29. godišnjica smrti biskupa Alfreda (17.5.2021.)
(2 Kor 5,1.6-10; Ps 27; Iv 17,24-26)
Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,
važeće crkvene odredbe, kojih se trebamo držati, predviđaju da se – u duhu duge i časne prakse u Crkvi – svake godine slavi (barem) liturgijski odn. molitveno godišnjica smrti zadnjeg pokojnog domaćeg biskupa. Kad god je to moguće – hvale je vrijedno da aktualni mjesni biskup u svojoj katedrali predsjeda tom slavlju, odn. molitvenom skupu. Crkveni propisi također ističu, kako treba poticati i vjernike, a napose svećenike, da se „u Gospodinu“, tj. u molitvi, spominju svojih glavara koji su im naviještali riječ Božju (usp. Biskupski ceremonijal 1168).
Danas je 29. godišnjica prelaska u vječni život našega biskupa ordinarija, tj. biskupa naše Banjolučke biskupije, moga prethodnika, mons. Alfreda Pichlera. Većina nas, ovdje nazočnih, poznavali smo ga, neki više, neki manje. On je našu biskupiju vodio kao drugi njezin biskup ordinarij od 1959. do 1989.
Rođen je 1913. na području župe Bos. Petrovac, u planinskom mjestu Oštrelj, od austrijskih doseljenika iz Južnog Tirola, koji su se kao i brojni drugi, bili doselili u taj kraj! Zaređen je za svećenika naše biskupije 1937. Pastoralno je djelovao u župama Banja Luka, u Novom Martincu kod Srpca, Bos. Aleksandrovcu, Novoj Topoli, Mahovljanima, Staroj Rijeci, Prnjavoru i Kulašima.
Bog mu je, zatim, povjerio Kristovu Crkvu u cijeloj našoj biskupiji. On se, pouzdavajući se u Krista, Dobrog Pastira, i Velikog Svećenika, tijekom tadašnjeg protucrkvenog „olovnog“ vremena i režima, istinski i razborito trudio oko duhovnog dobra povjerenog mu Božjeg naroda, tj. svećenika i redovnika, redovnica i vjernika laika.
Bog mu je, također, dao brojne talente, koje je on neumorno upotrebljavao za opće dobro, kako članova povjerene mu biskupije, tako i Opće Crkve, osobito svojim vrlo aktivnim, zauzetim radom na Drugom Vatikanskom koncilu od 1962. do 1965., a zatim i tijekom više godina velike i važne koncilske obnove u Crkvi, napose liturgijske obnove.
Bio je otvoren i za iskreni ekumenizam, osobito prema našim susjedima, pravoslavnim kršćanima, te za dijalog s muslimanima.
Za njegovo djelovanje – kao biskupa – doista se može reći da je bilo mnogostruko. Zato opravdano danas upućujemo Svemogućem Bogu našu zajedničku, usrdnu molitvu, da ga On pridruži u nebeskoj, vječnoj slavi i radosti zboru apostolskih nasljednika!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem!
Podsjećam vas, ovom prigodom, također, da mi, kao biskupijska zajednica, ove godine, u srpnju obilježavamo 140 godina od osnutka naše, Banjolučke biskupije u sadašnjim njezinim granicama. Taj se osnutak dogodio u povijesnoj prigodi obnavljanja crkvene hijerarhije u našoj zemlji 1881. Dolikuje stoga, da se mi danas, ukratko, u našim molitvama prisjetimo i drugih naših natpastira, – barem onih, za čija imena i djelovanje znademo, a kojima je bila – manje ili više godina – povjerena naša Mjesna Crkva, naša biskupija. Vjerujem da vam je svima poznato kako je Katolička Crkva, sa svojim brojnim župama i samostanima bila na ovom području naše biskupije nazočna i djelotvorna također i tijekom brojnih prošlih stoljeća, – od davnog 3. i 4. stoljeća kršćanske ere – i da su je tada predvodili brojni biskupi odn. apostolski upravitelji koji su njome upravljali u ime papâ.
S obzirom na biskupe ond. apostolske upravitelje naše biskupije u njezinim sadašnjim granicama tijekom skoro osam prvih desetljeća njezinog postojanja, podsjećam vas na imena revnih i požrtvovnih njezinih pasira, koji su duže ili kraće vrijeme njom upravljali.
Prvi je bio, – kao njezin apostolski upravitelj, tj. u ime tadašnjeg Svetog Oca (Lava XIII.) –prvi nadbiskup i metropolit vrhbosanski (sarajevski) Sluga Božji Josip Stadler, od 1882. do1884.
Nakon njega slijedio je, – isto kao apostolski upravitelj, – fra Marijan Marković, od 1884. do 1912.
Kao prvi dijecezanski biskup naše biskupije njome je upravljao fra Jozo Garić od 1912. do 1946.
Nakon njega je za našu biskupiju brigu vodio od 1946. do 1951. – kao apostolski upravitelj – tadašnji skopski biskup Smiljan Franjo Čekada.
Njega je naslijedio – također kao apostolski upravitelj – Dragutin Čelik od 1951. do 1958.
Bila su dakle šestorica natpastira naše biskupije koje je Krist, Vrhovni Pastir cijele Crkve, već pozvao k sebi u vječne stanove.
Sve njih, kao i sve one druge, mnogobrojne, iz ranijih stoljeća, zajedno sa zadnjim preminulim našim biskupom Alfredom, u duhu poziva Crkve, preporučimo kao Kristovi vjernici svojom molitvom Kristovom milosrđu. U to milosrđe Kristovo oni su se svi pouzdavali; Krista milosrdnog su naviještali Božjem narodu koji im je bio povjeren. Za taj povjereni im narod Božji i za njegovo spasenje oni su za vrijeme svoga zemaljskog života često prinosili na oltaru Kristovu žrtvu pomirnicu. Molimo da im sada ta Kristova žrtva, koju mi prinosimo u slavlju ove svete mise, bude na oproštenje njihovih grijeha!
Pokoj vječni daruj im Gospodine! I svjetlost vječna svijetlila im! Počivali u miru Božjem!
U malo prije saslušanom odlomku iz evanđelja sv. Ivana, apostola, čuli smo i ove Isusove riječi iz njegove velikosvećeničke molitve za vrijeme Posljednje večere (17,24-26): „Oče, hoću da i oni, koje si mi dao, budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom – neka gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao“ (24).
Isus želi i hoće da svi, koje je Otac nebeski njemu dao, i koji su Njemu tijekom svoga zemaljskog života vjerno služili, smiju poći za njim u vječne nebeske stanove, da budu vječno s Njime, i onda se s Njime raduju njegovoj nebeskoj slavi! Želja je, dakle, samoga Isusa i njegova usrdna molitva nebeskom Ocu – da mi, Njegovi učenici i suradnici, budemo vječno sretni u njegovom društvu na nebesima!
Apostol pak Pavao nas poučava u odlomku svoje 2. poslanice Korinćanima, koji smo također saslušali (5,1.6-10) da smo svi mi – pa tako i biskupi, tj. odgovorni pastiri u zajednici Kristovih vjernika ovdje na zemlji – bez obzira kako dugo živjeli – samo privremeni njezini stanovnici. Kad dođe kraj tog našeg privremenog boravka na zemlji, onda i naš stan, mjesto, dom našeg zemaljskog boravka – a to je naše sadašnje tijelo – doživljava svoj kraj, svoje raspadanje, svršetak svoga postojanja.
Ali, to nije i definitivni naš kraj, kraj našeg postojanja! Naš Spasitelj je, kako sâm garantira, nama pripremio na Nebu – u vječnosti – vječni, nematerijalni stan, mjesto boravka, vječno prebivalište! Kako izgleda taj nebeski stan, to vječno boravište koje nam je pripremio Spasitelj naš Isus Krist, to znade samo Bog! Mi ljudi o njemu možemo govoriti samo u slikama, u predodžbama! Apostol Pavao nam u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima (2,9) dozivlje u pamet „kako je pisano: Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“.
Za apostola Pavla je umiranje i zemaljska smrt odlazak k našem Stvoritelju i Spasitelju, koji je, kao Uskrsli, uzašao na nebesa. Sada se On – kao Gospodar Neba – nalazi u jednom sasvim drugom i drukčijem području bivstvovanja. To drugo i drukčije područje bivstvovanja jest stvarnost. Ono je također i trajna domovina svakog od nas, koji ovdje, na zemlji u Krista i Kristu vjerujemo!
I sada, ovdje na zemlji, mi smo zajedno s Kristom i u Kristu! I u samom, tjeskobnom času našeg umiranja, naše zajedništvo s Kristom traje i time ono pobjeđuje i otklanja svu moguću strahotu i tjeskobu našeg smrtnog časa! Apostol Pavao piše u poslanici Rimljanima: „Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo“ (14,8).
To naše pouzdanje da smo trajno s Gospodinom Isusom Kristom, našim Spasiteljem, nije nikako naše uobražavanje. To i takvo naše pouzdanje oblikuje i treba oblikovati našu vjerničku svakodnevnicu, naš svakodnevni život i rad. Uvijek mora naše življenje biti obilježeno našim umiranjem, našim prelaskom iz vjerovanja u gledanje Boga, Spasitelja našega. Zato se trsimo, veli apostol Pavao, da Bogu omilimo već ovdje na zemlji, u ovom privremenom i propadljivom našem boravištu, kako bismo – s pravom – bili sigurni da ćemo smjeti i moći s Njime boraviti kroz svu sretnu vječnost!
On, Krist će i nas, kao i naše pokojne biskupe – i sve druge naše duhovne pastire, – suditi po našim djelima, i mi ćemo, također, primiti vječnu plaću adekvatno onome kako smo i što smo ovdje na zemlji živjeli i radili! Ne smijemo nikada zaboraviti da mi, u našem trudu oko našeg spasenja, imamo za svoga partnera samoga svevišnjeg, presvetog Boga! Njegova nam je milost zagarantirana, ali nas to ne razrješuje naše obveze da mi sami svakodnevno svjesno i odgovorno surađujemo s tom Božjom milošću; da svakodnevno žarko vapimo Duhu Svetom, Branitelju i Tješitelju, da nam On svojom svjetlošću i mirom napunja dušu, da od nas tjera dušmana, neprijatelja naše duše i našeg spasenja, da što bolje upoznamo Boga Oca i Krista Sina Njegova i da mu postojano cijelim svojim bićem služimo. Amen.
