Nekoliko članica župne zajednice iz Davora, predvođene bivšim načelnikom te općine gospodinom Alojzom Jakirčevićem, sudjelovale su na Misnom slavlju koje je predvodio biskup banjolučki, mons. Franjo Komarica, u nedjelju 20. rujna 2020. u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u okviru nekadašnje trapističke opatije „Marija Zvijezda“ u povodu 25 godina od pogroma nad Hrvatima i drugim katolicima banjolučkog kraja. Davor je mjesto u Republici Hrvatskoj smješteno uz rijeku Savu nedaleko od Nove Gradiške kamo su i prije, a posebno od kolovoza do studenog 1995. čamcima preko rijeke prešli brojni prognani Hrvati i drugi katolici Banje Luke i cijele banjolučke regije. Svoja sjećanja na te teške dane iznijele su u razgovoru za Katoličku tiskovnu agenciju BK BiH igospođe Slavica Čmerešević i Suzana Vulić. Svoj osvrt na (ne)povratak izbjeglih i prognanih dala gospođa Jacinta Laštro, dopredsjednica Udruge Hrvata banjolučkog kraja „Nazaret“.
KTA: Zahvaljujem Vam u ime Katoličke tiskovne agencije što ćete malo progovoriti o vremenu davnom. Molim Cas da se ukratko predstavite, odakle dolazite i koji je povod Vašeg dolaska?
Ja sam Slavica Čmerešević. Dolazim iz Davora, a pozvane smo ovamo u Banju Luku jer smo nekad sudjelovale u dočeku prognanih ljudi banjolučkog kraja tijekom njihova prijelaza preko Save u Davor. I evo, odazvali smo se i došle vidjeti biskupa Komaricu i sve druge.
Ja sam Suzana Vulić, inače rođena u Davoru. Sudjelovala sam u tom prijelazu. To je ostavilo na nas posebne emocije. Tada smo imale samo 20 godina. Nismo bile ni svjesne što nas čeka iz dana u dan. Svi smo to nekako prihvatili razmišljajući da će to biti jedan do dva dana, ali to se krenulo i trajalo. Odradili smo, mislim, najbolje što smo mogli.
Slavica: U početku smo se borili za svaki komad kruha, poslije smo imali neke sponzore pa je bilo lakše.
KTA: Naši slušatelji ne znaju o kojem je vremenu i mjestu riječ i što se točno događalo?
Slavica: Pa to je bilo 1995. godine kada su ljudi iz Banje Luke prelazili preko Save. Mi smo tada radile u Domu u Davoru. Bila je nekakva firma u Davoru i onda smo vidjeli da dolazi nekakav narod; vidimo policiju, ljude… Nije nam bilo jasno što se sad tu događa. I jednostavno je onako nešto krenulo iz nas i pomislili smo: Pa ti su ljudi gladni, izgledaju žedni… I onda smo mi na brzinu napravili neke sendviče, sokiće… i to je tako krenulo. Ta lavina je, jednostavno, krenula i to se događalo iz dana u dan, od jutra do sutra. Odeš kući, samo malo se istuširaš, prespavaš i već smo ujutro prve tamo bilo u Domu. A bilo je jako puno i drugih ljudi s nama. To je onda krenulo – sve cure, tko koga zna… svi su prilazili, dolazili, služili, dočekivali te ljude, plakali s tim ljudima… Bilo je svašta. Bilo je teško, teško je bilo.
KTA: Tko je to pokrenuo; je li netko sve to organizirao ili je sve bilo samoinicijativno?
Suzana: Slavica i ja smo volontirale u Caritasu. Gospodin Alojz Jakirčević bio je načelnik Davora tada i prvo je nas kontaktirao i pitao: Cure, možete li pomoći? Mi smo rekle: Ok, možemo. Ali mislim da ni Alojz nije bio svjestan, koliki je to broj ljudi jer je nama rekao da tu će doći nekoliko osoba koje ćemo počastiti sendvičima. Kad su ti ljudi krenuli, mi nismo imali ni sendviča, ni kruha. Ja sam doslovno, kao i ona, išla kući po šunku, kobasicu, u susjedstvu tražili nešto. Kako je to trajalo danima, ljudi su se u Davoru iscrpili jer ni ljudi u Davoru nemaju za svoje potrebe. Onda smo se mi obratili trgovinama pa su nam oni bili sponzori, a tražili smo pomoć i ljudi iz određenih mjesta uokolo. Poslije, kad je krenulo, imali smo sa strane ljude koji su nam pomogli, ali u početku je to bilo jako teško prije svega jer su nam ljudi dolazili i bolesni i nepokretni i izranjavani, zbunjeni. Meni je osobno ostala u sjećanju ona strašna večer kad smo ostali bez struje; ljudi su jaukali jer nisu znali gdje su došli. Mi smo sa svijećama išli od jednog do drugog i govorili da su u Hrvatskoj. Oni su plakali; nisu nam odmah vjerovali jer nisu bili svjesni gdje su. Puno je tih priča bilo. Nama su ljudi dolazili polomljeni, a mi nismo znali kako da im pomognemo. Mi smo mogle napraviti sendvič, poslužiti jelo, ali nismo znali previti rane pa smo molili neke medicinske sestre koje su se trenutno našle u Davoru, da nam one pomognu. Oni su nam priskakali u pomoć, a zvali smo i hitnu pomoć. Puno ljudi je umrlo na putu od Davora do Gradiške. Hitna je dolazila. Tu su bili ljudi šećeraši i neki su ostavili svoje tablete, nisu ih ponijeli sa sobom. Stvarno, jako, jako, jako teško… Nama je to ostalo sjećanju, ono baš, baš, jako teško.
KTA: Samo da, otprilike, približimo onima koji će ovo čitati – gdje se točno nalazi Davor, koliko ima stanovnika i je li bila blizu ratna zona?
Slavica: Nije bila jako daleko ratna zona. Unatoč svemu, opet je to nekako dobro prošlo što se tiče rata. Tada je Davor bila naša općina u Brdsko-posavskoj županiji, a mi smo blizu Nove Gradiške. U biti, mi kažemo da smo negdje na kraju; iza nas nema nikog, možeš samo kroz šumu pa ćeš doći do negdje… i preko Save u Bosnu i Hercegovinu. I… sve je to tako bilo spontano. Već je od tada prošlo puno godina pa se vraćaju slike kad se počne o tome pričati. A selo je imalo u ono vrijeme od tri do tri i pol tisuće stanovnika. A sad i naši mladi odlaze, a uvijek se krećemo oko te brojke.
KTA: Vi ste danas došli ovdje u trapističku crkvu „Marija zvijezda“ u Banjoj Luci. Možete li nam opisati kako se otprilike osjećate?
Suzana: Jako lijepo se osjećam. S gospođom Jacintom sam se čula telefonom i nekako smo počele plakati i jedna i druga. Emocije su nam se pokrenule i danas smo mi ovdje. Baš lijepo.
KTA: Da uključimo i gospođu Jacintu. Udruga „Nazaret“ planirala je obilježiti u Davoru te teške dane. Vi ste u udruzi u kojoj se okupljaju Banjolučani. Možete li nam ukratko predstaviti udrugu i povezanost s ovim ljudima u Davoru?
Jacinta: Udruga „Nazaret“ je udruga prognanih Hrvata iz Banje Luke i iz banjolučkog kraja. Ja osobno nisam imala mogućnost toliko pomoći prognanim Hrvatima i ljudima koji dolazili iz Banje Luke kao ovi Davorčani. Oni koji su protjerani pričali su strašna svjedočanstva koja su doživjeli prilikom prelaska… od onih koji su i po tri dana čekali u šiblju da pređu preko rijeke Save u Davor i kako su ih, kad su prešli u Davor, ljudi lijepo dočekali; kako ih je tadašnji svećenik vlč. Stipo Josipović ispovjedio i duhovno okrijepio nakon dugo vremena jer nisu imali prigodu za to u Banjoj Luci i okolici živeći i skrivajući se ponekad i u kukuruzima. Od duhovne do materijalne potpore i pružanja utočišta dali su Davorčani prognanim ljudima svih vjera i nacionalnosti – a bilo je dosta i muslimana i Hrvata. Na poticaj tih ljudi pokušala sam stupiti u kontakt sa Davorčanima jer ja nisam izišla preko Davora, ali je izišao dio moje obitelji. Danas samo mogu reći „malo hvala“ jer „veliko hvala“ je nedostižno za sve ono što su oni za naš narod učinili. Pojedini ljudi, čiji su roditelji dočekani u Davoru, danas su došli u „Mariju Zvijezdu“. Planirali smo okupljanje u Davoru kao izraz zahvale Davorčanima, lađarima i svim ljudima koji su osobnim autima prevozili naše ljude u bolnicu u Novu Gradišku, a jedan je završio i u Slavonskom Brodu. Veličina srca ljudi iz Davora je nemjerljiva. Uloga gospodina Alojzija, tadašnjeg načelnika, vjerojatno je za ljudski um neshvatljiva kao i tadašnjih djevojaka, današnjih gospođa, koje su noću radile, a po danu prihvaćale naše ljude, svoje vrijeme žrtvovale i materijalna dobra. Ne smije se to zaboraviti. Davor je proglašen humanim centrom svijeta, ali o tome se malo zna kao i o progonu Hrvata iz Banje Luke – zašto nisu bili u mogućnosti bar dostojanstveno biti programi preko mostova i cestom već su se prevozili čamcima? Čudom Božjim nitko iz tih čamaca nije ispao i utopio se, a kako lađar jedan kaže, vozilo se tri puta više ljudi nego se smjelo voziti u tim čamcima. Ali evo, Bogu hvala, nitko se nije utopio, nitko nije nastradao; Bog je u svemu tome imao svoj plan.
KTA: Čuli smo da se i župnik i župna zajednica uključila. Možete li reći nekoliko riječi o tome?
Slavica: Da, da. Župnik je bio stalno uz nas i stvarno davao nama veliku podršku. Mi smo tada razgovarali sa župnikom i to što smo imali hrane u Caritasu – konzerve i drugo – iskoristili smo i dali ljudima. Sve ostalo smo mi jednostavno po ulicama skupljali i molili ljude; danas uzmeš od svoje kuće, sutra odeš susjedu. Onda su ljudi rekli: Što vam treba, donijet ćemo. Kad smo iscrpili sve izvore, išli smo po trgovinama i tražili neke sponzore i trgovine i oni su nam jako puno pomagali. Sjećam se da je jednom došla mladež iz Gornje Vrbe i dovezla pun kombi štrudli, pita… Toga dana su oni uskočili. Stvarno su se ljudi javljali i, osim nas dvije, bilo je jako puno mladih i prevozili su te ljude u čamcima, a bili su mokri, u kabanicama, i po kiši, i po noći. Ljudi su išli noseći velike, ogromne torbe jer su sve htjeli spasiti, a nije se moglo sve spasiti. Jedan dečko koji je te ljude prevozio čamcem vidio je u jednom trenutku veliku kutiju i rekao: Gospođo, ali ne možete tu kutiju prenijeti jer ne možemo sve prenijeti; pustite nekoga da uđe u čamac umjesto što nosite tu kutiju. Ona je odgovorila: U toj kutiji mi je dijete.
KTA: Vi ste, gospođo Jacinta, u Udruzi izbjeglih i prognanih. Nakon 25 godina jako malo se ljudi vratilo. Je li riječ o nedostatku zanimanja? Kakvo je stanje danas? Ima li sa strane domaćih vlasti, sa strane hrvatskih predstavnika u Bosni i Hercegovini i hrvatskih predstavnika u Hrvatskoj potpore da se vrate oni koji žele vratiti se?
Jacinta: Mislim da nema osobe na svijetu koja je zaboravila svoj rodni kraj i svoje rodno mjesto; takvog još nisam susrela. Ima ljudi koji se boje sjetiti se svega onoga što su preživjeli, ali da je ljubav prema rodnom kraju izbrisana, to nisam još čula ni doživjela. Dakle, mi imamo u evidenciji ljude koji žele svoje domove obnoviti, vratiti se svojoj kući. Taj dio generacije koji izašao prije 25-30 godina iz Banje Luke došao je u mirovinu i želi se vratiti, povesti u Banja Luku na dva tri mjeseca svoju unučad. Ja doista imam popis ljudi koji su se obraćali Ministarstvu za obnovu Republike Hrvatske jer se ovdje u Banjoj Luci nemaju kome obratiti. Njihove su kuće devastirane. Imam sliku kuće iz koje izrastao hrast. Dakle, imamo situaciju da danas na zemljištu našeg čovjeka – mogu ga imenovati – Josipa Radmana od 1. studenog do danas radi korone čovjek nije mogao doći do svoje kuće, do svoje zemlje. Na njegovoj zemlji je izgradio pravoslavac kuću. Kada je otišao u policiju, policija mu je rekla, zašto nije pravovremeno reagirao? On će pokrenuti postupak, ali on je tamo, treba doći… Znam situaciju čovjeka koji je obnovio prošle godine u svojoj kući, stavio dva nova prozora u ljeto, dođe u 11. mjesecu – tih prozora nema. O tome, da li bi se ljudi željeli vratiti, ja bih upitala pitala Vas, tko ne bi se želio vratiti u svoju kuću, u svoju domovinu? Ja sam prve molitve naučila na koljenu svoga dida. Molila sam prije dvije godine čovjeka da me pusti u dvorište didovo, da prođem tamo, i neki nepoznati čovjek teško me pustio da prođem samo kroz dvorište. U kuću me nije pustio. Još nijedan san nisam usnila, već sam uvijek u Banjoj Luci. Djeca se udaju, svatovi su Banjoj Luci. Ljudi se žele vratiti i ljudi bi se vratili kada bi imali sigurnosti i mogućnost rada. Jedan bravar, koji je poduzetnik u Hrvatskoj, kaže: Ma meni ne treba njihova pomoć; kako sam radio Švicarskoj, kako radim sad u Zagrebu, ja ću tako raditi u Banjoj Luci; ja bih se vratio u Banju Luku raditi kad bi samo znao da mi po noći neće netko oteti strojeve; da me netko neće napasti; da ću moći raditi i to normalno naplatiti; da imam osnovna ljudska prava. On ne traži pomoć da obnovi svoju kuću; on ne traži pomoć od nikoga.
KTA
Banja Luka, 23. rujan 2020.
