije, da sam bio ne malo iznenađen, kada sam dobio obavijest da ste, među brojnim plemenitim, požrtvovnim, neumornim čovjekoljupcima naše zemlje,  za dodjeljivanje Vaše ovogodišnje prestižne nagrade „Dr. Eleméra Hantosa“ izabrali moju malenkost!

Doista, ne smatram da sam ja, osobno, išta posebno učinio, da bi se meni osobno, trebalo dodjeljivati ikakvo, a pogotovo ovako visoko priznanje! Ja sam radio i radim što smatram da je moja dužnost!

U ovoj Vašoj prestižnoj nagradi prepoznajem izraze Vaše plemenitosti i solidarnosti prema svima onima, i prema svemu onome koje Vi smatrate vrijednima da se za njih zajednički zauzimamo, a to su naši obespravljeni, marginalizirani, a ne rijetko i prezreni sugrađani i suvremenici, u ovoj napaćenoj zemlji, ali i izvan nje, te zajednički, miran život svih stanovnika ove zemlje.

Vašu nagradu primam prvenstveno u ime svih onih mojih suradnika, svećenikā, redovnikā, i vjernika laika, koji su tijekom nesretnog rata i nemirnog poraća, dali daleko više, nego ja: – dali su svoje živote u obrani svojih bližnjih – životno ugroženih i obespravljenih; u promicanju i zaštiti Božje objavljene istine o nepovredivosti i dostojanstvu svakog ljudskog života, svake zajednice, svake životne sredine, pa tako i ove na području naše domovine. Oni su dali sve što su imali: – i svoje riječi i djela praštanja, dobrote, ljubavi i izgradnje pravednog mira u našoj zemlji.

Nama, još živućim putnicima na zajedničkom brodu, Gospodar i broda i mora i vjetra i sunca, podario je još malo vremena, da pokažemo na djelu svoju vjerodostojnost – kao njegova ljubljena stvorenja i njegovi suradnici ovdje na zemlji, da služimo čovjeku u svim njegovim dimenzijama i da se trudimo doprinositi onim ciljevima, koji pospješuju zajedničko dobro cijelog našeg društva!

Zahvaljujem od srca, Vama cjenjeni domaćine za Vašu spremnost da organizirate – ovako svečano ovaj događaj.

Posebno zahvaljujem Vama, vrlo poštovani gospodine profesore Messmanne, za Vaše izuzetno tople iskrene riječi u Vašem „pohvalnom govoru“. Ne znam, kako ću se ja osobno u njima prepoznati!

 

I.

1) Naša je dužnost govoriti za one i u ime onih, kojima nitko ne poklanja pažnju, nitko ih ne sluša niti uvažava njihove opravdane zahtjeve i molbe da im se ispravi nanesena nepravda, da im se vrati bespravno i nepravedno oduzeto pravo na sva temeljna ljudska prava, među kojima je i pravo na njihovu imovinu, na njihovo rodno mjesto, na njihov nacionalni ili vjerski identitet. Mi moramo dizati svoj glas za zapostavljene, marginalizirane, obespravljene u našoj zemlji, koje, na žalost, ne rijetki službeni politički predstavnici zemlje, preziru i konsekventno zapostavljaju. A morali bi znati da dostojanstvo političkog djelovanja ima i mora imati za svoj cilj, služenje čovjeku i društvenoj zajednici, promičući i štiteći neprekidno i pojedinca i zajednice prava i ispunjavajući njihova opravdana očekivanja.

Ni jedan, od normalnih ljudi izdat dokument, ne može spriječiti da mi sve te jadne, obespravljene i marginalizirane ljude ne gledamo kao svoju braću!

Nije mi bilo teško shvatiti i mnogo puta do sada javno ustvrditi, kako je onaj, koji dopušta da se zlo i nepravda čine i ništa protiv toga ne poduzima, jednako kriv kao i onaj koji zlo i nepravdu podržaje. Tko zlodjelo bez protivljenja akceptira, radi, zapravo, sa zlodjelom i za zlodjelo!

Ako jedan obespravljeni čovjek, jedna obespravljena zajednica – etnička ili vjerska – ili jedan potlačeni narod, poslušno prihvaća svoju obespravljenost i svoju potlačenost, time pokazuje da mu je kralježnica njegovog dostojanstva – s fatalnim za njega ili za nju posljedicama -slomljena.

Ujedno time daje zlostavljaču – za njega – ugodno opravdanje za njegovo zločinačko, nedopustivo i duboko nehumano i anticivilizacijsko djelovanje. Ne treba isključiti i mogućnost da zlostavljač obespravljenog možda niti ne primjećuje, da on čini nepravdu i zlodjelo dok god to zlostavljanje i obespravljivanje obespravljeni šutke podnosi.

Čestit, pošten čovjek, koji želi biti vjeran svojoj savjesti i Bogu, ako u njega vjeruje i na njegove se zakone poziva, nema nikakvog drugog izbora, nego da se sustegne, da se usprotivi suradnji s takvim nehumanim sistemom i takvom nehumanom praksom, prožetom samovoljom, ekskluzivnošću, korupcijom. Da ne uzvraća – osobito ne nasilno – nepravdom na nepravdu, jer se time zlo – i oko njega i kod nas, u ovoj zemlji – i u cijelom svijetu – samo povećava. Jer mržnja je za mrzitelja jednako štetna kao i za onoga kojega se mrzi. Poput raka, mržnja nagriza čovjekovo biće dok god ga ne izgrize. Mržnja je veliki teret za svakoga!

Zlo se može uspješnije zaustaviti i ukloniti samo s ustrajnom ljubavlju prema dobru; nepravdu zaustaviti i ukloniti samo ustrajnom ljubavlju prema pravdi; laž samo s ustrajnom ljubavlju prema istini!

Vjerujem, da nam je svima poznato, kako je povijest ispunjena ruševinama narodā, koji su se bili predali mržnji, činjenju nasilja i nanošenju nepravdi drugima. Ako mi naše narode i našu zemlju, a time i čovječanstvo, želimo spasiti za sigurnu i čovjeka dostojnu, mirnu budućnost, onda moramo založiti sve svoje snage uma i srca, kako bismo prvenstveno svoje etničke odn. svoje vjerske zajednice, svoje građansko društvo, oslobodili od svake isključivosti, svakog antagonizma, svakog samovoljnog, nedopustivog crtanja granica po ljudima, po obiteljima, po susjedstvu, po selima ili krajevima.

Iako se moramo boriti protiv svih onih naših sugrađana, koji takvo što samovoljno ili pod prisilom rade, mi bismo ih ipak sve morali voljeti, i željeti njima dobro.

Svjesni smo da je takvo diskriminatorsko ponašanje ljudi oko nas – i dužnosnika i brojnih, tzv. „običnih“ ljudi nemoralno.

Nemoral nacionalne, vjerske ili rasne diskriminacije se sastoji u tome, što se na ljude gleda kao na sredstvo, koje se može iskoristiti za svoje sebične interese, a ne kao na cilj svoga rada i služenja drugima, odn. društvu,

i u konačnici čovječanstvu. Tako se te ljude degradira sa osoba na stvari, i to – ne rijetko – i na beznačajne stvari!

Ništa ne može biti zlobnije, neko svjestan pokušaj jednom čovjeku slomiti, uništiti volju da bude čovjek i nezakonito mu uskratiti ono što čini njegovo ljudsko biće, njegovo ljudsko dostojanstvo.

Žalosna je činjenica, kojoj smo mi svjedoci, da dosadašnjim i sadašnjim vlastodršcima uspijeva, uglavnom svojom propagandom, svoju nehumanu praksu, nametnuti mnogim članovima bilo svoje stranke ili svoga naroda pa čak svoje vjerske zajednice takve predrasude, da i oni podupiru takvu njihovu neljudsku praksu prema pripadnicima druge stranke, drugog naroda, druge vjeroispovijesti.

Svjedoci smo svih proteklih godina, kako moćnici ne propuštaju svoju šansu; a uvijek imaju koju od šansi! Nasuprot njima, obespravljeni, marginalizirani, nemoćni ne dobiju šansu; i ako ju eventualno dobiju, to bude redovito prekasno!

Također nam je poznata žalosna povijesna činjenica, da se moćnici i privilegirani rijetko odriču svojih prednosti i privilegija. Pojedinac može možda prepoznati što je moralno ispravno, a može svoje nemoralno ponašanje i praksu dragovoljno i napustiti! Ali, kako to povijest, odn. praksa često pokazuje, grupe ili zajednice pribjegavaju nemoralnom ponašanju češće nego  pojedinac. Moramo sami sebi priznati, da se predugo odgađana pravda može izjednačiti sa uskraćenom pravdom!

Takva praksa traje u ovoj zemlji sve ove poratne godine u brojnim nama – više manje – svima, dobro poznatim slučajevima obespravljenih naših sugrađana!

Mi se teško varamo, ako mislimo, da će se aktualni društveni, socijalni, kulturni ili politički problemi u ovoj zemlji razriješiti sami od sebe. Nepravedne pa i zlobne strukture moći, neće nestati sa samo pasivnim našim iščekivanjem.

Jer, ako nam je povijest i u čemu učiteljica, onda bi nas sigurno morala moći poučiti ovo: da se zloba samovoljno i odlučno neće nikada odreći svoje vlasti, ako se ne sukobi s odlučnim i ustrajnim otporom. Zlo i nepravda se moraju zaustaviti i pobijediti pomoću neumornog suprotstavljanja i svakodnevne borbe za pobjedu istine dobra i pravde.

Trebamo se konačno osloboditi od lažnih i samoobmanjujućih pretpostavki, da vrijeme posjeduje neku čudotvornu sposobnost da zaliječi svaku i sve rane. Glede vremena je jedno sigurno, da ono ne čeka nikoga i ništa. Ako se ono ne upotrijebi konstruktivno, ono se zauvijek gubi.

Ne trebamo gajiti nikakvu veliku nadu, prije nego što postanemo toliko pametni da se oslobodimo od predrasuda, poluistina i fatalne ograničenosti.

Držim da – ni mi niti naši suvremenici – sebi ne možemo više priuštiti, da budemo duševno mlitavi, lijeni, bezvoljni.

Jedan narod, jedno građansko društvo, jedna – ako hoćete – civilizacija, koji, koje, odn. koja nastavlja s odgajanjem ljudi koji su lijeni, tromi da razmišljaju o sebi i o svome životnom okolišu, takav narod, takvo društvo odn. civilizacija propagiraju i pripremaju svoju vlastitu duševnu i inu propast.

S jednakim šansama moraju usporedno ići  i praktične, učinkovite, konkretne pomoći, kako bi se te šanse i ostvarile. Očiti je prezir prema nekom jadnom čovjeku, koji nije naučio hodati, pokloniti mu par cipela!

 

2) Svjedoci smo dramatične ugroženosti nekih od temeljnih vrijednosti na kojima počiva naša civilizacija. Ako išta držimo do svoga intelektualnog poštenja, ne bismo smjeli olako okretati glavu na stranu pred ovom dramom, koja utječe na našu budućnost, budućnost ne samo ove naše zemlje i našeg europskog kontinenta nego i cijelog čovječanstva, i preći u redove indiferentistā ili oportunistā.

Trebamo se usuditi zajednički postaviti maksimalno objektivnu dijagnozu i tražiti najučinkovitiju terapiju. Trebamo zajednički i odlučno postavljati čvrste temelje za suživot po mjeri čovjeka, u pravednosti, istini, slobodi i solidarnosti!

Potreban nam je jedan istinski zaokret prema pravim vrednotama, jedna prava revolucija!

Taj zaokret, ta revolucija mora biti čvrsto povezana sa cijelim čovječanstvom, a ne samo s jednim njegovim dijelom – našom zemljom ili samo s našim europskim kontinentom.

Sve su nacije pozvane da preuzmu svoje obveze: osim svojih vlastitih nacionalnih interesa – također i prema svim ljudima diljem svijeta; također i zbog obaveze da u tom svijetu mogu sačuvati i svoje individualno značenje.

Ovaj poticaj, da se otvorimo prema zajedništvu cijelog ljudskog roda, koji izdiže ideju dobrosusjedskih odnosa iznad uskogrudnih pogleda i interesa svoje vlastite obitelji, vlastite nacije, vlastitog društva ili rase, ustvari je poziv na jednu sveobuhvatnu i bezuvjetnu ljubav prema svim ljudima.

Poznato je meni i Vama, da je ova ideja često zloupotrebljavana i krivo interpretirana, te brzo kukavički odbacivana kao neprikladna. Ja ipak mislim, da je danas sazrelo vrijeme, da se ova ideja shvati i prihvati kao nezaobilazna nužnost za opstanak čovječanstva (papa Franjo).

Kad spominjem ovdje bezuvjetnu ljubav onda pritom ne mislim na neka sentimentalno i mlitavo buđenje osjećaja. Mislim na onu duhovnu snagu, koju su sve velike religije prepoznale kao najviši, sveobuhvatni i ujedinjavajući princip života. Ljubav je ključ, koji otvara vrata prema najvišoj stvarnosti. To je zajednička vjera i kršćana i muslimana i židova i hindusa i budista u jedno konačno jedinstvo naše zemaljske stvarnosti.

 

3) Danas su, više nego ranije, ljudi svih nacija, vjera i rasa pozvani da žive jedni s drugima u dobrosusjedskim odnosima, i da se takav način zajedničkog življenja u međusobnoj – Bogom danoj različitosti – širi što više diljem svih kontinenatā. Ako bi se takav način života i ostvario onda bi on našu domaću dosadašnju i sadašnju, nadaleko rasprostranjenu tužaljku o nemogućnosti zajedničkog življenja među ovdašnjim ljudima, narodima i religijama pretvorio u djelotvornu, dragocjenu harmoniju – kao željkovani uzor mnogim drugim sredinama.

Mi ne možemo sebi dalje dopuštati takav luksuz da zavedeni uskogrudnošću idealizma i ponašanjem sebičnih političara, živimo samoizolirano, jedni pored drugih. Ranije se takvu ludost nazivalo „moralnom izdajom“. Danas nas to vodi u samouništenje!

Morali bismo svi biti svjesni, kako mi, u ovoj našoj zemljopisnoj životnoj sredini, nećemo moći preživjeti, ako budemo nerazumno i dalje ustrajavali u svome uskogrudnom ideološkom, nacionalističkom ili duhovnom separatizmu.

U ovoj našoj velikoj, zajedničkoj kući u kojoj stanujemo, nužno je naše susjedstvo pretvoriti u bratstvo. Moramo učiti i naučiti zajedno živjeti i tako poučiti i odgajati mlade generacije ili ćemo biti zajedno prisiljeni, kao dragovoljno opredijeljeni glupaci, kao istinski luđaci, izumrijeti!

Zacijelo smo svi svjesni da nitko ne može sām izoliran od drugih živjeti; ni jedan narod, ni jedna zemlja. Ako se ipak, kako nam nažalost, govori aktualna domaća društveno-politička praksa, što dugoročnije takvo nešto želi ostvariti, onda će se time ujedno duže gajiti međusobni antagonizam i neprijateljstvo, te tako ujedno stvarati fatalna podloga za izbijanje i vođenje novih samouništavajućih ratnih sukoba.

Vjerujući ljudi – u ovom slučaju – računaju i sa Božjim sudom nad našim ljudskim djelima. Zato nikako nije svejedno da li ćemo uistinu položiti „ispit zrelosti“ kao Bogolika stvorenja – i pred Bogom i pred ljudima, odn. pred poviješću.

 

4) Moć, ispravno shvaćena, je mogućnost da se nešto postigne. Moć je jakost koja je nužna, da bi se prouzročile socijalne, političke, privredne promjene. U tom smislu, moć ne samo da je poželjna nego je i neizostavna, da bi se ispunili zahtjevi ljubavi i pravednosti.

Jedan je od najvećih problema, da se pojmove ljubav i moć skoro uvijek promatra kao međusobno nespojive suprotnosti. Pod ljubavlju se podrazumijeva odustajanje od moći, a pod moći isključivanje ljubavi.

Morali bismo naučiti da je moć bez ljubavi beskrupulozna i opaka, a da je ljubav bez moći sentimentalna, bez sadržaja i nemoćna. Moć – u najboljem smislu – jest ljubav koja ispunja zahtjeve za pravednošću. Pravednost u najboljem smislu je ljubav koja mijenja ono što se suprotstavlja ljubavi. Moć i moral se moraju međusobno dopunjavati, ispunjavati i popravljati. Kod svih napora oko moći ne možemo ispustiti iz vida brigu oko morala. Za odbaciti je da se moć interpretira u jednom makijavelističkom smislu. Moć, u najboljem smislu te riječi, znači, upotrijebiti snagu u dobrom smislu.

Ovdje pristaju riječi jednog velikog kršćanskog mislioca i crkvenog naučitelja Alberta Velikog (13. stoljeće) koji je napisao: „Moć nije nikada dobra, ako nije onaj dobar, koji posjeduje moć“.

Nenasilje je moć, ali ono je pravilno i dobro upotrebljavanje moći! Ovdje ću spomenuti nešto subjektivno: mislim naime, na naše ponašanje tijekom rata u našoj zemlji! Tada smo mi, u Banjoj Luci nebrojeno puta ponavljali: „ne oružju, pa čak ni u samoobrani! Radije ćemo zlo i nepravdu podnositi nego drugima činiti“! Znaju svi dobronamjerni naši susjedi – od generalā i političarā, do tzv. običnih građana – da je takvo naše nenasilje sačuvalo mnoge živote, ne samo naše, nego i naših susjeda!

 

II.

5) Svi se zabrinuto pitamo:Quo vadis Bosnia et Erzegovina? Kamo stremiš Bosno i Hercegovino?)

Pred svim stanovnicima naše, ratom teško pogođene zemlje, koja se vrlo teško i presporo oporavlja, stoji nezaobilazna zadaća jedne sveobuhvatne ponovne izgradnje – kako duhovne tako i materijalne. Stoji ponovna izgradnja jednog  humanog, visokocivilizirnog društva. A to je, moramo priznati, ipak jedna bolna i teška zadaća. A ona se sastoji u prihvaćanju maksimalno objektivno utvrđene istine, osobito o nedavnoj prošlosti ali i o sadašnjosti; u odlučnom zalaganju oko izgradnje pravne države; u spremnosti na praštanje i pomirenje, te u izgradnji pravednog mira i stabilnosti za sve stanovnike naše zemlje.

Ako se pravedni mir, a time i dugotrajna stabilnost Bosne i Hercegovine želi osigurati, onda je, po mome mišljenju, potrebno – između ostalog – svako pred očima imati dvije važne specifičnosti, vezane za našu zemlju. Prva je: Naša današnja, međunarodno priznata država BiH, kao uostalom i cijela regija Jugoistočne Europe, bila je u prošlosti prečesto zaboravljena i zapuštena od narodā i državā Srednje i Zapadne Europe, osobito privredno ali i u drugim područjima društvenog života.Ujedno je bila klasična interesna zona Velikih sila, kada su oni bili u međusobnom konfliktu. Bila je, a bojim se da smo i danas promatrani kao objekt, a ne kao subjekt, odn. ravnopravni partner za dotične  velesile.

Druga je specifičnost: vjekovna kohabitacija većeg broja narodā, a time i susreti i suprotstavljanja različitih jezikā, kulturā, vjerā pa i civilizacijā.

Europskoj zajednici a onda i općenito Međunarodnoj zajednici ne može, odn. ne bi smjelo biti svejedno da li i kada će se ostvariti; također i u ovom dijelu našeg kontinentā nužna, trajna stabilnost, ili će se ciljano – i dalje –  (pitanje do kada?) dopuštati da kod nas što dulje vlada „kontrolirani kaos“ umjesto pravne države – kako su mi svojevrsno potvrdili najviši predstavnici Europske Unije – te tako, ujedno, stvarati dobru podlogu za i svaki njihov budući „zastupnički rat“, kakav je na žalost ogromne većine stanovnika naše zemlje – bio i ovaj u 90-im godinama prošlog, najkrvavijeg stoljeća.

 

6) Svaki onaj, koji iskreno i stvarno želi pomoći ostvarenju dugotrajne stabilnosti BiH, a time i cijele regije Jugoistočne Europe, morao bi – to je moje mišljenje – pozabaviti se najprije oko dvije činjenice,

– prve: da međusobni interesi državā EU, Rusije, Turske i Sjedinjenih Država, s obzirom na ovu za neke od njih, stratešku regiju, budu što ujednačenije sređeni;

– i druge: da raznolike, ispravne predodžbe i realna očekivanja različitih nacionalnih grupa  na ovom području mogu opstati, egzistirati.

Osnovna ljudska prava, osobna i kolektivna (etička, vjerska), moraju se konačno i u praksi ostvarivati!

Osim toga, moraju se, i to najbržim mogućim putem, početi primjenjivati pravila demokratskih principa, kao podloga stvaranja jednog domaćeg, od cjelokupnog stanovništva zemlje, prihvaćenog Ustava za cijelu državu. Tako će se, ujedno, pomoći izgrađivati i civilno društvo, prakticirati međusobno respektiranje i njegovanje dobro-susjedskih odnosa, te spremnost na dijalog, na pregovore i dogovore.

Držim, da bi se na takav jedan način, takvim pristupom, postigla realna šansa za jedan poželjni, mirni suživot u našoj zemlji, a time – zajedno s našim susjedima – postigla šansa za izgradnju prijeko potrebne zone mira u ovom često neminovnom, „buretu baruta“ u Jugoistočnoj Europi!

 

7) Poznato nam je da se, nažalost, tijekom cijelog poratnog vremena, premalo uradilo po svim ovim navedenim pitanjima. Zato naša zemlja ne funkcionira a i ne može ovako ustrojena funkcionirati kao jedinstvena država, kao svako druga normalna država. Zato potrebuje još uvijek međunarodnu, ali poštenu, čestitu i humanu političku nazočnost.

Osobito predstavnici EU-a ne bi se smjeli povlačiti od dodatnih napora za potrebno i uspješno liječenje ove naše domaće – nažalost još uvijek – vrlo opasne rak-rane na tijelu europskog kontinenta.

Oni bi još odlučnije, zajedničkije i konsekventnije trebali poučiti, podržavati, da ne kažem i „prisiliti“ ovdašnje domaće političare, da rade za sve građane svoje zemlje, onako, kako ovdašnji ljudi stvarno trebaju. Građani naše zemlje imaju pravo očekivati i tražiti da se njihovi politički predstavnici, bez razlike o kojem se svjetonazoru njihovom ili stranačkoj pripadnosti radi, u svom ponašanju i djelovanju drže moralnih vrijednosti i načela. Oni očekuju i ne traže od političara da ih oni drže za taoce svoga nepoštenja, korumpiranosti, ekskluzivnosti i egoizma, da im uništavaju ljubav i povjerenje prema njihovoj rodnoj grudi i vlastitoj domovini. Naša, Božjim mnogim blagodatostima bogato obdarena zemlja, zaslužuje ljubav i povjerenje svih svojih sinova i kćeri!

 

8) Dični zbore, dragi prijatelji i istomišljenici,

dozvolite mi da završim ovo moje – prigodno u neku ruku jedinstveno – obraćanje, pred ovim časnim auditorijem jednom osobnom željom, koju do sada nisam javno izrekao. A kako se i moje ovozemaljsko putovanje na istom brodu, zajedno s Vama i drugim mojim suvremenicima, sve više primiče svojoj luci, slobodan sam tu želju izreći pred Vama.

Želio bih da nad mojim grobom netko s pravom i iskreno mogne reći: Franjo Komarica, biskup banjolučki, trudio se živjeti služeći Bogu i svojim bližnjima; da netko mogne reći: Franjo Komarica biskup je pokušao voljeti.

Želio bih da se na mome grobu mogne reći da sam bio protiv rata i mržnje, protiv laži i nepravde, protiv zakona jačega, protiv gaženja čovjeka i njegovog dostojanstva, protiv oduzimanja ikome prava na njegova – od Boga, Stvoritelja svih ljudi – dobivena temeljena i neupitna ljudska prava i slobode.

Želio bih da netko mogne reći, da se Franjo Komarica, katolički biskup trudio brisati suze ucviljenima i prezrenima, nabavljati kruh gladnima, praviti krov nad glavom beskućnicima i prognanicima, odijevati neodjevene, nabavljati lijekove i omogućavati liječenje bolesnima.

Želio bih da netko mogne za mene reći da sam pokušavati pomagati čovjeku i čovječanstvu, kao najdivnijem djelu Boga Stvoritelja,  kojemu vjerujem i kojemu služim – služeći u ljubavi Njegovim stvorenjima oko mene!

To je sve što imadoh kao želju za reći Vam i još nadodajem:

– ako nekome mogu pomoći na njegovom životnom putu;
– ako nekoga mogu razveseliti i utješiti svojom riječju, svojom pjesmom;
– ako nekome mogu pokazati pravi smjer kroz život;
– ako ja moju dužnost kao čovjek i kao vjernik-kršćanin mogu činiti;
– ako mogu mir donijeti u ovu nažalost, još uvijek ratobornu i nemirnu sredinu;
– ako mogu dalje vjerodostojno posredovati onu – za sve ljude na svijetu – oslobađajuću Radosnu vijest, koju je Isus Krist Spasitelj svijeta naučavao, tada, mislim da nisam uzalud živio!

To bi bilo za mene najveće moguće priznanje i najveća životna nagrada!

Daj Bože, da je zaslužim, a to isto iskreno želim i svakom od Vas!

Vama svima od svega srca hvala za Vaše iskreno istomišljenje sa mnom, posebno za Vaše priznanje, za nagradu i s njom dragocjenu solidarnost sa mnom i mojim potrebama i planovima u korist izgradnje civilizacije ljubavi u ovoj zemlji!

Idimo i dalje zajedno – dokle nam Gospodar života omogućuje!

Hvala Vam.

Sarajevo, 18. 06. 2019.

+ Franjo Komarica,
biskup banjolučki