AUDIO: PROPOVIJED KARDINALA PULJIĆA NA SVEČANOM OTVORENJU PRVE SINODE VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

TABB12. rujna 2021.

314 4 minuta čitanja

U subotu, 11. rujna 2021. svečanom euharistijom uz izravan prijenos BHT 1 u sarajevskoj katedrali Srca Isusova svečano je otvorena Prva sinode Vrhbosanske nadbiskupije. Misu je predslavio predsjednik Sinode kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski koji je tom prigodom uputio svoju homiliju:

Današnjim euharistijskim slavljem u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova, u zajedništvu s ovdje prisutnim Apostolskim nuncijem, nad-biskupima i biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, vjernicima laicima i vjernim pukom Božjim koji nas prati putem tv-kanala BHRT-a, svečano otvaramo Prvu sinodu Vrhbosanske nadbiskupije. Stoga vas odmah na početku pozivam da se ujedinimo u molitvi za ovu mjesnu Crkvu vrhbosansku.

Ovo je prigoda, čini mi se, da se kratko podsjetimo na naše korijenje, našu prošlost.

Na ovim prostorima, kršćanstvo se pojavilo dosta rano, kao što svjedoče neki arheološku tragovi poput bazilika u Brezi, stare bazilike na Barama (župa Solakova Kula), te arheološki ostaci u mjestima Uzdol, Lepenica, Sarajevo, Zenica, Oborci, Turbe kod Travnika, Čipuljići, Varvara, Dabrovine, Skelani, itd.

Nakon pokrštavanja Hrvata u VII. i VIII. stoljeću, dolazi do osnivanja Bosanske biskupije, o kojoj prvi pisani tragovi potječu iz sredine XI. stoljeća. Oko 1060. i 1075., Bosanska je biskupija pripadala Splitskoj metropoliji, a kasnije Barskoj, odnosno Dubrovačkoj u XII. stoljeću. U XIII. stoljeću, u selu Brdu kod Vrhbosne, biskup Povša dao je izgraditi katedralu sv. Petra koja je posvećena 1244., a čiji oltarni kamen se nalazi u Zemaljskom muzeju dok se kopija nalazi u Katedrali kao ambon.

Dolaskom Osmanskog Carstva na ove prostore, opstanak katoli-čanstva ozbiljno je doveden u pitanje, a mnoge crkve i samostani bili su potpuno uništeni. U to vrijeme, misionarski i pastoralni rad obavljaju članovi Reda male braće iliti franjevci, koji su uz velike napore i žrtve uspjeli preživjeli i opstati pod režimom sultanske vlasti, a predvodili su ih Apostolski vikari.

Dolaskom austrougarske vlasti, Sveta Stolica je obnovila redovitu crkvenu hijerarhiju, tako što je 1881. godine uspostavila vrhbosansku metropoliju koju su činile: Vrhbosanka nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, i sufraganske biskupije Mostarsko-duvanjska sa sjedištem u Mostaru i Banjolučka biskupija sa sjedištem u Banjoj Luci. Nekoliko godina kasnije, 1890., u sastav metropolije ušla je i Trebinjska biskupija kojom otada upravlja mostarski biskup kao apostolski administrator.

Vrhbosanska ili sarajevska nadbiskupija doživjela je brojna stradanja. Samo u prošlom stoljeću, bila je poprište tri nemila rata. Međutim, nakon svakog rata nastojala se oporaviti i ponovo graditi crkve i samostane, muške i ženske. U posljednjem ratu, onom domovinskom iz ’90 tih godina, stradanja su bila višestruka. Uz brojne srušene crkve i pastoralne centre, najviše boli to što su nam brojni vjernici protjerani sa svojih stoljetnih ognjišta, a onda im po završetku rata nije bio omogućen povratak. Mnogi su, nažalost, sustavno činili sve da naši vjernici izgube nadu povratka i opstanka, zbog čega su mnogi bili prisiljeni svoje utočište i novi dom tražiti bilo u Republici Hrvatskoj i Sloveniji, bilo u drugih europskim zemljama.

Osjećam potrebu kratko podsjetiti na neke činjenice iz naše ne tako davne prošlosti kako bismo lakše shvatili potrebu sazivanja Sinode, koja je, prije svega, poziv da se svi zajedno hrabro i odlučno zauzmemo oko oporavka i opstanka na ovim prostorima, po primjeru naših predaka koji su nam u baštinu ostavili vjernost Bogu, Crkvi, krsnom savezu, svojoj rodnoj grudi i obiteljskom ognjištu.

Naša mjesna Crkva vrhbosanska ni od koga ne traži nikakve privilegije, nego želi uživati svoje pravo i slobodu te na istim prostorima ostati i opstati kao zajednica kršćanskih vjernika u zajedništvu vjere i sakramenata sa svojim biskupom kao članom apostolskog zbora i u zajedništvu s Petrom današnjih dana, odnosno s Rimskom Crkvom koja »predsjeda u ljubavi« (usp. KKC, br. 833-34).

U svojim govorima o pripravi sinodalnosti sveopće Crkve, papa Franjo poziva da se na području mjesne Crkve naglasak stavi na:

Plod sinodalnosti proizilazi iz molitve. Posebno mi je drago naglasiti da smo od najavljivanja priprave naše Sinode na svetkovinu svetih Petra i Pavla 2012. godine pa sve do danas, osobno i zajednički molili za uspjeh naše Sinode. »Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji« (Ps 127,1). Želim stoga zahvaliti svim revnim moliteljima koji su svojom molitvom gradili i podržavali sinodalnost Vrhbosanske Crkve.

Drugi plod kojeg Papa spominje je komunikacija. Ovdje se misli na osobnu komunikaciju s Kristom, s bližnjima, s poglavarima, kao i s onima koji su povjereni našoj brizi i odgovornosti. Često ponavljam da kao društvo i kao pojedinci nikada nismo imali više sredstava za komunikaciju, ali smo sve udaljeniji jedni od drugih. A to se onda jednako bolno odražava na naš cjelokupni život, zbog čega je sve manje komunikacije, odnosno prenošenja iskustva vjere u obitelji i u cijelim zajednicama.

Treći plod je zajedništvo. Uz bolno iskustvo rata koje je još uvijek prisutno među nama, već neko vrijeme nad nas se nadvija ozračje mržnje, sebičnosti, interesnih prepucavanja prvenstveno u društvo općenito, a što se nastoji prenijeti i na vjersko i međureligijsko područje. Ratna zbivanja sama od sebe su već dovoljno, previše razjedinila brojne zajednice, obitelji, narode. Svjesni smo koliko se među nas uvukla pristranost koja stvara klanove te stranačku ili etničku podobnost. Vrhbosanska nadbiskupija, kao i cijela Katolička Crkva u ovoj Zemlji, želi biti graditelj zajedništva i suradnje svih ljudi dobre volje, te uz pomoć svojih ustanova i članova naviještati i svjedočiti Radosnu vijest spasenja svakom čovjeku.

Prva sinoda Vrhbosanske nadbiskupije, koju danas svečano otvaramo, želi također dati svoj doprinos uklanjanju svih predrasuda i podjela, a nadasve potaknuti i ohrabriti sve svoje sinove i kćeri da se uz pomoć i snagu Evanđelja zauzetije zalažu oko misionarskog i evangeli-zacijskog poslanja Crkve kako bi Božja riječ bila temelj, svjetlo i izvor nastojanja oko izgradnje kraljevstva Božjega već ovdje na zemlji.