PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA NA MISI O 25. OBLJETNICI UBOJSTVA ŽUPNIKA LUKENDE I S. CECILIJE
„U nepomirenom svijetu: svijetu ratova, ravnodušnosti, mržnje, nemilosrdnosti – mi, kršćani, trebamo biti svjedoci pomirenog svijeta“
U župi i svetištu sv. Terezije od Djeteta Isusa u mjestu Presnače u predgrađu Banje Luke, na spomendan sv. Leopolda Bogdana Mandića 12. svibnja 2020., u povodu 25. obljetnice ubojstva tadašnjeg župnika i graditelja svetišta vlč. Filipa Lukende i redovnice Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, katehistice i voditeljice župnog pjevačkog zbora sestre Cecilije Grgić, Svetu misu predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Marko Semrenom. Prigodnu propovijed uputio je biskup Semren, a prenosimo je u cijelosti:
Draga braćo i sestre, danas slavimo spomendan sv. Leopolda Mandića i sjećamo se ratnoga proljeća od prije 25 godina tj. 25. obljetnice mučeničke smrti vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić. Današnji Dan memorije – sjećanja nas poziva na moljenje za svećenička i redovnička zvanja. Pozvani smo da prepoznamo Kristov glas i spremno se odazovemo u služenju Bogu i čovjeku. Susresti Isusa znači susresti njegovu ljubav na što nas upućuje sv. Pavao, sv. Leopold i naši pokojnici. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti – evanđelja.
Boraveći u Sarajevu 6. lipnju 2015. godine papa Franjo nam je, imajući na umu naše mučenike, poručio: Drage sestre, draga braćo, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne da se svetite, nego da stvarate mir. Ne da bi gledali na ova svjedočenja kao na nešto čudno što se dogodilo, nego da biste voljeli kao što su oni voljeli. U vašoj krvi, u vašem pozivu je poziv, u njemu je krv vaših mučenika. Tu je krv i poziv mnogih redovnika i redovnica, mnogih svećenika i sjemeništaraca i bogoslova. Autor Poslanice Hebrejima kaže: Molim vas ne zaboravite vaše pretke, one koji su vam prenijeli vjeru. Oni (pokazuje na svjedoke) su vam prenijeli vjeru; oni su vas naučili kako se živi vjera. Sam Pavao nam kaže: „Ne zaboravite Isusa Krista“, prvog Svjedoka. Oni su pošli Isusovim stopama (Iz govora pape Franje u sarajevskoj katedrali). I naši fra Leopold Mandić i pok. don Filip i s. Cecilija išli su Isusovim stopama dajući vlastite živote za bližnjega i time su našli novi život u Uskrslom Učitelju.
Poziv na svećeničku službu i redovnički posvećeni život je u prvom redu plod stalnoga dodira s Bogom živim i ustrajne molitve koja se uzdiže “gospodaru žetve” bilo u župnim zajednicama, bilo u kršćanskim obiteljima, bilo na molitvenim sastancima na kojima se moli za zvanja. Poziv koji Isus upućuje onome kojem kaže: “Slijedi me!” jest u isti mah zahtjevan i uzvišen: on ih poziva da budu njegovi prijatelji, da slušaju izbliza njegovu riječ i žive s njim; uči ih potpunom predanju Bogu i širenju Kraljevstva prema zakonu evanđelja (Iv 12, 24). Dao im je iskusiti bratstvo, koje se rađa iz te potpune otvorenosti za Boga (usp. Mt 12, 49-50) i koje je prepoznatljivi znak Isusove zajednice: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35).
Nasljedovanje Krista i danas je zahtjevno: to znači naučiti trajno upirati pogled u Isusa, dobro ga upoznati, slušati ga u Riječi i susretati se s njim u sakramentima; to isto tako znači naučiti suobličiti svoju volju njegovoj. To je prava škola odgoja za sve koji se pripremaju za svećeničku službu i posvećeni život, pod vodstvom mjerodavnih crkvenih vlasti. Gospodin neizostavno poziva, u svim razdobljima života, sudjelovati u njegovu poslanju i služiti Crkvi u zaređenoj službi i posvećenom životu. A Crkva “je pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja” (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, 41). I sv. Pavao i sv. Leopold i don Filip i s. Cecilija s nama danas mole za nova zvanja i ustrajnost već pozvanih na njivi Gospodnjoj.
Naši pokojnici don Filip i s. Cecilija ispunjeni su snagom Kristova Duha mogli podnijeti mučeničku smrt sa svjedočkim žarom što pokazuju misli vodilje njihovih života: Bogu i ljudima služiti. Životna misao vodilja vlč. Filipa bila je: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili, koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće“ (Mt 25,40) i s. Cecilije: „ … Oslanjajući se jedino na pomoć i dobrotu Svevišnjega te zagovorom dobre Majke idem u susret budućnosti, koju mi Bog nudi“ . Svome Učitelju uzvartili su ljubav ljubavlju. Jer „od ove ljubavi nitko nema veće: da život svoj položi za onoga koga ljubi“ (Iv 15,13).
Isus u evanđelju kaže: „Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi“. To je moguće samo ako smo jedno s Isusom Kristom: „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni“. Sreća je čovjekova biti jedno s drugim, a sv. Augustin kaže: „najveće je dobro biti s Kristom, tko je s njim, sretan je“. I sam Bog to želi. U Bogu je jedno kao odnos Oca i Sina, Otac u Sinu, Sin u Ocu. Takvo jedno s drugim je plodno, a plod toga jednoga jest Duh Sveti. I još više, Bog je plodno jedno koje stvara ovaj svijet, on je plodno jedno koje želi da i mi dobijemo udjela u njegovu jedinstvu. U Bogu postoji mjesta za drugoga: „Kristovo je mjesto Otac, a Očevo je mjesto Sin“ (sv. Augustin). A oni žele da i mi budemo njihovo mjesto, da se oni nastane u nama. Milosrdni Bog ima mjesta za nas i želi da i mi imamo mjesta za njega, da imamo mjesto i za druge. Dopustimo Bogu da se nastani u nama, a mi u njemu, tada ćemo imati mjesto jedni za druge. Takve kršćane stvara Duh Sveti, Duh Kristov. Dakako, plod takve mučeničke krivi jest Pavao: od progonitelja postade nezaustavljivi širitelj kršćanstva jer je u njemu bila snaga Kristova i mir Božji(1).
Braćo i sestre, jedino po nama, koji smo jedno s Kristom, svijet može biti pomiren. U nepomirenom svijetu: svijetu ratova, ravnodušnosti, mržnje, nemilosrdnosti – mi, kršćani, trebamo biti svjedoci pomirenog svijeta, svijeta gdje se živi jedno s drugim, gdje se poštuje drugoga, gdje se milosrđe živi i spram onih koji nas muče i ubijaju. Sami to ne možemo, ali ukoliko smo jedno s Kristom, možemo donositi pomirenje u svijet i stvarati pomireni svijet.
Isuse Kriste, pomozi nam da svladamo svoju samodostatnost. Da budemo otvoreni tvom Duhu koji nas potiče da budemo jedno. Da ljubav Očeva koja je u Isusu bude i u nama. Ne zaboravimo da je Božja ljubav zapečaćena, osigurana, trajna. Jamstvo te ljubavi i trajnosti jest Duh Sveti. On daje pečat Božjoj ljubavi i našoj vjeri. On je pečat Božje ljubavi. Dajmo mu prostora u svom životu kao što su to učinili sv. Pavao, fra Leopold, don Filip i s. Cecilija. Amen.