PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE NA 79. GODIŠNJICA MUČENIČKE SMRTI ŽUPNIKA VLČ. JURAJA GOSPODNETIĆA

79. godišnjica mučeničke smrti župnika vlč. Juraja Gospodnetića
i župljana župe Bosansko Grahovo (1.8.2020.)

(Otk 7,9 – 15a; Ps. 126 ; 1Iv 3,7 – 16; Mt 10, 28 – 33)

Draga braćo svećenici, drage sestre redovnice, dragi Kristovi vjernici laici, župljani ove župe i svi vi pristigli iz bliza ili iz daleka,

„Poslušajte:  Iziđe sijač da sije. Dok, je sijao, jedno  zrnje pade kraj puta i dođoše ptice i pozobaše ga. Drugo pade na kamenito tlo, gdje zemlja bijaše plitka. Ono brzo izniknu jer nije imalo mnogo zemlje. Ali kad sunce izađe, uvenu i, jer nije imalo korijena, sasuši se (…) Sijač je Riječ.

Jedni su kraj puta gdje se Riječ sije: netom su čuli, odmah dolazi Sotona i oduzme Riječ, koja je posijana u njih. Drugi su, koji su posijani na kamenito tlo, koji kad čuju riječ odmah je primaju radosno, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni. Kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah podlegnu“. ( Mk, 4,3-6; 14 – 17).

Tako je slikovito i s tumačenjem zborio nama ljudima utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist, koji je također nedvosmisleno ustvrdio: „ Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje zaista neće proći“. ( Mt 24,25).

Riječi objavljene Božje istine – i o Bogu i o čovjeku, kao osobitom Božjem miljeniku – navješćivane su i u ovom kraju još od prvih kršćanskih stoljeća. Na tu se usrećujuću ali i obvezujuću činjenicu  – upravo ove godine – mi, ovdje u grahovskom kraju trebamo svakako podsjetiti. Zašto? Zato što se ove godine u cijelom kršćanstvu – na različite načine – obilježava visoka „okrugla“ 1600ta godišnjica prelaska u vječnost jednog od najvećih i najzasluženijih poznavatelja egzegeta, tumača i prevoditelja knjigā Svetoga Pisma, vrlo značajnog crkvenog naučitelja –  sv. Jeronima. Rodio se u mjestu Stridon, za koje vrlo ozbiljni svjetski poznati stručnjaci tvrde da se nalazilo „na Grahovskom polju“.

Od tih davnih vremena pa sve do danas padalo je zrnje Božje vječne Riječi i u ovom kraju na različito tlo i doživljavalo različitu sudbinu i ostavljalo iza sebe različite tragove.

Nažalost i sotonske! Samo Bog sveznajući znade sve sudbine i dramatične događaje iz života ranijih generacija  ovdašnjih stanovnikā i narodā tijekom proteklih burnih stoljeća. Za nas su te sudbine i događaji u najvećem postotku obavijeni tajnom. Čak i brojni iz nedavne, krvave prošlosti osobito župljana ove župe osnovane i ustrojene u ovom sadašnjem obliku prije više od stoljeća i pol (1863.)!

U ovom današnjem našem spomen slavlju, mi se pred Bogom, živim i nazočnim, skrušenim i zahvalnim srcem spominjemo osobito onih članova ovdašnje naše župne zajednice, koji su završili svoj život u ovoj zemaljskoj „ suznoj dolini“ i prešli u vječnost. Ukoliko se neki od njih još nalaze u čistilištu, među članovima „ trpeće Crkve“ molimo za njih Božje milosrđe. Utemeljeno se nadamo da među njima ima i ne mali broj onih, za koje tvrdi Isusov apostol i evanđelist Ivan, u svojoj knjizi „Otkrivenje“, da se nalaze među Božjim spašenicima u Nebu, a  došli su iz teške nevolje i koji su oprali svoje haljine i obijelili ih krvlju nevinog Božjeg Jaganjca, Isusa Krista ( usp. Otk 7,14).

„ Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu danju i noću u njegovu hramu“, (r. 15a) – veli apostol Ivan.

Iz duge povijesti Crkve – pa i iz ovih krajeva – znademo kako su mnogi Kristovi učenici, vjernici laici ili svećenici, posvjedočili svoju vjernost Bogu mnogim i raznim mukama koje su morali podnositi, pa čak i svojom ne rijetko groznom smrću.

Takve svjedoke vjere i vjernosti Kristu i njegovom Evanđelju mi, članovi Crkve Kristove nazivamo mučenicima.

U svom naučavanju Crkva naziva mučeništvo „ najvećim svjedočanstvom ljubavi“ ( Drugi Vat. koncil LG 42). Tu svoju tvrdnju Crkva temelji na poznatim nam riječima iz Prve poslanice apostola Ivana koje glase: „Budući da je Isus, Sin Božji, svoju ljubav očitavao time što je svoj život položio za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga tko položi svoj život za Njega i za svoju braću“, (3,16) tj. za Boga i svoga bližnjega ( usp. također i Iv 15,13). Crkva želi naglasiti da je mučenik – u pravom smislu te riječi – onaj, koji je dao svoj život ne tek za neku ideju ili ideologiju, pa ni za neku vjersku istinu ili krepost, nego za osobu – za Isusa Krista. Zato i tvrdi Crkva u već citiranom službenom svome dokumentu 2. Vat. koncila: „ Mučeništvo, po kojem učenik postaje sličan Učitelju, koji je slobodno primio smrt za spas svijeta i s njime se izjednačuje u prolijevanju krvi, smatra se kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada“. (LG 42)

Kada dakle govorimo o nekom članu Crkve, o nekom kršćaninu kao mučeniku, onda nam valja imati na umu, da mučenik ide u mučeničku smrt kao vjerni i vjerodostojni nasljedovatelj Isusa Krista, najvećeg mučenika, najvećeg svjedoka Božje ljubavi prema palom čovjeku i cijelom čovječanstvu – s istim ciljevima s kojima je i sam Krist išao u smrt. To znači da i mučenik Isusov – slično kao i sām Krist –  želi da i njegova smrt bude spasenjska, kao što je to bila Isusova smrt. Mučenik to može nositi u sebi samo uz pomoć Božje milosti.

Mučenička smrt Kristovog sljedbenika, kršćanina – mora biti svjedočanstvo spasiteljske Kristove ljubavi prema svim ljudima; dakle uključujući i svoje neprijatelje, tj. one koji mučenike muče i ubijaju. Tko bi trpio i umirao sa stisnutom pesnicom i s mržnjom na svoje i  Kristove neprijatelje, taj ne bi svjedočio za Krista kao Spasitelja cijelog ljudskog roda, cijelog svijeta, nego samo za nekog svoga „parcijalnog“ Krista , za Krista – borca za neke čisto zemaljske ciljeve za neka ideološka opredjeljenje ili „stranačke“ interese.

Zato s pravom tvrdimo da pravog mučenika – u crkvenom poimanju –  ne zastupaju, ne brane, niti ga časte niti mu se ispravno dive oni, koji po svaku cijenu žele osudu i osvetu nad onima koji su bili  svjesno i dragovoljno ili pak zavedeno oruđe mučenja. Ni jedan kršćanski mučenik ne umire da bi širio i produbljivao mržnju među ljudima, nego da bi pobijedila ljubav.  Jer tako su se ponašali i Krist i njegovi apostoli,  koji su svoje živote dali za Krista i iz ljubavi prema Kristu i njegovu otkupiteljskom djelu.

Trebamo, naravski, biti svjesni da je samo Krist bio Božji mučenik  – Božji svjedok u najčišćem i najpotpunijem smislu – kao istinski svjedok ljubavi i milosrđa svoga nebeskog Oca. Svi drugi Kristovi mučenici, mučenici u Crkvi – znani i ne znani – više ili manje su se približili Kristu, svome božanskom uzoru. Oni su mogli tijekom svog zemaljskog života imati na sebi i određenih ljudskih nesavršenosti, određenih sjenā, koje djelomično mogu potamnjeti  – zasjeniti njihovu ljubav u svjedočenju svojom krvlju za Krista. Ali, to ne mora smetati da oni budu visoko vrednovani i čašćeni od drugih članova Crkve kao vjerodostojni svjedoci da je Božja ljubav u njihovim srcima bila jača i od samih tjelesnih i duševnih njihovih patnji pa i od same užasne smrti.

Takve patnje i užasnu smrt – pržen živ na vatri – poput svetog Lovre,  morao je podnijeti i ovdašnji Kristov vjerni sluga – svećenik i grahovski župnik don Juraj Gospodnetić onih ljetnih krvavih dana, s početkom rata 1941. sa stotinama zajedno katoličkih vjernika i njihovih župnika u ovom djelu naše Banjolučke biskupije, te iz obližnjih mjesta  i župā susjedne Hrvatske.

Već spomenuti veliki kršćanski svetac iz ovih naših krajeva – sv. Jeronim,  u jednom od brojnih svojih – sačuvanih spisa, u svome komentaru psalma 45. napisao je, između ostalog i ovo: „ Kad govorim o križu, tada ja ne mislim na drvo križa, nego na trpljenje, na patnju. Uostalom, križ se može naći i u Britaniji, u Indiji i na cijeloj zemaljskoj kugli. Kako glasi u Evanđelju? „Ako ne nosite moj križ i ako me svakodnevno ne nasljedujete“ ( Lk 14,27). Pazite što On (Isus) veli! Ako duša nije križu onako priklonjena kao što je bila –  zbog  vas –  moja, onda vi ne možete biti moji učenici.

Sretan je onaj, koji u svojoj duši nosi križ, nosi uskrsnuće te mjesto Kristova rođenja i uzašašća na Nebo! (…) Svakodnevno biva za nas Krist razapinjan na križ. I mi smo razapinjani zbog svijeta, a Krist biva razapinjan u nama. Sretan onaj, u čijem srcu Krist svakodnevno uskrisava, tj. ako on čini pokoru za svoje grijehe, pa i one lake“ (…)

Mučeničkom strašnom smrću opečaćeni revni mladi, trideset-jednogodišnji grahovski župnik don Juraj Gospodnetić, rodom iz Postira na otoku Braču, među prvima je od velikog broja svijetlih likova svećenika i redovnika s područja naše, Banjolučke biskupije, koji su tijekom zadnja dva rata i u poraću dali svoje živote iz ljubavi prema Kristu i iz vjernosti Kristovoj Crkvi i svojoj pastirskoj zadaći u njoj. Nakon primitka biskupova dekreta za upravitelja ove župe, tijekom ljeta 1939. don Juraj je biskupu odgovorio: „ Obećajem da ću u tom pravcu (tj. kako mu je biskup naložio  – ′gorljivo poraditi oko spasenja povjerenih Vam duša′, ′što marljivije poučavanje dječice u osnovnim školama kao i one, koja školu ne pohađaju′ te ′svim silama mladež – mušku i žensku –  okupljati u katoličke organizacije′) –  raditi  neumorno onako kako ću s pomoću Božjom  jednom pred vječnim Bogom moći odgovoriti: evo Gospodine učinio sam sve što si tražio od mene kao sluge svog i upravljača onoga što si mi povjerio preko mog nadpastira“.

Iako je, kao i mi svi – slabi i ograničeni ljudi, vjerojatno i on imao svojih ljudskih nesavršenosti, on je očito bio ispunjen i izuzetnom duhovnom snagom revnosti, vjernosti i postojanosti u služenju Kristu i braći ljudima – starijima i mlađima, osobito onima koji su bili u raznim potrebama, duhovnim ili materijalnim.

Njegov svijetao primjer vjernosti Kristu i od Krista poslanim ovdašnjim, tadašnjim župljanima, desetljećima nakon njegove mučeničke smrti i nepoznatog mjesta ukopa, nije smio pred župljane ove župe i cijele naše biskupije biti javno obznanjen, dok, evo, nisu došle godine ova zadnja dva desetljeća. Hvale vrijedne su sve do sada poduzete akcije – i one koje se planiraju – od strane članova ove župe, naše i hvarske biskupije i svih drugih plemenitih i istinoljubivih ljudi – da se još intenzivnije poradi na započetom procesu za proglašenje blaženim i svetim i ovog Božjeg ugodnika. Zašto ne bi Kristova Crkva na Grahovskom polju i u ovom vremenu ponudila cijelom kršćanstvu jedan novi, svijetao uzor za nasljedovanje, kao što je to u liku svetog Jeronima uradila ona iz prvih kršćanskih stoljeća?!

Bog – Gospodar svakog ljudskog života, pa tako i svećenika don Juraja, zasigurno je njega, našeg brata u vjeri i svetom redu proslavio kod sebe na Nebu!

Nama  pak daje zadatak da njegovo mučeništvo, kao i drugih ovdašnjih, i iz susjednih župa – Drvara i Krnjeuše- svjedoka vjere, što temeljitije i obuhvatnije upoznamo i počnemo ispravno vrednovati – nama i mnogim drugim katolicima, naše i budućih generacija na duhovnu korist.

Dao Bog da se i u ovom našem slučaju ostvare smjerodavne riječi sv. pape Ivana Pavla II.: „ Divljenje prema tim mučenicima povezuje se u srcima vjernika sa željom da – uz pomoć milosti Božje –  nasljeduju njihove primjere, ukoliko bi to životne okolnosti od njih tražile“.

Župniku don Juraju i svim pobijenim župljanima ove župe pokoj vječni darovao Gospodin, i svjetlost vječna svjetlila im. Počivali u miru Božjem. Amen

TABB
Grahovo, 2. kolovoza 2020. godine