Nesavršen, a opet svet
Crkva danas slavi svetkovinu Svih Svetih čiji početci sežu u IV. stoljeće u Antiohiji, na Istoku. Dva stoljeća kasnije proslava ove svetkovine raširit će se i na Zapadu, točnije u Rimu. Tek će Grgur IV. (papa od 827. do 844.) odrediti 835. godine da ova svetkovina, u kojoj se slavi život a ne nekakav svijet duhova i vještica, bude zapovjedna za cijelu Crkvu.
Uvod u pokajnički čin
Najveći dar čovjeka Bogu na svetoj misi jest njegovo srce, ranjeno grijehom, obilježeno ljudskim slabostima i krhkostima. Predajmo Bogu svoj život, sve ono što jesmo i što imamo. Neka On iscijeli naše boli, pomogne nam u slabostima, i oprosti nam grijehe i uvrjede kako bismo bili dostojni dionici ovog svetog misnog otajstva. Iskreno se pokajmo i tako pripremimo svoje srce za slušanje Božje riječi.
U ispovijedanju vjere, Vjerovanju, molimo: „Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu Crkvu Katoličku, općinstvo svetih…“.To „općinstvo svetih“ označava tri stanja Kristove Crkve, a to su: putujuća, trpeća i proslavljena Crkva.
Svetost je potrebna svakomu
Spominjući se upravo te “proslavljene”ili “nebeske Crkve”,slavimo „veliko mnoštvo…iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika“ onih koji su nam ostali nepoznati, koje Crkva do sada nije službeno proglasila blaženima i svetima, pa ipak su bili sveti životom i zaslužili nagradu vječne nebeske radosti i zajedništva s Bogom.
Sveti Luka u Djelima apostolskim ističe da su oni koje danas slavimo imali strm i težak put, put križa, te svjedoči: „Kroz mnoge nevolje nam je ući u kraljevstvo Božje“(usp. Dj 14,22).
Poruka Matejeva evanđeoskog odlomka oIsusovu govoru na Gori i blaženstvima, kojeg čitamo na ovu svetkovinu, jest da je svetost dostižna krjepost, zapravo nužna i potrebna svakom čovjeku.
Stari zavjet na nekoliko mjesta govori o svetosti ili, bolje rečeno, o pozivu i zapovijedi na svetost. „Budite dakle sveti jer sam svet ja!“ (Lev 11,44) poziv je to koji je nekoć bio upućen Božjem izabranom narodu, Izraelu, a danas tebi i meni. Vršenje Božjih zapovijedi značilo je svetost i vjernost savezu kojeg je Bog sklopio sa svojim narodom. Svetost je bila povezana i često shvaćena kao moralna savršenost.
U molitvi starozavjetnih Psalama čini mi se da bismo iz dvaju psalama mogli iščitati preduvjete koje je potrebno ispuniti za rast u svetosti. Prvi primjer jesu redci današnjeg Psalma 24 koji započinje pitanjem: „Tko će uzići na Goru Jahvinu (Gospodnju),tko će stajati na svetom mjestu njegovu?“ Ta Božja gora jest sveto mjesto na kojem ne mogu svi prebivati, nego samo „onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo“.
Drugi primjer jest Psalam 51 čiji naslov glasi ispovijed raskajana grješnika, a koji ističe da je „srce raskajano i ponizno, iskreno“ Bogu drago i takvo srce On ne prijezire, nego obraća i liječi.
Tko su blaženi?
U Isusovoj školi u današnjem evanđelju blaženi, a rekao bih sveti, jesu oni koji znaju prihvaćati nevolje i u dobru se ne uznose.
Prva skupina blaženstava: siromasi duhom, ožalošćeni, krotki te gladni i žedni govore na neki način o materijalnoj dimenziji. Svi ti „blaženi“ uspjeli su svoje materijalno siromaštvo i nedaću okrenuti u korist za dušu.
Druga, pak, skupina blaženstava: milosrdni, čista srca, mirotvorci, progonjeni govore o ljudskom srcu iz čijeg izvire naše djelovanje biti nagrađeno Duhom Božjim. Takvo će čovjekovo srce biti sretno, blaženo, sveto.
Isus svoj Govor na gori započinje: „Blago siromasima, duhom!” Drugim riječima, blago onima koji se ne navezuju na vremenita dobra, nego im je važnije dobro živjeti u miru s Bogom, s bližnjima i sa svojom savješću, te koji će radije biti siromašni, negoli okrenuti život protiv Boga i evanđelja.
Veli Isus dalje: „Blago progonjenima… blago gladnima i žednima pravednosti…” Naravno, ne trebamo površno zaključivati kako je sreća biti proganjan i trpjeti nepravdu. Isus ovdje ističe one ljude koji se i u strašnim životnim nevoljama ne umaraju činiti dobro; koji na uvrjedu uzvraćaju blagoslovom; koji na zlo uzvraćaju dobrim djelima. Osvrnimo se oko sebe. Ne primjećujemo li toliko divnih ljudi koji blago i s pouzdanjem u Boga podnose svoje nevolje i nose svoj križ? Ne čine oni zato što uživaju u patnji ili što ne razumiju dovoljno svijet i prilike u kojima žive ili možda stoga što bi bili nesposobni nešto promijeniti. To su ljudi koji nevolje poput bolesti, progonstva i nepravde podnose, a da ne proklinju i da ne zazivaju Božju osvetu. Uvjereni su u duboki smisao svoga života i patnje. E, to su nepopisani velikani duha.
U nastavku svoga Govora na gori Isus proglašava blaženima i svetima one koji čine dobro. Mirotvorci su oni koji u svakoj situaciji vide barem mrvicu dobra i plemenitosti nastojeći tako pomirivati, a ne razdirati; koji zrače ljubavlju, a ne mržnjom.
Čista srca su oni koji u čovjeku prepoznaju Božju sliku i priliku; koji ne osuđuju licemjerno bližnje; koji se uporno trude oko dobra, koji grade, a ne ruše. Koliko i danas ima muškaraca i žena koji se s jednakim žarom zauzimaju za sve što je dobro i plemenito u društvu, ne tražeći pri tome svoju osobnu korist, probitak ili osobnu slavu. Najljepši primjer su nam roditelji. Besplatno i bez imalo osobne koristi, žrtvovali su i žrtvuju sebe iz ljubavi prema svojoj djeci i unučićima.
Svetost danas?
Ipak, moramo priznati da je u našim glavama prilično iskrivljena slika svetosti i svetaca. Zahvaljujući ponekad previše idealistički napisanim životopisima, stoljećima smo se sve više uvjeravali da biti svet zapravo ne znači biti normalan, prosječan. U takvim se životopisima prenaglašavalo ono neobično na čovjeku: neki svetci su imali viđenja, drugi su imali izvanredne darove prorokovanja, naviještanja, liječenja, neki su opet mogli danima moliti ili živjeti samo od sv. pričesti. S vremenom su nam tako svetci sve manje postajali uzori za nasljedovanje, a sve više daleki i neshvatljivi zagovornici.
Svetost ne znači povući se od drugih ili isključiti se od svijeta. Nego upravo suprotno: vlastitim primjerom pridonositi boljitku svijeta živeći radosno Radosnu vijest. Bog od grješnika i onih koji su nedostojni može učiniti oruđe svoje milosti. Sjetimo se samo apostola, njihova života i djela. Tu istinu na svoj način sažima mudra izreka koja se pripisuje irskom piscu Oscaru Wildeu koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a zapisa: „Svaki svetac ima svoju prošlost, i svaki grješnik ima budućnost.“
Današnji vjernik proživljava problem življenja svetosti zato što se za svet život brzo „zagrije“, na poticaj nekog duhovnog velikana, ali se isto tako „brzo ohladi“ od nje čim naiđu prvi problemi i izazovi. Naše nas slabosti i mane često obeshrabruju na putu k svetosti. Međutim, treba biti svjestan da ne postoji jedan recept ili put kojim se stiže do svetosti, a koji bi jednako bio učinkovit za svakog vjernika. Zapravo, koliko je nas ljudi, toliko je i putova prema svetosti i prema Bogu, jer je svatko od nas Njegov original, pozvan da svojim životom zacrta originalni put u ostvarenju svetosti. Svi smo pozvani biti svjedocima vjere i svetosti, ali ne na isti način. Danas Crkva slavi tolike velikane koji su išli tim jednostavnim, a tako velikim putom svetosti. Zemaljski život svetaca nije bio uvijek savršen, nego su upravo u svojoj nesavršenosti i padovima nastavljali ići naprijed, prema Bogu. Dakle, bili su, ljudski gledano, nesavršeni, a opet sveti pred Bogom.
Iskoristiti vlastiti nedostatak
Svetost, međutim, nije rezervirana samo za Bogu posvećene osobe, one koji više vremena i svoj život posvećuju Bogu u molitvi. Naprotiv, svi smo pozvani na svetost dajući vlastito svjedočanstvo tamo gdje nas je Providnost postavila: kao Bogu posvećena osoba živeći radosno svoj poziv za druge; kao oženjen ili udana, skrbeći za svoju suprugu/supruga, ljubeći je kao što Krist ljubi Crkvu; kao radnik na poslu, časno i pošteno obavljajući povjerene zadaće i tako nesebično služiti društvu i ljudima; kao baka ili djed, strpljivo učeći svoju unučad kako zavoljeti Boga (usp. FRANJO, apost. pobudnica Radujte se i kličite, br. 14).
Neka nam u promišljanju o pozivu i daru svetosti pomogne i ohrabri nas sljedeća poučna priča o napuknutom loncu:
“Neki vodonoša u Indiji imao je dva velika lonca. Svaki bi objesio na jedan kraj motke koju bi stavio na rame i tako donosio vodu za gospodarevu kuću. Jedan od tih lonaca imao je pukotinu, pa dok bi drugi, čitav, uvijek bio pun vode na kraju duga puta od potoka do gospodareve kuće, napukli bi lonac bio samo dopola pun. To se svakodnevno događalo pune dvije godine. Vodonoša bi u gospodarevu kuću donosio samo lonac i pol vode.
Naravno, ovaj čitav lonac bio je ponosan na svoju korisnost. A jadan napuknuti lonac stidio se svoje nesavršenosti, nezadovoljan time što je ostvarivao samo polovicu onoga za što je načinjen.
Nakon dvije godine gorkih razočaranja napuknuti lonac je progovorio vodonoši: ‘Stidim se sebe i molim te za oprost.’
Vodonoša ga je upitao: ‘Zašto? Čega se stidiš?’
Napuknuti lonac je rekao: ‘Zbog mojeg nedostatka moraš češće ići po vodu i ne dobivaš punu nagradu za svoj trud.’
Vodonoši je bilo žao napuknuta lonca pa mu je rekao: ‘Dok se budemo vraćali prema kući, promatraj prekrasno cvijeće duž puta.’
I stvarno, dok su se uspinjali na brežuljak, stari napukli lonac primijetio je kako sunce obasjava prekrasno cvijeće koje je raslo samo s jedne strane puta. To ga je malo obradovalo, ali na kraju puta opet se osjećao loše jer je izgubio polovicu vode. Ponovno se ispričavao vodonoši.
Vodonoša je na to rekao loncu: ‘Jesi li zamijetio da je cvijeće raslo samo s tvoje strane puta? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i iskoristio ga. Posijao sam cvijeće duž puta i ti si ga svaki dan dok smo se vraćali s potoka zalijevao. Dvije godine berem ovo lijepo cvijeće i njime ukrasim stol gospodara. Bez tebe takvog kakav jesi, njegov dom ne bi ukrašavala ljepota cvijeća.’“
Po primjeru svetaca
Svatko od nas ima svoje nedostatke i slabosti. Svi smo mi napukli lonci. Ipak, te nedostatke potrebno je prepoznati, prihvatiti i prigrliti, a onda ih predati Bogu. U svojoj ljudskoj krhkosti možemo pronaći snagu ukoliko je predamo Bogu da je On uporabi i preobrazi u naš blagoslov. U Božjem velikom kućanstvu ništa ne propada, nijedan napuknuti lonac se ne baca.
Papa Franjo nas poučava da živjeti svetost danas znači imati snage suosjećati s bližnjima, iskazivati im strpljenje i blagost; živjeti s radošću i smislom za humor, te ne izgubiti istodobno osjećaj za stvarnost koja nas okružuje; sa žarom živjeti evanđelje i ne dati se paralizirati strahom koji je sve više prisutan; postojano moliti (usp. FRANJO, apost. pobudnica Radujte se i kličite, br. 112-157).
Na ovu svetkovinu svetci nam poručuju: uzdajte se u Gospodina jer Gospodin vas neće razočarati! Svojim nas svjedočenjem ovi Božji svjedoci potiču da se ne bojimo „plivati protiv struje“, iz straha da budemo neshvaćeni i ismijani zbog svojih padova i nedostataka, nego da na putu svetosti nakon pada ustajemo s još više povjerenja, ljubavi i vjere u Onoga koji nas je stvorio, otkupio i koji nas svakodnevno posvećuje. Zapamtimo: „Biti svet nije povlastica malobrojnih, nego je svetost poziv za sve“ (Benedikt XVI., papa emerit).
KT
Piše: Ilija Marković
