33. srijeda – Svećenički sabor Banjolučke biskupije
U srijedu, 20. studenog 2019. u središtu biskupije u Banjoj Luci održan je redoviti godišnji Sabor svećenika koji pastoralno djeluju u toj biskupiji. Uz dvojicu biskupa – ordinarija biskupa banjolučkog mons. Franju Komaricu i pomoćnog biskupa banjolučkog mons. Marka Semrena sudjelovalo je 50-ak svećenika dijecezanskih i redovničkih s područja cijele biskupije. Saborovanje je započelo slavljenjem koncelebrirane Svete mise banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure. Misu je predvodio biskup Komarica, a prigodnu homiliju, nadahnutu liturgijskim čitanjima dana, održao je biskup Semren.
Čit.: 2 Mak 7,1.20-31; Lk 19,11-28.
Preuzvišeni o. biskupe Franjo, braćo svećenici, nalazimo se pri kraju liturgijske, crkvene godine. Liturgijska čitanja usmjerena su na Kraljevstvo Božje. Isus je na putu prema Jeruzalemu i nalazi se u Jerihonu zajedno sa svojim učenicima. Mnogi su u Jerihonu pomislili da je došao trenutak za objavu i uspostavu kraljevstva Božjega. Isus čini čudesa koja su dostojna da se to ostvari. Doskora će se dogoditi i svečani ulazak u Jeruzalem. Isus čita misli i želje ljudi, osjeća svu njihovu nestrpljivost. Stoga im iznosi prispodobu iz njihova stvarnog života. „Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče. ‘Trgujte dok ne dođem.“’
Sluge nisu primile mne da s njima učine po miloj volji. Gospodar im nije preporučio samo kako bi bilo dobro da se trude, nego im je zapovjedio govoreći: Trgujte! To nije indikativ, nego imperativ! Dakle, trebaju se truditi i sve što su primili uložiti kako bi postigli što više. On će se vratiti i tražiti od njih račun. Što će dati, ovisi o njihovu uloženom trudu. Mna je u semitskom jeziku mjera za težinu. To su otprilike dvije libre, preračunato u novac, a to je oko stotinu drahma. Nije puno, ali to ovdje nije važno. Sluge ne smiju maštati i sanjariti, nego se ozbiljno dati na posao s velikom odgovornošću.
Isusova pripovijest podsjeća na Arhelaja, sina Heroda Velikog, vlasnika Judeje, Samarije i Idumeje, kojemu je i Jerihon pripadao, i koji je išao u Rim od cara Augusta tražiti titulu kralja. Jedna delegacija Židova, njih pedesetak, pošli su za njim da osujete njegovu nakanu jer ga nisu voljeli. On je uspio, dobio je kraljevsku krunu i vratio se natrag sav ponosan i želio je odmah pokazati svoju vlast.
Došlo je vrijeme polaganja računa. Dvojica su bila vrijedna. Sve su učinili prema svojim sposobnostima i plodovi su bili očiti. Gospodar je zadovoljan i nagrađuje ih koliko je svaki zaslužio. Bili su dostojni povjerenja koje im je gospodar ukazao. Zaslužili su stoga i vrijedne nagrade.
Zatim dolazi treći govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi uložio, žanješ što nisi posijao. Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo… Zašto onda nisi uložio moj novac…“
Sluga je zaslužio kaznu, jer nije ništa učinio s povjerenom mnom. Čak nije ništa ni pokušao učiniti, doli je sakriti. Gospodar ga kažnjava zbog indiferentnog odnosa za sudbinu kraljevstva. Nije se pokušao uživjeti u gospodareve nakane i želje. Nije se pitao zašto mi je gospodar povjerio ovu mnu. Kažnjen je i zbog toga što nije imao povjerenja u nakane gospodara: ništa nije učinio da bi povećao ono što je dobio.
Poruka je jasna. Vrijeme, koje prethodi konačnoj uspostavi kraljevstva Božjega, također je vrijeme Božje djelatne prisutnosti. Njegova je prisutnost tajanstvena i nevidljiva, ali je to vrijeme napora i rada. To je vrijeme kušnje i progona kao i vrijeme ustrajnosti. Nitko nije lišen odgovornosti zaono što je primio. Primljeni darovi trebaju donijeti plodove. Nije važno koliko je tko primio, nego kako i koliko s tim radi i umnaža li primljeno. Zaduženja su različita, a ni odgovornosti nisu jednake. Ne smijemo misliti kako možda nemamo dovoljno i da se s time što imamo ne isplati raditi i mučiti. Bit ćemo pitani: jesmo li dovoljno radili i umnožili ono što smo primili? Zato se od nas očekuje vjernost i u najmanjem.
Isus nas upozorava da ozbiljno shvatimo darove koje smo primili i da ne zanemarimo planove koje Bog ima sa svakim od nas. Darovano nam vrijeme, prolazi, ne možemo gazaustaviti. A sve što prođe, više se ne vraća. Trebamo ustrajno činiti sve što o nama ovisi. Ako učinimo sve što trebamo, onda možemo biti mirni s obzirom na plodove. Važno je da uvijek budemo svjesni svoga „danas“ u kojemu ostvarujemo plan koji Bog ima s nama.
Draga braćo, usuđujem se na ovu prispodobu razmišljati o temi „Prezbiteri, odgojitelji Božjeg naroda u vjeri“ (PO 6) prema dekretu II. vatikanskog koncila o službi i životu prezbitera … „U izgrađivanju pak Crkve prezbiteri se, po Gospodinovu primjeru, moraju sa svima ophoditi s osobitom čovječnošću. Ne smiju ni prema kome postupati kako se sviđa ljudima, nego kako to zahtjeva kršćanski nauk i život… Zato svećenicima kao odgojiteljima u vjeri pripada da se sami ili po drugima skrbe kako bi pojedini vjernici u Duhu Svetom bili dovedeni do toga da oblikuju svoj vlastiti poziv prema evanđelju“. Tekst ističe da se sa svima ophodimo „po Gospodinovu primjeru“, kao i primjeru Ivana Krstitelja koji nas osvaja svojom iskrenošću i poniznošću, ozbiljnošću, odlučnošću i postojanošću. U Crkvi svećenik jest i mora biti odgojitelj Božjeg a i svoga naroda, ali se prije svega on sam mora osjećati i biti dijelom, članom svoga naroda i u to unositi svu svoju ljudskost.
Mi smo odgojitelji u vjeri Božjeg naroda. Pitajmo se kakvu sliku dajemo o sebi kao odgojitelji? Kakvu sliku ima današnji čovjek o svećeniku? Kao što su sv. Ivana Krstitelja posjetitelji pitali: „Tko si ti?“ tako i danas naši slušatelji postavljaju pitanje nama: „Tko si ti?“ Isto pitanje i mi postavimo sebi: „Tko sam ja? Kakav se pokazujem pred crkvenom zajednicom? Mogu li slušatelji u meni prepoznati glas koji viče: „Pripravite put Gospodnji?“ Koji sam tip svećenika? Postoji tip svećenika misionara, evangelizatora, pastira; hijerarha-moćnika koji se ponaša po uzoru na ovozemne moćnike; tip svećenika blaga i ponizna srca; svećenika liturga koji se lako pretvara u rubricista. Ne smijemo zaboraviti sve treba služiti odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost. Tip svećenika individualca, od kojega sve počinje i s njime sve završava; ogranizatora, planera koji sam sve planira, organizira svoj život i rad, drugi nemaju što misliti ili dodavati; hibridni tip svećenika činovnika koji ima svoje određeno radno vrijeme, a nakon toga povlači se u svoju zagonetnu privatnost…; tip svećenika bez oznake radnog vremena na vratima kancelarije, koji s vremenom postaje nervozan u svojim odnosima prema vjernicima …; tip svećenika duhovnog vođe malih skupina i pojedinaca, a ostale zanemaruje; tip svećenika putnika, hodočasnika, od kojeg više imaju koristi turističke agencije negoli Crkva; tip svećenika koji prakticira GMO pastoral, tj. pastoral kampanjskih, jednogodišnjih, jednodnevnih susreta, izbjegava vjeronauk za djecu, mlade, prvopričesnike, krizmanike; tip svećenika monaha, koji se zaključava u svoj dom; svećenika reformatora koji čim u župu dođe sve mijenja, prevrće što su generacije prije njega činile; tip svećenika graditelja zaprljana vapnom i žbukom; svećenika socijalno-političkog radnika koji se utopio vanjskim izgledom i ponašanjem u zajednicu vjernika-političara; svećenika utjerivača poreza (nemilosrdno utjeruje župne obveze); svećenika njegovatelja kućnih ljubimaca o kojima se više skrbi nego o svojim vjernicima; svećenika poljoprivrednog tipa koji se zanemaruje intelektualno; svećenika kritizera „službenog kritičara“ svega i svakoga, čija kritika ruši a ništa ne izgrađuje.
Draga braćo, tip, lik i identitet svećenika itekako su važni. Na izbor nekog životnog usmjerenja duboko utječe ne samo sredina, nego i uzor koji u sebi utjelovljuje i svjedoči perspektive izbora. Stoga mnogi drže da je kriza svećenika današnjice jedan od čimbenika koji utječu na aktualnu krizu zvanja. I ne zaboravimo draga braćo, Krist i Crkva nas trebaju: potreban im je naš polet, naša spoznaja, naša vjera, naše obraćenje i zauzetost za Božje kraljevstvo u znaku Kristova križa i uskrsnuća. Amen.
