Svečano Euharistijsko slavlje u čast sv. Josipa, zaštitnik Mostarsko-duvanjske biskupije, u večernjim satima 19. ožujka 2021. u katedrali Mariji Majke Crkve u Mostaru predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu s članovima BK BiH koji su toga dana završili svoje 80. redovito zasjedanje. Prigodnu homiliju uputio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić. Homiliju biskupa Palića prenosimo u cijelosti:
Uzoriti gospodine kardinale,
Poštovana braćo u biskupskoj službi,
Braćo svećenici i redovnici,
Sestre redovnice,
Dragi Kristovi vjernici laici!
1. Na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2020., papa Franjo uputio je cijeloj Crkvi Apostolsko pismo „Očevim srcem“ (Patris corde) i otvorio „Godinu svetog Josipa“ u povodu 150. obljetnice proglašenja sv. Josipa „zaštitnikom Crkve“, što je učinio papa Pio IX. (1870.).
Sveti Josip je zaštitnik naše Mostarsko-duvanjske biskupije, pa u ovoj euharistiji želimo na poseban način moliti njegov zagovor za sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce i za sav Božji narod ove biskupije.
Iako na prvi pogled iz evanđeoskih izvješća Josip biva prikazan kao svetac iz „drugog reda“ i „čovjek sna“, iz Božje Riječi i Josipova ponašanja zaključujemo da je on, u svojoj šutnji i vršenju Božje volje, čovjek djela, a ne riječi.
Dopustimo i mi danas, braćo i sestre, da nas dodirne živa Božja Riječ, kao što je Josipa prosvijetlila i ohrabrila ista Božja Riječ upućena po anđelu.
2. U prvom čitanju čuli smo odlomak iz Druge Samuelove knjige. Bog upućuje po proroku Natanu poruku kralju Davidu, kao što će nekoliko stoljeća kasnije uputiti po anđelu poruku Davidovu potomku Josipu i kao što istu poruku upućuje i nama danas po svojoj živoj i djelotvornoj riječi koju slušamo.
Davidovoj obitelji i potomstvu obećani su blagoslovi. Ta se obećanja odnose na Salomona, Davidovog neposrednog nasljednika i kraljevsku liniju Judeje. Ali, blagoslovi i obećanja se, također, odnose na Isusa Krista, koga se često naziva Davidovim sinom. Njemu je Bog dao svu moć na nebu i zemlji i vlast da sudi. Utvrđivanje Davidova doma, njegova prijestolja i njegova kraljevstva zauvijek ne može se primijeniti ni na koga drugoga nego na Krista i njegovo kraljevstvo: Davidova kuća i kraljevstvo odavno su završili. Salomonovo kraljevstvo je trajalo četrdeset godina i Judejsko kraljevstvo se nastavilo u njegovom potomstvu sve do babilonskog sužanjstva. Međutim, ove riječi imaju svoje ispunjenje najjasnije u Kristu, koji je bio iz potomstva Davidova, a kojemu je Bog dao “prijestolje njegova oca Davida” i koji će “zauvijek kraljevati nad kućom Jakovljevom” (Lk 1,32).
3. U Josipu kao potomku Davidovu, nastavlja se ispunjenje i ostvarenje Božjeg obećanja. Od sv. Josipa nam nije ostala ni jedna jedina riječ, ali nas Josip susreće na nekoliko načina: kao šutljivi Josip, kao Josip koji spava, kao pravedni i ponizni Josip i kao Josip koji razmišlja i sluša.
Može li šutljivi Josip reći nešto nama koji živimo u vrijeme veoma razvijenog načina komunikacije, vrijeme novih tehnologija i novih medija? Što više komuniciramo, čini se kao da postoji sve veća grobna tišina na našoj međuljudskoj razini, ali i na drugim razinama. Spomenimo ovdje samo naše obitelji i način komunikacije u obitelji. Postoje i neki životni trenutci i životne situacije koje nam oduzimaju riječi: situacija oko mira u svijetu, patnje mnogih kršćana danas u drugim zemljama, egoizam ljudi, gramzljivost pojedinaca…
Često postoji i šutnja u odnosu čovjeka prema Bogu. Molitve kao da je sve manje, osobne i obiteljske. Dan Gospodnji i susret s Gospodinom u euharistiji nekad nam je manje izazovan nego svi ostali sadržaji u našem životu. S Božjom riječju se rijetko družimo.
Ta šutnja između nas i Boga samo je pokazatelj da se Bog mnogim našim suvremenicima čini tako dalekim, a ipak Ga tako žarko trebamo u naše vrijeme. Iz Josipove životne povijesti vidimo: tamo gdje smo mi ljudi nijemi za Boga i brata čovjeka, Bog ne odustaje. Kad mi ne želimo govoriti njemu, Bog nama govori i upućuje nam svoju riječ. Bog prekida šutnju. Kad mnogi naši suvremenici ne znaju što bi s Bogom, ne žele o njemu znati, Bog ne odustaje od čovjeka. On uvijek iznova progovara nama. Papa Benedikt XVI. je rekao da „Josipova šutnja nije izričaj nutarnje praznine, nego upravo suprotno – punine vjere, koja čovjeka nosi u srcu i koja ravna njegovim mislima i djelima… Njegova šutnja je prožeta postojanom molitvom – molitvom hvale Bogu, klanjanja njegovoj svetoj volji i potpunog predanja njegovoj providnosti.“ Učimo iz Josipove šutnje, odnosno da iskrena i prava vjera govori djelima i životom, a mnogo manje riječima, bukom i busanjem u prsa bez životnoga pokrića.
4. Evanđelist Matej nas izvješćuje da Josip snuje i kuje svoje planove. Međutim, Josipov san nije izraz njegove nepokretljivosti, apatije, svojevrsnog bijega, nego naprotiv znak njegove budnosti i otvorenosti za Božju riječ i poziv. Mi možemo biti preko dana budni, a ipak nam se čini teško u moru buke, slika i dojmova izabrati ono bitno u poplavi nebitnog. Još nam teže pada ušima srca čuti tihi Božji glas, koji nam govori u dubini duše. Josip koji spava slika je nutarnje budnosti i cjelovitosti. U tom nastojanju, u našoj spremnosti, odbaciti dnevnu buku i čuti Stvoriteljev glas, Josip nam je primjer. On u snu prima mudrost, koja ga čini vjernim pratiteljem i čuvarom Majke Božje i njezinog Sina Isusa.
U zadaći čuvati i pratiti Dijete i njegovu Majku, Josip je čovjek poniznosti i pravednosti. Marija i Isus ne postaju njegov posjed, nego ih on prati, nosi i čuva.
Taj stav poniznosti i sebedarja kod Josipa je prisutan od početka. U današnjem Evanđelju slušamo kako se Josip ponio kad je doznao da Marija očekuje dijete. Tih nekoliko riječi iz Evanđelja je dovoljno, da bi izrazile jasnu sliku njegova držanja. U tihoj dvojbi o stvarnom podrijetlu djeteta, Josip odlučuje uzeti odgovornost na sebe i poštedjeti Mariju sramote i nemilosti kaznenoga zakona. Napuštajući je, on bi sebe izvrgao ruglu, a Mariju u svakom slučaju sačuvao. Zato ga Evanđelje i zove „pravednim“ (Mt 1,19). U biblijskom smislu pravedan je onaj koji izvršava Božju volju, koji je vjeran nutrini svojega bića i koji je u odlučujućem trenutku spreman podrediti sve Bogu.
U konačnici, vidimo Josipa kao čovjeka, koji razmišlja i živi u poslušnosti. Kod Josipa je posluh spremnost dati se voditi. Josip je onaj koga Bog vodi. To vođenje ne znači isključiti razmišljanje, nego potiče na razmišljanje. Čovjek, koji se dade od Boga voditi, mora razmišljati o tome što Bog s njim planira, i to promišljanje uvodi u razmatranje, u molitvu i u vjeru. Josip je na taj način u svojoj otvorenosti, poniznosti, u svojoj poslušnosti čovjek vjere, čovjek Božji.
5. Slaveći Euharistiju, po kojoj smo i mi pozvani biti i živjeti u Isusovoj prisutnosti poput Josipa, molimo ga:
„Spomeni se nas, blaženi Josipe, i svojim zagovorom i molitvom posreduj kod Isusa, koji se nazivao tvojim sinom; a učini da nam bude milostiva blažena Djevica, tvoja Zaručnica, Majka onoga koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u beskonačne vjekove. Amen.“ (sv. Bernardin Sijenski)
KTA
Mostar, 19. ožujak 2021.
