Nakon Euharistijskog slavlja u trapističkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u predgrađu Banje Luke, u nedjelju 20. rujna 2020. biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, u okviru zdanja dosadašnjeg trapističkog samostana (opatije) „Marija Zvijezda“, otvorio je Kuću susreta i Europski centar za pomirenje, mir, međureligijsku i međuetničku suradnju. Nakon što su otkrivene i blagoslovljene ploče na pročelju trapističke crkve, prisutnima se obratio ravnatelj Caritasa i Europske akademije Banjolučke biskupije mons. Miljenko Aničić. Obraćanje mons. Aničića prenosimo u cijelosti:
Ova naša zemlja na stalnoj je vjetrometini geopolitičkih zbivanja, izložena interesima snažnih ili manje snažnih političkih, ekonomskih, vojnih i drugih čimbenika europske i svjetske scene. Da li je i koliko ova zemlja u svojoj povijesti mogla o svojoj sudbini odlučivati neovisno o drugima? Vjerojatno rijetko kada, bolje rečeno nikada. Po svom geografskom položaju stalno smo pobuđivali interes drugih. Skoro uvijek se netko tu motao, nastojao nas uključiti, podvrgnuti svojim interesima, određivao život ovih ljudi, a da najčešće te ljude nitko nije pitao, što oni žele. Promjene u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća budile su nadu, da je konačno došao trenutak, da stanovnici ove zemlje postanu aktivni čimbenici svoje sudbine. Znamo, kakv je bio ishod svega. Rat, nevjerojatan izljev mržnje, nasilja, razaranja, usmjerenog prvenstveno na samog čovjeka kao i na sve što je čovjek stvorio. I opet su tu bili kojekakvi zvani i nezvani promatrači, posrednici, predstavnici centara moći, koji su nam navodno htjeli pomoći. Ne osporavajući da je takvih iskrenih pomagača bilo i da ih ima, ne možemo se oteti dojmu da smo i dalje lopta kojom se poigravaju razni moćnici, moneta za potkusurivanje u međusobnom nadmetanju moćnijih, beznačajan detalj u nekom budućem svjetskom poretku.
U svemu tome nemalo učešće i nezaobilaznu krivicu imamo i mi sami, kako generacije prije nas, tako i mi danas. Prvenstveno oni, koji su izabrani i zaduženi da se brinu za sudbinu čovjeka i naroda. Nažalost, i tu je najčešće prevladao vlastiti interes ili interes vlastite grupe.
Turbulentna povijest ostavila su nam u nasljeđe vrlo složenu stvarnost. Po svojoj etničkoj, kulturnoj i vjerskoj pripadnosti ljudi u ovoj zemlji su različiti. To je poznata činjenica. Tu činjenicu sam, dok sam bio mlađi gledao kao posebnu šansu i prednost ove zemlje. Govorilo se, Europa treba učiti toleranciju u stvarnosti koja postaje sve više multikulturalna i multikonfesionalna. Mislio sam: Mi to u Bosni već imamo! Ne može se zanijekati činjenica, da su ljudi u ovoj zemlji, tzv. obični ljudi, u svojoj životnoj mudrosti znali naći put jedan drugom, da su se znali međusobno poštivati i pomagati. I danas tu činjenicu različitosti gledam kao šansu, ali s jednom dozom opreza. Doživio sam, kako se ta činjenica vrlo lako može zloupotrijebiti. I zloupotrebljavala se. Međutim, još puno opasnije za sudbinu ove zemlje i zajednički život, jest da nam je prošlost ostavila previše povijesnog sjećanja. Ta povijesna memorija stalno truje međusobne odnose i može dobro poslužiti i služi vladajućim garniturama, medijima, ali se nažalost prilično proširila i u nižim slojevima. Imamo previše povijesti! Potrebno je poduzimati ciljane mjere, kako to povijesno sjećanje sve više pročišćavati. U suprotnom ćemo stalno imati izvore trovanja zajedničkog života. Ono što također izaziva zabrinutost jest beznađe, koje je zahvatilo široke slojeve stanovništva. Kroz povijest je čovjek iz ovih područja puno puta bježao. I nedavno se masovno bježalo. Danas se odlazi u tišini, masovno, ali situacija nije manje dramatična. Ljudi su izgubili povjerenje u garniture na vlasti.
Prije 150 godina došla je u ovo područje grupa muškaraca, pripadnika trapističkog reda, koja je bila svjesna sve složenosti situacije u kojoj su živjeli ljudi u ovoj zemlji. Pod motom «Moli i radi» započeli su djelo, koje nije u vidu imalo prvenstveno promjenu velike svjetske politike, nego za promjenom života ljudi. Vidjeli su jednu lijepu zemlju i u njoj krajnje obespravljene i osiromašene ljude, ljude koji su živjeli ispod razine ljudskog dostojanstva i lišeni budućnosti. Već sama nazočnost tih ljudi iz raznih zemalja Europe i 18 nacionalnosti, ujedinjene oko ideje da služe Bogu i čovjeku, bila je svjedočanstvo za sebe. Ono što su u vremenu od 1869. do konca II. svjetskog rata stvorili u tridesetak raznih područja, počevši od obrazovanja, ekonomije, medicinske brige, karitativno-humanitarnog rada, svakako i u vjerskom pogledu, ostavilo je trajni trag ne samo u životu hiljada ljudi, nego je promijenilo sliku ovog područja. Donijeli su u ovo područje novi način razmišljanja i rada, tehnologiju i inovacije u proizvodnji. Te tragove nisu uspjeli izbrisati ni komunistički režim sa svojom rušilačkom politikom svega što nije odgovaralo vladajućoj ideologiji kao i oduzimanjem cjelokupne imovine, progonom trapista, ali ni kasnija prešućivanja do dana današnjeg. To djelo Crkva u Banjalučkoj biskupiji gleda ne samo kao sjećanje na slavnu prošlost, nego i kao zadaću i poticaj i izvor nadahnuća za svoje djelovanje
Na početku devedesetih godina, kad se sve više osjećala napetost među nacionalnim grupama i opasnost rata, Crkva je predvođena biskupom Komaricom startala s više mirtvornih inicijativa, poziva na dijalog i popuštanje napetosti. Cijelo vrijeme rata devedesetih godina, unatoč ubijanju vjernika i svećenika, progonu vjernika, rušenju vjerskih objekata i imovine prognanih vjernika, Crkva je ostala vjerna svom putu traženja dijaloga, pomirenja i mira.
Svoje svjedočenje kršćanskog života i djelovanja poduprla je velikim karitativnim radom. Kroz 34 godine postojanja biskupijskog Caritasa pomognuti su deseci tisuća ljudi u osnovnim životnim artiklima potrebnim za preživljavanje – podijeljeno je preko 25 tisuća tona hrane, odjeće, obuće, lijekova. Obnovljeno je preko 2400 kuća i stanova te velike količine namještaja kupljenog ili iz vlastitih radionica. Kroz 15 godina Caritas je držao razne ambulante, laboratorij i apoteku za besplatni pregled osoba bez osiguranja. Kućnom njegom kroz 27 godina pružena je i pruža se pomoć tisućama starih, napuštenih i bolesnih ljudi u široj banjalučkoj regiji, otvoren Dom za starije osobe, starijim osobama se u Banjaluci nosi pet dana u tjednu kuhani obrok. Ove godine je 20 godina od otvaranja internata za školsku djecu iz udaljenih sela, kako bi se lakše mogla školovati. Svake godine se jednom broju djece pomogne u nabavi školskog materijala. Kako bi se osigurao redoviti kontakt s obiteljima i djecom ne samo u gradovima, nego i u najudaljenijim i najmanjim mjestima otvoreno je bračno i obiteljsko savjetovalište. Pomoć djeci – sada ih je 120 djece – kroz kumstva na daljinu se dijeli mjesečno kroz posljednjih 20 godina.
Jedno vrijeme je Caritas vodio jedan Dječji vrtić na zapadu Biskupije. Sada je u gradnji Dječjeg vrtića. Kako bi se poboljšalo zapošljavanje otvoren je Socijalno-edukativni centar koji ima za cilj obrazovanje i prekvalifikaciju radnika. Do sada su obrazovane stotine osoba za njegovatelje za stare i bolesne osobe te za asistente za osobe s posebnim potrebama. Težnja je da se izobrazba proširi i na neka zanatska zanimanja i da se otvori prostor za praksu. Kako bi se olakšalo zapošljavanje Caritas već neko vrijeme provodi projekt «Tvoj posao». Caritas plaća šest mjeseci praksu trenutno za nekih 50-ak mlađih osoba u nekom poduzeću. Radi zapošljavanja, a s vremenom postizanja neke dobiti radi financiranja rada Caritasa otvorena je vlastita farma muznih krava sa siranom, pogonom bio plina i uzgojem stakleničke proizvodnje. Migrantska kriza je bila povod da Caritas u Bihaću u centru BIRA otvori vešeraj, u kojem tri zaposlene osobe za 35 – 40 stranaka na dan operu i osuše veš. Bilo je i ima još nekih drugih projekata, ali ono što je važno: Cijeli naš karitativni rad bio je otvoren za pripadnike raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti i imao je za cilj da odgovori i ublaži trnutne potrebe i nevolje, ali i da doprinese miru i pomirenju.
Sličnu motivaciju je imala i ideja osnivanja Katoličkih školskih centara (tzv. Škole za Europu) – Srednje škole u Banja Luci i dugo godina medicinska škola, a sada osnovna škola u Bihaću. I u jednom i u drugom centru su katolička djeca u manjini (ca. 15 -20%). Učenika iz ovih škola se danas može naći na fakultetima na velikim europskim sveučilištima. Uvjereni smo da će mladi ljudi kroz školovanje u navedenim školskim centrima uz školovanje poprimiti i vrijednosti, na kojima će biti moguće graditi ne samo svoj osobni život, nego i novi suživot.
Prije 15 godina osnovana je u Banja Luci u okviru Biskupije Europska akademija. Ideja je bila da se stvori institucija, koja će za cilj imati permanentno obrazovanje za odrasle, te da to bude forum za dijalog i pomirenje. Održan je veliki broj susreta, predavanja na razne teme: očuvanja okoliša, obrazovanja i odgoja, gospodarske etike te razne aktualne teme, odnosa vjere i znanosti, povijesne teme, pitanja odnosa među vjerskim zajednicama itd. Izdana su dva sveska predavanja, ali i veći broj knjiga, posebno onih koje se bave povijesnom tematikom.
Toliko o nastojanju da se vrijednosti Evanđelja realiziraju u ovom podneblju, kao i da nastavimo u novim okolnostima ono što su hrabri Trapisti činili kroz više desetljeća svog postojanja na ovim prostorima
Osnivanje Kuće susreta i Europskog centra za pomirenje, mir, međureligijski, međuetnički svjetonazorski i politički dijalog i suradnju bit će daljnji veliki korak u naporima da se ova zemlja i njezini stanovnici još jače motiviraju, ohrabre i podupru u nastojanjima oko bolje i ljudskije budućnosti u zajedništvu s drugim europskim narodima.
KTA
Banja Luka, 21. rujan 2020.
