PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA BANJA LUKA 2.2.2021.
Čit.: Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40.
Sestre i braćo, nalazimo se u godini Božje Riječi, a Božja Riječ daje nam život, slobodu i radost. Druženje s njom čini čovjekov pogled živim, osobnim, privlačnim i dubokim, vodeći ga u život s Gospodinom raspetim i uskrslim, u život s njime tamo gdje on stanuje. Krst – Božja Riječ je ključ za razumijevanje svega Pisma i iz svega Pisma se dade razumjeti Krista, a u Kristu i svakog čovjeka. Kršćanin, tj. Kristov učenik – ljude i stvari pa i samoga Boga promatra, istražuje i vrednuje kroz Kristovu riječ, kroz samu Isusovu osobu. Kad nam jednom Riječ Božja prodre u srce, tada će nam sve biti jasnije i lakše. Oni koji paze i čuvaju prostor u svojim srcima za Božju Riječ, ti će donijeti urod. U najkraće vrijeme i s neznatnim trudom učinit ćemo veoma mnogo u svagdanjem životu.
Ima puno simbolike u odluci Crkve da baš Svijećnicu uzme kao Dan posvećenog života. Na blagdan Prikazanja Gospodinova Crkva, zajedno s Marijom i Josipom, slavi i prikazuje Isusa u hramu, prinoseći ono najdraže i najvrjednije, možda i ne znajući da prikazuju najdragocjenije što je čovjek i čitav svijet mogao darovati Bogu. U Isusu je na čudesan način neraskidivo povezan Bog i čovjek. Crkva je Majka i od Crkve Bog traži da mu posveti ono najdraže, najvrjednije. I zato je ona izabrala redovnike/ce, koji su oduševljeni vjerom, zaneseni uvjerenjem da je Bog vrijedan da Mu se daruju izabirući put savršenstva, posvećen zavjetima. Crkva misli da je to njezino najvrjednije što želi, može i hoće darovati Bogu.
Podsjetimo se da je redovnički život dar Duha u Crkvi. Ovim se ističe ne samo narav dara, nego također stvarnost u kojoj je dar dan: Crkva. Posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu, stavlja se u samo srce Crkve kao konstitutivni element za njezino poslanje, jer „izražava intimnu narav kršćanskog poziva“ i čežnju čitave „Crkve-Zaručnice prema ujedinjenju s jedinim Zaručnikom“ (VC 3). Papa Benedikt XVI. u svojim je spisima istaknuo da posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve jer ga je želio sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve. U svjetlu učenja o Crkvi – zajednici, sv. Ivan Pavao II. poticao je posvećene osobe da „budu eksperti zajedništva i da prakticiraju duhovnost zajedništva” (VC 46.). Papa Franjo, crpeći nadahnuće od sv. Franje, utemeljitelja i nadahnitelja tolikih ustanova posvećenog života, proširuje perspektivu i poziva nas da budemo arhitekti univerzalnog bratstva, čuvari zajedničkog doma: zemlje i svakog stvorenja.
Današnji blagdan osvjetljuje značenje i ulogu Isusa u spašavanju čovjeka i svijeta. Mojsijev zakon, na kojeg se tekst današnjeg evanđelja oslanja, propisuje: čišćenje majke četrdeset dana poslije rođenja sina, posvećenje Bogu svakog prvorođenca i otkup svakog prvorođenca. Luka naglašava prisutnost i predstavljanje djeteta Isusa u hramu u Jeruzalemu. Ovdje dolazi do izražaja teološka pozadina ovoga čina s povijesnom vrijednošću koju čine roditelji u poslanju svoga sina. Marija i Josip znaju da je Isus svet i da je na jedinstven način posvećen Bogu. Svjesni su da Isus ne pripada samo njima, nego potpuno pripada Bogu za spas i otkupljenje svakog čovjeka i svega stvorenoga. Luka u ovom događaju ističe Isusovu svećeničku dimenziju. Pojam «prikazanja» u SZ se upotrebljava za svećenike koji vrše službu, prinose žrtvu u ime Gospodnje. Isus se već ovdje predstavlja kao veliki svećenik Novoga saveza. Isus, kao veliki svećenik, miljenik Očev i solidaran s braćom, spašava nas živeći sve čovjekovo osim grijeha. Isus nas oslobađa od ropstva smrti, tog izričitog znaka moći zla nad čovjekom. Uvodi nas da živimo u njemu i po njemu, u potpunom prihvaćanju volje Božje. Ohrabruje nas i snagom Duha Svetoga osposobljava da možemo ispuniti Božji plan s nama.
Jeruzalemski hram častio se kao mjesto osobite Božje nazočnosti. Malahija u proročkoj viziji gleda kako sam Gospodin pohađa svoj Hram u Isusu Kristu. U tom trenutku hram je otvorio vrata onom tko je predodređen da taj isti hram jednom učini suvišnim i da ga zamijeni hramom svoga tijela. Stoga Pavao potiče: «Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, prikažite svoja tijela (tj. sebe sa svim što jeste, radite i trpite) za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje» (Rim 12,1).
Dijete u naručju starca znak je koji upućuje na tajnu ljudskog života sa svojim početkom i svršetkom. Šimun je čovjek proročkog duha koji u djetetu otkriva svjetlo na prosvjetljenje naroda. U ovom susretu starac se ne boji da će ga Dijete ugroziti, nego u njemu otkriva Spasitelja, «Utjehu Izraelovu», «onoga koji je postavljen na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan» (Lk 2,34). Šimunov hvalospjev upravljen je Bogu, Gospodaru povijesti što je dočekao vjekovima Očekivanoga. To je proroštvo koje najavljuje tko je Isus za Izraela i za sve narode. Nemoguće je ostati ravnodušan u susretu sa Isusom. Ljudi će se do svršetka svijeta opredjeljivati za ili protiv njega.
Isus je bio od početka svog života taj «osporavani znak». Razumjeli su ga i slijedili jednostavni ljudi, otvoreni Bogu i spremni prihvatiti njegov drukčiji način dolaska od onog očekivanog. Nisu ga razumjeli farizeji i književnici oslonjeni na svoje veliko znanje prema kojemu iz Nazareta nije moglo doći ništa dobro. Isusu je uvijek bila važna volja Očeva i čovjekovo spasenje.
Starci Šimun i Ana simbol su svih pravednika koji su s nadom očekivali dolazak Mesije. Prikazanje Isusovo u hramu zatvara božićna slavljenja i otvara hod prema Uskrsu. Isus je Božja vjernost, ispunjenje nade, svjetlo koje nema zalaza i koje je prosvjetljenje svih naroda. I mi smo pozvani da budemo vjerni Kristu, da budemo Njegov znak i Njegovo svjetlo u današnjem svijetu, veseli navjestitelji radosne Božje Riječi i njegova milosrđa te da po nama ta Riječ i to milosrđe postanu očevidni. Amen.
