„Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima
miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14)
Ove radosne, usrećujuće i poticajne riječi Božjih glasnika – anđela odzvanjale su nad betlehemskim poljanama u svetoj božićnoj noći, kada se – skoro u skrovitosti i u sivoj svakidašnjici ljudskog roda – rodio, kao nejako Djetešce, od Boga obećani Spasitelj svijeta Isus Krist. Te riječi, zapisane na početku Evanđelja sv. Luke, odzvanjaju u slavlju božićne mise – polnoćke gdje god se ona slavi bilo u velebnim ili skromnim crkvama, ili pak na nekim drugim improviziranim mjestima.
Svetkovina Božića sve nas, koju slavimo, stavlja u nelagodnu situaciju: da govorimo o Božjoj poruci i Božjoj ponudi mira, u vrijeme dok se na brojnim i raznim mjestima zemaljske kugle događaju svađe, neprijateljstva, nemiri ili ratovi.
U milijunima obitelji, u stotinama tisuća sela i gradova diljem svijeta i ove će se godine proslavljati Božić. A u isto vrijeme će mnogi članovi tih istih obitelji i mnogi žitelji tih sela i gradova živjeti u međusobnim napetostima, svađama pa i neprijateljstvima.
Pitamo se:
Ne bismo li trebali prestati s čitanjem ovog evanđeoskog teksta i s propovijedanjem o Božjoj poruci i ponudi mira?!
Ili, postavimo pitanje malo drukčije:
Zašto mi kršćani slavimo – bilo po novom ili starom kalendaru –Božić kao svetkovinu mira i zajedništva; kao blagdan obitelji; kao poseban dan, koji nas potiče da jedni druge obradujemo – makar i nekim skromnim gestama?
Odgovor bismo mogli dati ovakav: Slavimo Božić jer je nama, ljudima, Bog osobno, u događaju božićne noći ponudio svoj mir. Bog, koji je neizmjerno veći od nas ljudi, koji se – nerijetko povlačimo i zatvaramo u svoju uskogrudnost, prkos ili zlobu. Da se Bog ponaša tako kako se mi ljudi znamo ponašati, On bi nas u našem nezadovoljstvu, nepomirljivosti, osvetoljubivosti pa i mržnji – pustio da potpuno propadnemo.
Ali, na našu veliku sreću, Bog nije kao mi!
Kako, dakle, Svevišnji Bog, Stvoritelj svega što postoji, postupa prema nama, njegovim stvorenjima? – Odgovor potražimo u božićnim jaslicama! U njih je u božićnoj noći položeno novorođenče, koje je bilo utjelovljeni Sin Božji, obećani Spasitelj svijeta, Isus Krist!
Načinom svoga ulaska u povijest ljudskog roda, Bog je pokazao da mu nije strana naša ljudska siva, pa i ona najdramatičnija životna situacija. Svojim dolaskom k nama, susreo je nas ljude u našoj svakodnevnoj životnoj drami, u našoj životnoj nesigurnosti, u našoj nerijetkoj neshvaćenosti i neprihvaćenosti i od naših bližnjih, od naših sugrađana i naših suvremenika. Takvim svojim postupkom Bog nudi nama i cijelom ljudskom rodu svoj božanski mir, svoje trajno prijateljstvo. On nam time, ujedno, daje do znanja koji je najvažniji preduvjet da se oslobodimo svoga nemira, svoga nezadovoljstva, svoga straha i nespokoja. A to je: mi se ljudi moramo pomiriti s Njime, našim Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem! Trebamo prihvatiti od njega ponuđeni nam – mir!
Ne bi trebao sada nitko od nas tvrditi da je njegovo izmirenje s Bogom njegova privatna, osobna stvar, koja se ne tiče nikoga drugoga! – Tko uistinu želi biti u miru s Bogom, mora se automatski podsjetiti na brata čovjeka, s kojim je možda u zavadi, u neprijateljstvu!
Zar nije čudno da mi ovu međuovisnost našeg izmirenja s Bogom i izmirenja s ljudima – uz svetkovinu Rođenja Isusa Krista – Božić – uglavnom možemo shvatiti i prihvatiti; da izmireni sa svima želimo biti barem jedan dan u godini, na Božić?! Zapravo bi svaki normalan čovjek želio biti u trajnom miru sa svojim bližnjima pa i s onim neugodnima i zločestima.
Da, ali nam mora biti jasno, da je istinski, pravi i trajni mir skup, puno skuplji nego prigodni božićni darovi; nego naša sentimentalnost i nježnost, koju osjećamo i pokazujemo jedni prema drugima uz svetkovinu Božića!
Zagledajmo se stoga, još jednom u božićne jaslice! Pogled na njih nam može pomoći da se malo udubimo u stvarnost Božje nakane da spasi ljudski rod. Može nam pomoći da razmislimo u kakav se rizik upustio Bog s čovjekom u događaju božićne noći.
Papa Franjo je nedavno (1. prosinca 2019.) uputio cijeloj Crkvi i svijetu svoje Apostolsko pismo o značenju i vrijednosti jaslica. U tom pismu papa piše: „Stvoritelj univerzuma, spušta se na našu malenost. Dar života, koji je svaki put iznova za nas tajanstven, još nas više očarava kad vidimo da je Onaj, koji je rođen od Marije, izvor svakoga života i svedržitelj. U Isusu nam je Otac dao brata koji dolazi tražiti nas kad god smo zbunjeni ili odlutamo s pravoga puta, vjerni prijatelj koji je uvijek uz nas. Dao nam je svoga Sina koji nam oprašta i oslobađa nas grijeha. (…) Jaslice, dok nam prikazuju Boga onakvim kakav je ušao u naš svijet, potiču nas da razmišljamo o tome kako je naš život dio Božjeg života; pozivaju nas da postanemo njegovi učenici ako želimo postići konačni smisao života.“ – Tako nam poručuje
Sveti Otac – papa Franjo.
Nadovezujući se na ove papine riječi, možemo ustvrditi da Božić slave – zapravo – pogrješno oni, koji se u svome promatranju jaslica usredotočuju samo na lik nejakog Djeteta, položenog na slamu. A onda, iz toga, izvode sebi pravo na svoju osobnu udobnost, na svoju komotnost i površnost. Istina je daleko obuhvatnija, ozbiljnija i zahtjevnija!
Povijest prisnog drugovanja s čovjekom, koje je Bog započeo u božićnoj noći, završila je smrtonosno. Ovo božansko Dijete je rođeno u spilji blizu Betlehema, da bi završilo kao odrastao čovjek, razapet na golgotskom križu u Jeruzalemu. I to, ne zbog toga, što je Bog trebao krvavu žrtvu njegovog vlastitog života, – kao što su poganski bogovi tražili prinošenje njima žrtavâ ljudskih života. Nego, zato, što su ljudi, zavedeni od Zloduha, ubili tog utjelovljenog Sina Božjeg, božanskog mirotvorca i jedinog Spasitelja svijeta.
Ali, Bog je potvrdio mirotvorni angažman svoga utjelovljenog Sina, Isusa Krista. Bog Otac mu nije rekao: „Sine, morao si biti malo oprezniji, trebao si se manje suprotstavljati zemaljskim moćnicima i od njih zavedenoj svjetini“. – Baš naprotiv, Bog je krvlju Kristovom na križu izmirio sve sa sobom i uspostavio definitivni, trajni mir sa svima onima, koji vjeruju Isusu Kristu i na njega se pozivaju! (usp. Kol 1,20). Ubijenog Isusa uskrisio je od mrtvih, kao prvoga od svih onih, koje je nakanio i kani uskrisiti.
Mir među ljudima na zemlji, nakon rođenja Isusa Krista, nije više samo jedan dragocjeni, poželjni program, nego je on Osoba – Isus Krist. Apostol Pavao veli: Doista, on – Krist – je mir naš. (usp. Ef 2,14).
Bog je po božićnom događaju – po rođenju u jaslama njegovog utjelovljeno Sina, kao jedinstvenog Mirotvorca u povijesti ljudskog roda, pokazao da mu je na srcu naš nemir, naša nezaštićenost, naša nesreća. Zato je odlučio ponuditi nam svoj trajni i usrećujući mir: mir u našim srcima, mir u našim međusobnim odnosima! Bog je znao da svaki onaj, koji se svjesno i potpuno prikloni njegovom Sinu Isusu Kristu – Mirotvorcu ne može drukčije nego da i sam bude mirotvorac. On sa svakim takvim i računa!
Božić, kao početak povijesti Božjeg mirotvorstva s nama ljudima, nema ništa zajedničko s površnom i jeftinom sentimentalnošću, s privlačnim, marketinškim reklamama za kratkotrajna zadovoljstva; a niti s možda uglađenim ali praznim čestitarskim riječima. Traži se od nas, koji Božić slavimo, odvažnost i vjerodostojnost, da bismo ispravno i plodno slavili ovu tajnu Božje ljubavi i milosrđa prema nama. Nitko ne može potpuno i ispravno sudjelovati u slavlju Božića, ako se ne odluči biti i sam vjerodostojan donositelj i graditelj istinskog, pravednog mira, promicatelj kulture susreta, povjerenja i pomirenja među ljudima. Za sve one, koji novorođenog Božanskog Mirotvorca Isusa Krista prihvaćaju kao svoga Gospodina, kao svoga Učitelja, Vođu i Spasitelja, slavljenje Božića je ujedno i zapovijed i obećanje i izazov.
Imajmo na umu, da je ovo novorođeno božansko Djetešce došlo kao Mirotvorac i Spasitelj svim ljudima, svim narodima, svim rasama i klasama, svim generacijama! Svi na njega imaju pravo; pravo i mogućnost da ga upoznaju, da ga prihvate i uzljube, da mu stave sebe na raspolaganje.
Blago svima onima, koji u ovom Djetetu Isusu prepoznaju svoga Spasitelja i kao takvoga ga i prihvate. Za njih kaže Isusov apostol Ivan – kako slušamo na božićnoj danjoj misi: „Onima, koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,12)! Može li netko poželjeti i dobiti nešto više od toga?!
Mir ljudima dobre volje, ljudima miljenicima Božjim! – To je jasna poruka Božića! Jesmo li i mi među takvima – među ljudima dobre volje i među opredijeljenim vjerodostojnim mirotvorcima?
Odužimo se i mi božanskom Mirotvorcu, otvorenim svojim srcem, prihvaćajući Ga i živeći s Njime tijekom cijelog svoga života! Tako će nam ne samo ovaj Božić nego i svi dani našeg zemaljskog života biti sretni i blagoslovljeni.
Svim članovima moje biskupije – u Domovini i u tuđini, kao i svim mojim sugrađanima i suvremenicima – ljudima dobre volje, od srca želim Sretan Božić i blagoslovljenu novu Godinu 2020., te mir s Bogom, s bližnjima i sa samim sobom.
Kršćanskoj braći i sestrama, koji Božić slave prema starom Julijanskom kalendaru upućujem također iskrene čestitke: Mir Božji, hristos se rodi!
Poslušajte zvučni zapis Poruke koju je biskup Komarica pročitao na tiskovnoj konferenciji:
