U povodu pogroma banjolučkih katolika i 195. obljetnice rođenja o. Pfannera te otvaranja „Kuće susreta“
Biskup banjolučki, mons. Franjo Komarica, u nedjelju 20. rujna 2020. u trapističkoj crkvi u okviru bivše opatije „Marija Zvijezda“ slavio je Svetu misu u povodu 25. obljetnice progona Hrvata i drugi katolika banjolučkog kraja te 195. godina od rođenja o. Franje Pfannera, osnivača samostana „Marija Zvijezda“ te otvaranja „Kuće susreta“ i „Europskog centra za pomirenje, mir, međureligijsku i međuetničku suradnju“. Propovijed biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:
– 25. god. od pogroma nad banjolučkim katolicima
– 25. god. ubojstva prijedorskog župnika Tomislava
Matanovića i njegovih roditelja
– 195. god. rođenja o. Franje Pfannera, osnivača
samostana „Marija Zvijezda“
– Otvaranje „Kuće susreta“ i „Europskog centra za
pomirenje, mir, međureligijsku i međuetničku
suradnju“
Draga braćo svećenici,
dragi Kristovi vjernici laici, domaći župljani, prognani banjolučki katolici i drugi naši prijatelji.
Ovo današnje naše vjerničko slavlje, u ovom povijesnom, molitvom i Božjim blagoslovima i utjehom ispunjenom svetom prostoru, doista je bogato svojim sadržajem – ne samo informativnim nego i formativnim, što je za nas, kao Kristove vjernike veoma važno.
Vjernički smo saslušali Božju poruku, koja se tiče svakog od nas. O barem jednom dijelu njezinom, pozivam Vas da zajednički, kratko razmatramo. Vjerujem da će nam to razmatranje barem malo pomoći da ispravno interpretiramo i sadržaje drugih današnjih poruka i događanja.
I. U današnjem 1. čitanju iz knjige proroka Izaije (55,6 – 9) sveti pisac tješi članove starozavjetnog Božjeg izabranog naroda – Izraelce – koji se nalaze u progonstvu, u babilonskom sužanjstvu.
Ujedno ih poziva na molitvu, i to onim istim riječima, kojima su starozavjetni svećenici i proroci pozivali narod u Hram. A Hrama, kad je prorok pisao ove riječi utjehe, više nije bilo, jer je bio srušen do temelja; – slično kao naša petrićevačka, presnačka ili trnska župna crkva za vrijeme prošlog rata.(!)
I ovi židovski vjernici, koji su nekada dolazili u Hram, bili su sada izvan svog rodnog kraja, izvan svoje obećanje zemlje, u progonstvu, čak i u ropstvu. Kakva sličnost s tisućama i desetinama tisuća današnjih katoličkih vjernika našeg banjolučkog kraja i naše biskupije!
Tada je prorok vjernike pozivao i govorio im – kao da se ta strašna tragedija nije ni dogodila, da je sve onako kako je i prije bilo! On jasno poručuje vjernicima i u progonstvu: „Tražite Gospodina dok se može naći; zovite ga dok je blizu!“ (55,6). Iako nema Hrama i makar nema ni rodnog kraja ni domovine – Bog je ipak tu. ′On je blizu′.
Boga se može naći i kad se sve drugo, materijalno izgubi. Za pronalazak Boga, a time i za postizanje oslonca i sigurnosti, potrebno je samo jedno: Obratiti se Bogu! Kako? Tako – kako veli prorok – da „bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje“ (55,7). To konkretno znači – da mijenjajući sebe, svoje ponašanje i svoj mentalitet i moleći od Boga snagu za životnu promjenu; uz njegovu pomoć možemo uočiti da se nalazimo na krivom, lažnom i pogubnom putu, zaustaviti se i odlučno krenuti onim ispravnim, pravim životnim putem, putem za utjelovljenim Bogom, Isusom Kristom, koji sigurno vodi u vječnu sreću, u vječni život.
Kad Boga, kad Krista u svome životu stavimo na prvo mjesto, onda ćemo biti u stanju prestati robovati stvorenjima, tj. materijalnim probitcima i užitcima.
Nećemo biti zarobljeni u smrtonosnu mrežu grijeha, koji je – po svojoj biti – kako se o grijehu izrazio još u davnom petom stoljeću kršćanske ere, veliki crkveni naučitelj sv. Augustin: „ Aversio a Deo et conversio ad creaturam“. To znači – okrenuti se od Boga prema stvorenjima i njih na mjesto Boga postaviti za vrhunsku normu svoga života.
II. Kao vjernici – kršćani, poučeni smo da je jedan od sastavnih dijelova našeg kršćanskog identiteta – memorija, sjećanje i pamćenje. Liturgijska slavlja nam uvijek dozivlju u pamet što je Bog, koji nas je stvorio, već učinio za nas da nas usreći – i ovdje na zemlji i u vječnosti; i – adekvatno tome – što smo mi dužni da dademo kao naš odgovor tome Božjem djelu ljubavi i milosrđa.
Danas je ova naša liturgijska zajednica dodatno pozvana prisjetiti se osobito dramatičnih vremena i događaja, koje je naša generacija -naših sugrađana – katolika i nekatolika – proživljavala tijekom zadnjeg rata.
U onim tjeskobnim vremenima nije izostala Božja očinska briga za nas, niti njegova zaštitnička ruka nad nama, članovima – naše biskupije. To mi dobro znademo; toga se moramo sa zahvalnošću sjećati i tu istinu predavati na pamćenje i slijedećim generacijama.
Kao vaš brat u vjeri, ujedno zadužen od Krista, Dobrog Pastira, za Vaše vremenito i vječno dobro, pisao sam tada vama i svim članovima naših župnih zajednica – između ostalog – i ovo:
„ Zapljusnuti smo ogromnim prljavim valom društvenog, političkog, socijalnog i gospodarskog previranja, čak i pravog meteža s nesagledivim negativnim posljedicama. Taj val nosi sa sobom golemu količinu kobne zablude, destrukcije i nesreće (….)
Ljudi, pojedinci ili skupine, koji odbacuju Boga i njegov zakon, nisu u stanju usrećiti druge oko sebe, pa ni najrođenije. Tome smo i mi svjedoci, kako jučer, tako i danas. Gdje se odbacuje pravo Boga da usrećuje čovjeka, tu se nužno stimulira „pravo“ jačega da obespravljuje slabijeg, da gazi dostojanstvo i osnovna ljudska prava pojedinaca, pa čak i cijelih naroda, njihovo pravo na život, zavičaj, stan, rad, pravednu podjelu plodova rada, odgoj djece, vjersku, nacionalnu, rasnu i klasnu ravnopravnost.
Naša je kršćanska vjera i nauk da smo mi stvoreni na sliku i priliku Božju. Svi smo pozvani na vječni život, sve nas je – bez razlike – otkupio Isus Krist.
Svi smo djeca jednog nebeskog Oca i zato smo jedni drugima braća i sestre u Isusu Kristu. To je temelj naše jednakosti i prava na punu ravnopravnost s drugima oko nas……“ (15.4.1994.)
„…..Do sada nam je uspjelo othrvati se zlu, ne činiti zlo drugima oko sebe, nego čak na zlo uzvraćati dobrim!
Najnovija teška iskušenja, koja su nas pogodila sotonskim uništavanjem naših svetišta na Petrićevcu, Presnačama, Trnu i u drugim mjestima, te posebno mučeničkom smrću naših svećenika i redovnika Filipa, fra Alojzija i časne sestre Cecilije, kao i nasilnim progonstvom naših vjernih redovnica iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a zatim protjerivanjem iz vlastitih domova sa starodrevnih ognjišta, velikog broja naše braće i sestara iz župa Banja Luka, Petrićevac, Motike, Marija Zvijezda, Budžak, Barlovci, Presnače, Trn, Ivanjska i Šimići, jesu udar na cijelu Kristovu Crkvu, na njenu božansku Glavu – Krista i na nas, kršćane, udove njegova Tijela.
Očito je da sam Sotona nastavlja uništavati Kristovo kraljevstvo u našem zavičaju koje se dosad na neuobičajeno divan način pokazalo u spremnosti nas, katolika na mirotvorstvo, praštanje i ljubav prema svima oko nas. Uskrsli Krist, Gospodar neba i zemlje i sudac živih i mrtvih, zajamčio je svojoj Crkvi, koja ga sluša i slijedi, – da je „ ni vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16,18). Zato ni mi, unatoč najnovijem valu progona koji se sručio na katolike Banjolučke biskupije, nemamo razloga ni prava sumnjati da će se Kristovo sveto Evanđelje i ubuduće propovijedati na ovim prostorima (….) Što god se s nama i u buduće događalo, ne zaboravimo da je s nama Svevišnji Bog; Bog koji nam u svome Sinu, Isusu Kristu, zorno daje do znanja – da ima srca za nas i da u tom njegovom božanskom Srcu i mi imamo najsigurniji stan, svoju vječnu domovinu. S vjerom i pouzdanjem u njegovu neizmjernu ljubav i zaštitu, prihvatimo i svoj sadašnji križ trpljenja, žrtve i spremnosti na odricanje od svega što je manje vrijedno od spasenja naše besmrtne duše….“ (31.5.1995)
Znano nam je – iz slijeda kasnijih događanja da naše pouzdanje u Božju skrb i pomoć, nije bilo uzaludno! Bogu hvala!
Neposredni – još tijekom rata – događaji – za nove tisuće naših vjernika, označavali su ujedno nova iskušenja za ispit njihove vjerodostojnosti – u njihovoj „spremnosti na odricanje od svega što je manje vrijedno od spasenja njihove duše“. Bili su prisiljeni napustiti svoja ovdašnja imanja, svoju očevinu, svoje korijene, svoje uspomene na dotadašnji život u rodnom kraju i poći u nesigurno i nepoznato. Bog se pobrinuo i preko dobrih ljudi – osobito u selu i župi Davor – s druge strane rijeke Save, da svi prognanici – makar i teško izmrcvareni ipak živi stignu na sigurno i krenu dalje u život. Trajnu zahvalnost duguju oni i svi mi i Bogu i Davorčanima i brojnim drugim plemenitim ljudima koji su im tada nesebično i požrtvovno pritekli u pomoć.
III. Bilo je u tim dramatičnim danima i onih između nas, katolika, kojima je Gospodar ljudskih života namijenio ulogu svjedočenja njihovom vlastitom krvlju. Za našu biskupijsku zajednicu osobito je značajan doista dramatični završetak zemaljskog života – mladog svećenika, župnika u Prijedoru vlč. Tomislava Matanovića i njegovih roditelja Josipa i Božane. Tomislav me osobno pohodio u mome kućnom pritvoru u zgradi Ordinarijata tijekom dramatičnih dana pogroma u kolovozu 1995.g., kako bi mi rekao da želi svakako ostati s uplašenim preostalim vjernicima svoje i susjednih župa, tim više što su, zbog opasnosti po vlastiti život – svi drugi okolni župnici napustili svoje – uglavnom uništene župe.
O njegovoj drami sam – nešto kasnije – iz kućnog pritvora pisao svetom Ocu:
„Jednog od svećenika moje biskupije, župnika u Prijedoru, mr. Tomislava Matanovića, još je prije mjesec i pol dana iz župnog ureda odvela policija, prvo u kućni pritvor, u njegov roditeljski dom, a nakon toga su ga, zajedno s njegovim roditeljima, 19. rujna o.g. odveli u nepoznatom smjeru. Sva moja nastojanja kod lokalnih vlasti i Međunarodnog crvenog križa – da se pusti na slobodu – jer je potpuno nevin – do sada nisu urodila plodom! Može li Sveta Stolica preko naše Nuncijature išta poduzeti kod srpskih vlasti, odn. političara, da naš svećenik bude što prije oslobođen? Zar nije i previše naših svećenika, potpuno nevinih, mučeno i ubijeno?“ (7.10.1995)
Ciljano širene dezinformacije podržavale su našu nadu da su, naš brat svećenik Tomislav i njegovi roditelji na životu. Vrijeme je prolazilo, rat davno završio a od njih ni traga ni glasa. Providnost je htjela da su njihovi posmrtni ostatci mnogo godina nakon rata, pronađeni u bunaru jednog napuštenog muslimanskog sela, izvađeni i sahranjeni u zajedničku grobnicu u rodnoj njihovoj župi Prijedoru.
Naše zahvalno, osobito molitveno, sjećanje na njihove žrtve svjedočenja za Krista i pripadnost Katoličkoj Crkvi ostat će kao trajna obaveza i za sve buduće generacije. Pokoj vječni darovao im dobri Bog i svjetlost vječna svjetlila im!
IV. Mi, članovi Kristove Crkve, kao udovi Kristovog mističnog Tijela, imamo Krista kao svoju božansku Glavu. Ta je glava okrunjena krunom – ne zlatnom ili smaragdnom nego trnovom! To je znak da i mi trebamo biti spremni dijeliti sudbinu naše trnjem, okrvavljene božanske glave. Valja nam svjedočiti – u zgodno i nezgodno vrijeme – da Kristu pripadamo; da smo njegovi sljedbenici i suradnici. Pojedinci među nama – kako smo čuli u maloprije navedenom primjeru – pozvani su na krvavo, „crveno mučeništvo“.
Ima među Kristovim vjernicima također – i „bijelih mučenika“. Oni su se za vrijeme svoga zemaljskog života osobito istakli svojim kršćanskim krepostima – u vjeri, ufanju i ljubavi, apostolskom žaru, velikodušnosti, pravednosti i dr. – i to u najvišem herojskom stupnju.
Jedan od takvih istinskih „bijelih svjedoka“, bijelih mučenika – kršćanskog identiteta, poslanja i apostolskog, nesebičnog djelovanja u proslavi Božjeg imena, u širenju i učvršćivanju Kristova kraljevstva i u spašavanju besmrtnih ljudskih duša – bio je svećenik i redovnik Franz – Franjo Pfanner, svojevrsni pionir duhovnog i materijalnog razvoja ovog grada i kraja, te pravi apostol Južne Afrike
Istinski Isusov apostol Franz Pfanner, svećenik, redovnik – trapist, opat i misionar rođen je prije 195 godina, na sutrašnji datum 21. rujna 1825. godine u malom mjestu Langen kod grada Bregenza, na Bodenskom jezeru, u najzapadnijoj austrijskoj pokrajini Vorarlberg.
Nakon svećeničkog ređenja 1850. bio je kao dijecezanski svećenik, više godina – župnik. Godine 1863. stupio je u vrlo strogi trapistički red u njemačkom samostanu Maria Wald, blizu granice s Nizozemskom. Nakon nekoliko godina je poslan u Rim da – po nalogu pape bl. Pia IX. – obnavlja tamošnji ruševni trapistički samostan. Nakon što je obavio zadani posao, došao je k nama u Bosnu; koja je tada bila pod otomanskom vlašću i ovdje na rubu Banje Luke 1869.godine uspijeva kupiti zemljište i osnovati prvi strogi redovnički samostan u Bosni.
Bio je poglavar samostanske zajednice, koja je – njegovim izuzetnim zalaganjem – i dakako Božjom pomoću vrlo – brzo rasla. Za 10 – ak godina je imala već preko 70 redovnika. Na poziv jednog misijskog biskupa iz Južne Afrike, iz pokrajine Natal, otišao je zajedno s 30 redovnika iz Marije Zvijezde u tu zemlju i u njoj postao prvi misionar tzv. „Crne Afrike“. U samo nekoliko godina mu je uspjelo dovesti iz europskih zemalja, poglavito iz Njemačke čak oko 400 novih članova i utemeljiti oko 20 – ak misijskih postaja, odn. samostana.
Uz drevno geslo trapističkog reda – Ora et labora – moli i radi, o. Pfanner je dodao i treći važan posao: predika – propovijedaj! Osnovao je od pape priznate dvije redovničke zajednice – mušku – Mariammhiller-misionare i Misionarke Predrgagocjene Krvi Kristove. Umro je 24.5. 1909. godine.
Dragocjeno stablo – njegove svećeničke, redovničke i misionarske karizme, zasađeno ovdje, na obalama Vrbasa, Božjim blagoslovom zalijevano, silno i bujno se razgranalo i donijelo za naš grad i kraj, ali i za brojne druge ovdašnje naše krajeve mnogostruke dragocjene plodove življenog Kristovog Evanđelja od strane sve brojnijih članova ondašnje opatije Marija Zvijezda.
Mnoge generacije ovdašnjih katolika i nekatolika doživjele su dragocjenu pomoć u samozatajnoj, velikodušnoj i nesebično požrtvovnoj ljubavi i skrbi redovnika „Marije Zvijezde“.
O izuzetnoj veličini ovog – uistinu Božjeg čovjeka, za čije proglašenje blaženim i svetim je 1981. godine pokrenut crkveni proces, možda najbolje govori tvrdnja jednog od najboljih poznavatelja njegova života i apostolskog djelovanja, člana redovničke zajednice koju je opat Pfanner osnovao u Južnoj Africi.
P. Adalbert Ludvig Balling piše da je o. Franz Pfanner u novije vrijeme crkvene povijesti imao dva „konkurenta“. Prvi je papa – sveti Ivan Pavao II., a drugi „konkurent“ je sveta Majka Tereza iz Kalkute! Treba li toj i takvoj tvrdnji komentara? Ne treba, nego treba našeg – ne samo divljenja – nego i truda da malo više upoznamo i vrednujemo njegov izuzetno dinamički, pa i originalni životni put i njegovu izvanrednu duhovnu, kulturnu i civilizacijsku veličinu koja je došla do vrlo snažnog izražaja i u ovoj sredini. Nastavimo još revnije moliti za njegovo podizanje na čast oltara, ali i nadahnjivati se njegovim primjerom u nesebičnom zalaganju za duhovni i materijalni napredak naše životne sredine!
Uz današnje obilježavanje visoke obljetnice njegovog blagoslovljenog rođenja, zahvalni dobrom Bogu i njegovom sluzi Franji – Franzu Pfanneru, mi danas želimo i formalno objaviti „urbi et orbi“ i našem gradu i svijetu, početak djelovanja „Kuće susreta“ – Marija Zvijezda i u njoj Europskog centra za pomirenje, mir, međureligijsku i međunarodnu suradnju.
Pronašli smo za to – Bogu ugodno – a našim sugrađanima i suvremenicima korisno djelo – već dosta dragocjenih istomišljenika izvan našeg grada, zemlje i naroda. Uzdamo se u Boga da će nam On – poslati i nove suradnike i istomišljenike – počevši od naših sugrađana pa do drugih naroda i zemalja, poglavito europskih.
Zazovimo svi zajedno Božji blagoslov i na Kuću susreta – Mariju Zvijezdu i na Europski centar! Presveta Djevica Marija koja se kao „Majka svih naroda“ štuje u ovoj crkvi, neka nas prati svojim moćnim majčinskim zagovorom. Amen
Poslušajte propovijed biskupa Franje Komarice:
