Uoči 79. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine biskupi su slavili Svetu misu u utorak, 3. studenog 2020. u večernjim satima u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, a prigodnu propovijed uputio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica. Propovijed biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:
Rim 8,31b – 39; Ps 23; Iv 6, 37 – 40
„Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao?… Itd. u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome, tj. po Isusu Kristu, koji nas uzljubi“.
(Rim 8, 35.37).
Draga braćo u biskupskoj službi, dragi Jubilarče, kardinale Vinko,
draga braćo svećenici, drage sestre redovnice,
dragi bogoslovi, dragi Kristovi vjernici laici.
Od ožujka davne 1978 godine, kada sam po odredbi tadašnjih nadpastira ove i moje rodne biskupije došao u ovaj grad i središte naše Metropolije, u ovoj sam Božjoj kući, „majci svih crkava“, ove drage mi mjesne Crkve, nadbiskupije vrhbosanske bio sudionikom brojnih liturgijskih slavlja, čuo sam također brojne propovijedi i tumačenja istina naše svete vjere.
Imao sam i sām prigodā, glasno razmišljati pred vama, svojom braćom i sestrama u vjeri, kao i pred onim brojnima, kojih večeras nema među nama ili ih uopće nema više u našoj hodočasničkoj koloni, ovom suznom dolinom prema vječnoj domovini, u koju su oni već stigli, a za koju smo i mi stvoreni i koja nam je zagarantirano omogućena od našeg Stvoritelja i Spasitelja.
I u ovom večerašnjem, radosnom slavlju naše vjere i našeg otkupljenja, u prigodi početka aktualnog održavanja redovitog zasjedanja naše Biskupske konferencije, zapala me draga, ali odgovorna dužnost, da pred Vaš razum i Vaše srce podastrem dio moga osobnog razmišljanja o smislu saslušanih svetopisamskih riječi, i riječi Gospodnjih, a u kontekstu naše zajedničke molitve Gospodinu, u aktualnoj, rasprostranjenoj tjeskobi pa i strahu zbog poznate nam pandemije covida 19, odn. najnovijeg ‘biča kuge’ – u našoj zemlji i po cijelom svijetu.
Apostol Pavao je ove riječi u svojoj poslanici namijenjenoj Rimljanima, pisao prije kojih 19 i pol stoljeća. Možda su neke od ovih njegovih riječi, koje su zapravo riječi Gospodnje, za neke naše suvremenike nesuvremene, ali je stvarnost koju te riječi sadrže ostala ista. Recimo samo : riječi „nevolja“ ili „tjeskoba“! Tko od nas ovdje nazočnih, nije osjetio na vlastitoj koži i to ne jednom, osobito tijekom zadnjeg rata pa i poraća, što je to „nevolja“ ili „tjeskoba“?!
Nismo li i sami bili svjedoci kako tijekom nečijeg – moguće i našeg osobnog – života, može mnogo toga propasti: zdravlje, ugled, imanje, pa i razum i svijest. Za vrijeme jedne generacije – i tome smo svjedoci, može se mnogo toga uništiti: sela, pa i gradovi, narodi, snovi, izgledi i nadanja.
Sām čovjek, koji je po svome rođenju socijalno biće i koji je redovito veoma ovisan o drugom čovjeku, o drugim ljudima oko sebe i koji ih treba, može nažalost ostati sam samcat, napušten od svojih i najbližih i najrođenijih!
Može nam se činiti da i sama naša budućnost, unatoč optimističkim prognozama prognostičara, i unatoč naporima najsposobnijih današnjih stručnjaka na raznim područjima života i stvaranja dobrih uvjeta za siguran život, da nam ta budućnost izgleda teška i mračna.
Kao kršćani, tijekom dva protekla dana ( uz svetkovinu Svi svetih i Dušni dan), ali i tijekom svih idućih dana ovog mjeseca, dok pohađamo grobove svojih roditelja, rodbine, prijatelja, poznanika i upućujemo molitve Bogu za njihove duše
u mogućnosti smo konkretno i izbližega razmatrati o ograničenosti, krhkosti i ugroženosti našeg ljudskog življenja na zemlji. Njihovi grobovi nam vrlo jasno dovikuju sigurnu istinu: Bio sam, bila sam što si ti, biti ćeš što sam ja!
Ove godine – i to ne samo tek ovih dana – imamo i ne htijući, – dodatno, još jednu nezaobilaznu, dramatičnu stvarnost i pred našim očima, a možda i u svome tijelu: to je virus pandemije corone! Svakodnevno slušamo kako njegova pojava stvara ne malu tjeskobu i to diljem ne samo naše – inače tjeskobama i raznim nevoljama – zaražene zemlje, nego skoro i cijele zemaljske kugle. Ovaj nam nevidljivi virus pokazuje da su naše mogućnosti ograničene; da su, takoreći, preko noći – sigurnost i naši čvrsti, neupitni zahtjevi i prohtjevi, kratkoročni i dugoročni, itekako dovedeni u pitanje, a ne rijetko su i stvar prošlosti. Jer, ovaj virus i pandemija koju je on prouzročio – neuračunljivi su!
I sami vodeći znanstvenici nisu još uvijek u stanju, ponuditi stopostotnu sigurnost i bezbrižnost kad je u pitanju sprječavanje smrti, kao posljedice oboljenja od pandemije.
Život bez Boga Stvoritelja, i posljedično tome, bez pravog odnosa prema Božjim stvorenjima, osobito prema bogolikom stvorenju – čovjeku u njegovoj integralnosti, mora s obzirom na sve vremenite ugroze tog života, a osobito s obzirima na smrt – kapitulirati!
Mi kršćani, naprotiv, poučeni Božjom objavljenom nam istinom, znademo da ne samo patnja, koje god vrste ona bila, nego i sama smrt, ima svoj smisao i da ni smrt za nas nije definitivna kapitulacija, definitivni kraj! Kristov apostol sv. Pavao na više mjesta u svojim poslanicama (2 Kor 5,1; usp. 1 Kor 15,21; Fil 1, 20) jasno nam tvrdi i iznosi Božju istinu, da „ako se naš zemaljski dom, šator taj, razruši, imamo zdanje od Boga, dom, nerukotvoren, vječan, na nebesima“.
Kako, dakle, vidimo, kad je u pitanju pravo i pravilno vrednovanje našeg života i njegovog smisla, tu smo upravo mi kršćani traženi! Tu imamo mi, doista, za ponuditi najsigurniji odgovor, i najpouzdanije rješenje.
Čak, možda više nego u nekim drugim područjima života, mi ovdje, u pitanju života i smrti, možemo pokazati svima oko sebe, tj. „urbi et orbi“ o čemu se radi i što je i zbog čega je važno:
Učiti živjeti za umiranje, za smrt i učiti umirati za život, za življenje u sretnoj vječnosti!
Umirući čovjek ne želi nikakvu tabletu, da bi nakon što ju uzme bio ostavljen sam; nego želi nadu, želi nečiju blizinu i nečiju ruku, koja će ga podržavati u njegovim trenutcima tjeskobe i nemoći.
Božja istina, objavljena u svetopisamskim knjigama, dozivlje nam u pamet kako se i život i smrt čovjekova nalaze u Božjim rukama. U starozavjetnoj knjizi o Jobu, pravedni Job ovako zbori: „U ruci (Božjoj) leži život svakog bića i dah životni svakog ljudskog tijela“: (12,10).
A u 1. knjizi o Samuelu stoje ove riječi: „Gospodin je, koji ubija i opet oživljava, koji vodi u carstvo mrtvih i opet izvodi“. (1 Sam 2,6). Slične riječi Božje nalazimo i u starozavjetnoj knjizi Ponovljenog Zakona: „Ja sam koji ubija i opet oživljava, ja sam koji rane zadaje i opet iscjeljuje“. (Pnz 32,39).
Trebamo znati da ovu svoju svemoć Bog ne provodi i ne primjenjuje nad svojim stvorenjima iz nekog hira, iz neke svoje prijeteće samovolje, iz bezobzirnosti, nego iz svoje ljubazne obazrivosti i brige za njih, odn. za nas ljude. Ako je istina da je naš ljudski život u Božjim rukama, onda je također istina, koju je izrekao starozavjetni psalmista, da su te ruke, kao ruke majke, koje u naručju drže njezino dijete: „Ja sam se smirio, i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni“. (Ps 131,2).
Kako vidimo, već je starozavjetni Božji narod prepoznavao u događanjima s narodima i u sudbinama pojedinaca ne rezultat nekog slučaja niti slijepe sudbine, nego rezultat jednog plana ljubavi, u koji Bog uključuje naše cjelokupne životne mogućnosti i suprostavlja ih onim silama, koje nastaju iz grijeha, a koji prouzročuje smrt, kako to tumači i knjiga Mudrosti: „Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane“: (Mudr 1,13-14a).
Zato je za nas dodatno utješna Božja istina, koju nam donosi apostol Pavao u poslanici Rimljanima: „I ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo, jer zato Krist umrije i oživje da zagospodari i mrtvima i živima“! (Rim 14,8b).
Nema, dakle, pravog kršćanskog života bez ove otvorenosti i upućenosti na transcedentalnu dimenziju našeg ljudskog života, na stvarnost našeg života, koja je iznad materijalnog svijeta, i neovisna o njemu!
A u svojoj 2. poslanici Korinćanima, apostol Pavao nas ovako poučava: „Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, iznutrašnji se iz dana u dan obnavlja. Tẚ, ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave , jer nam nije do vidljivoga nego do nevidljivoga; tẚ vidljivo je privremeno, a nevidljivo vječno“. (2 Kor 4,16b-18).
Ova Pavlova tvrdnja nas upućuje na to, da je tajna Kristove neupitne ljubavi prema nama ljudima, tajna vjere, koju se ne može svrstati među druge pojmove ili svojstva, jer ona, pripada dubljem sloju života.
Ako bismo željeli opisati tu Kristovu ljubav prema nama, – od koje nas nitko i ništa ne može rastaviti – (usp. Rim 8,39), onda se čini da bismo to mogli učiniti tako što ćemo naći čovjeka, na čijem ćemo ponašanju prepoznati kako to izgleda, kad čovjek , kojega su zahvatili vrtlozi tjeskobe i drame našeg vremena, i okruženja, živi u Božjoj ljubavi.
Između brojnih, poznatih primjera – a slični su zacijelo i vama poznati – navest ću jedan primjer poznatog čovjeka Crkve, neustrašivog njemačkog biskupa, biskupije Münster, iz vremena nacističke strahovlade – Clemensa Augusta von Galena. Umro je godine 1946., kratko nakon što ga je u Rimu, papa Pio XII. kreirao za kardinala. Malo prije svoje smrti rekao je ovo jednom svome prijatelju (filozofu Petru Wustu), a ovaj je zapisao te njegove znakovite riječi:
„Svjestan sam da sam neizlječivo bolestan i da idem u susret skorašnjoj smrti. Želim se od vas i od svih oprostiti. Želim reći, da sam ja, unatoč predstojećim trenutcima najdubljeg straha od nadolazeće smrti, koji će se dogoditi, u dubini svoga srca i duše sretan, i duboko zahvalan Bogu pjevam „Te Deum“ – „Tebe Boga hvalimo“! Ja nisam zaslužio ovoliku sreću; zahvalan sam prije svega molitvi svoga – blažene uspomene – oca, da sam se ponovo vratio istini, da sam je našao i da sada imam sreću kroz ovo vrijeme bolovanja i patnje, pripremiti se za ulazak u vječnost…“.
Draga braćo i sestre u Kristu našem Spasitelju,
Za kraj ovoga moga glasnog razmišljanja, u ovom tjednu i mjesecu molitvenog sjećanja na sve one koji su nam bili dragi i poznati, koji su se tijekom proteklih decenija zajedno s nama ili bez nas ili i prije nas okupljali u ovoj katedrali na slavlja Kristove muke, smrti i uskrsnuća, želim Vam dati, kao „poputbinu“, kao posljednji dar u Vaš hodočasnički „ruksak“ još ove dvije mudre izreke dvojice naše kršćanske braće, koji su davno prije nas hodili ovom suznom dolinom, vjerovali u vječni život i za njega se pripremali.
Prva je od Tome Kampenca, iz njegovog poznatog djela „Nasljeduj Krista“: „Iskušenja su ipak čovjeku često vrlo korisna, premda su mučna i teška. Ona ga
pročišćuju, ponizuju i poučavaju“.
A druga je od poznatog filozofa Emanuela Kanta, koji je zapisao ovako: „Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost“!
A naš nam pak, božanski Učitelj, Vođa i Spasitelj kristalno jasno poručuje: „ Ovo je volja Oca mojega, da tko god vjeruje u Sina, ima život vječni, i ja da ga uskrisim u posljednji dan“! (Iv 6,40).
Blago nama i sretni mi kad znademo komu vjerujemo i za kim hodimo: Isusom Kristom, prisutnom i djelotvornom Božjom ljubavlju među nama!
Njemu upućujem – također i u ime svih vas, ovu usrdnu molitvu:
„Gospodine Isuse Kriste,
mi se strašimo od mnogih budućih tjeskoba, nevolja, kušnji, a osobito od smrti.
Ti si nam zagarantirao da si s nama u sve dane našeg života, a smrt si označio kao dolazak u kuću Tvoga i našega nebeskog Oca. Ti si rekao: „Ponovo ću doći i odvesti vas tamo gdje sam ja“!
Zato Te molimo: Daj da naša smrt bude povratak, odlazak k Bogu, našem Ocu i svim ljudima koje volimo a koji su već otišli prije nas!
Mi smo još uvijek gosti na ovoj zemlji. Ti nas pak želiš uvesti u svoje Kraljevstvo, gdje ljubav nikada ne prestaje i gdje ćemo se mi smjeti radovati kroz svu vječnost, u Tvojoj slavi! Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova“. Amen!
