Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju!
„Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.“ (Mudr 11,24)
Ovim riječima iz starozavjetne knjige Mudrosti Crkva započinje svoju liturgiju danas, na Pepelnicu, kada ujedno započinje osobito milosno vrijeme za svakog od nas, koji smo članovi Crkve, Kristova Mističnog Tijeka. Tu istinu nam dozivlje u pamet i Isusov apostol Pavao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima, iz koje smo malo prije čuli jedan kratki odlomak i u njemu riječi: „Evo, sad je vrijeme milosno; evo, sad je vrijeme spasa!“ (2 Kor 6,2).
Ovogodišnje milosno korizmeno vrijeme daje nam dobri i milosrdni Bog, ne samo kao još jednu 40-dnevnu duhovnu pripravu za najveći kršćanski blagdan Uskrs, nego ujedno i za uspješno obavljanje najvažnijeg i najsudbonosnijeg našeg životnog zadatka na zemlji – sretni i sigurni svršetak našeg zemaljskog hodočašća i prispijeće u vječnu nebesku domovinu, gdje nam je sam utjelovljeni Sin Božji Isus Krist, po vlastitom svome obećanju, pripravio mjesto (usp. Iv 14,2).
Sin Božji, Isus Krist, došao je s Neba k nama ljudima da nas pomiri s Bogom, našim Stvoriteljem. On sam je poslan od Boga Oca, iz ljubavi prema nama, kao žrtva pomirnica za grijehe naše, kako to naglašava njegov apostol evanđelist Ivan u svojoj Prvoj poslanici (usp. 1 Iv 4,10; 2,2).
Zato je naša životna zadaća da svakodnevno usklađujemo svoj život s Božjom voljom; da se držimo Krista kao najsigurnijeg svoga Vođe kroz život. A On sa je jasno poučio da „neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima“ (Mt 7,21).
Mi živimo u vremenu, u kojem doživljavamo kako je naš zemaljski život ugrožen na različite načine i s mnogo strana. Mi ćemo preživjeti samo onda ako se trudimo dobro upoznati i ne zanemariti korijene, temelje naše kršćanske vjere, naše kršćanske nade i naše ljubavi. Preživjet ćemo samo onda, ako između raznih ponuda i različitih puteva koji su zapravo stranputice, ‘ćorsokaci’, nedvosmisleno i odlučno slijedimo put koji nas vodi k slavi vječnog Uskrsa. A to znači, da svjesno osnažimo svoju želju da pripadamo Božjem novozavjetnom izabranom narodu, tj. Kristovoj Crkvi.
Vjerujem da je svatko od vas bio barem jednom od nekoga zapitan: zašto si ti kršćanin? – i zašto pripadaš Katoličkoj Crkvi? Vjerujem i da je znao dati jasan odgovor na ta pitanje, a on je vrlo jednostavan: Zato, jer samo Isus može svakome od nas reći pravu istinu tko je Bog, jer ga On nabolje pozna; a samo u Crkvi se Isusova Radosna vijest – Evanđelje neiskvareno trajno naviješta, naučava. Unatoč svim pogreškama članova Crkve iz prošlih stoljeća i iz današnjeg vremena, svaki od nas s pravom može ustvrditi da je od Kristove Crkve dobio sve ono što njegov život čini sretnim i ispunjenim. Crkva daruje svakome svome članu jednu dragocjenu duhovnu stabilnost, slobodu i duhovnu širinu koja se inače nigdje drugdje ne može dobiti.
Ako vas netko upita: što očekujete od svoje kršćanske vjere? Što biste mu odgovorili?
Neki će možda odgovoriti, da me moja vjera utješi, da me umiri, da mi dadne snage.
Ali ako se temeljitije udubimo u svetopisamske poruke, koje su Božja objava, a trebali bismo to svakako učiniti tijekom ovogodišnje korizme, jer je ova godina proglašena u našoj biskupiji i metropoliji kao „Godina Božje Riječi – Svetog Pisma – onda ćemo moći spoznati sljedeće: Bog nije nikakav medikament, nije ni benzinska crpka, a bogoslužje Crkve nije nikakva joga niti tzv. zen meditacija, o čemu se može saznati na nekim tv kanalima. Ako se mi nedjeljom ili radnim danom vratimo iz crkve s mise i ako nas Božja riječ, koju smo čuli na bogoslužju uznemiri, i ne da nam spavati, to ne znači da je kod nas pošlo nešto krivim putem. Trebamo imati na umu da je Bog potpuno drugi i drugačiji nego što smo mi možda tijekom svog života o njemu stekli i spoznaje i oblikovali svoj vjernički identitet. Zašto bi Božja riječ i Božja poruka za mene, za nas bila lagana hrana, laka za probavljanje? Ne trebamo li radije očekivati da nas u tim Božjim, tim Gospodnjim riječima susreću zahtjevi i izazovi, kojima bismo mi rado željeli izmaći?
Tako je i sa svetopisamskim odlomcima iz Starog i Novog zavjeta koje nam donosi današnja liturgija Pepelnice, tj. početka ovogodišnjeg svetog liturgijskog vremena Korizme. Crkva nas poučava da je vrijeme Korizme vrijeme osobnog obraćenja, molitve i duhovnog napora. Taj poziv prepoznajemo u sva tri današnja čitanja. Taj poziv nam želi pomoći da se još više približimo Bogu, svome Stvoritelji i Otkupitelju. Današnji odlomak Matejevog evanđelja nam naglašava tri osnovna sredstva za naše približavanje Bogu, tj. za naš uspješan život u Božjim očima i za naše sigurno koračanje prema sretnoj vječnosti. Koja su to tri sredstva? Molitva, djela milosrđa i post. I jedno i drugo i treće trebamo činiti s pravom nakanom, jer Bog zna za našu nutrinu i On najbolje zna koliko je i kakvo naše iskreno obraćenje od svega onoga što je prolazno i propadljivo, a Njemu i onome svemu što nam je On jasno dao do znanja da je važno, dapače najvažnije. A to je naša ljubav na djelu – prema Njemu – Bogu i prema našim bližnjima.
Tu nam istinu na simboličan način dozivlje i Kristova Crkva obredom pepeljanja u današnjem bogoslužju. Taj obred se u Crkvi prakticira još od davnog 11. stoljeća. Pepeo je znak prolaznosti svega zemaljskog, pa tako i našeg zemaljskog života. Ta prolaznost, tj. povratak u prah i pepeo je plod čovjekove grješnosti. Ima li ikakvog sredstva, ikoje osobe da čovjeka, ranjena grijehom, može poštedjeti od vječno trajuće prašine, od životnog besmisla? Ima, na našu veliku sreću! Crkva nam to garantira, poučavajući nas da je to Kristov križ, jedini i najsigurniji znak spasenja cijelog ljudskog roda! Križ Kristov nužno uključuje i Kristovo uskrsnuće. Tako piše apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima, kada veli da mi, kršćani „vjerujemo u Onoga (tj. Boga) koji je od mrtvih uskrisio Isusa Gospodina našega, koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našega opravdanja“ (Rim 4,24-25). A apostol Petar u svojoj Drugoj poslanici zapisa o Kristu, da je „On u tijelu svome grijehe naše ponio na drvo, da mi – umrijevši grijesima pravedno živimo“ (2 Pet 2,24).
Na temelju te objavljene nam Božje istine, predvoditelj današnjeg liturgijskog slavalja u ime Crkve izgovara molitvu: „Bože, ti ne želiš grješnikovu smrt već obraćenje … Blagoslovi ovaj pepeo kojim ćemo posuti glave. Znamo da smo prah i pepeo i da ćemo se u prah vratiti. Daj da revnim korizmenim vježbanjem postignemo oproštenje grijeha i novinu života na sliku ina tvoga uskrsloga.“ I upućuje svim prisutnima riječi samoga Spasitelja Isusa Krista s početka njegova javnog djelovanja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,15). Vjerujemo i mi i to nepokolebljivo da je već dosita nastupilo za nas Božje kraljevstvo. Nemojmo nipošto omalovažiti tu silno usrećujuću za nas istinu! Amen.
