Čit.: Gal 6,14-18; Lk 9,23-26.
Uvod: Draga braćo i sestre, okupila nas je danas Božja dobrota, Božja ljubav, Božje milosrđe izraženo u svetkovini našeg zaštitnika sv. Franje Asiškoga, miljenika Isusa Krista, koji u svom životu uprisutnjuje Kristovu raspetu ljubav, Kristove rane. Po njegovu zagovoru otvorimo se Kristovoj ljubavi i živimo intimnost djece Božje sa svojim Ocem. Da bismo živjeli zajedništvo s Bogom po Kristu i u ovoj sv. misi odstranimo grijeh kako bi Bog bio u nama, među nama i s nama kajući se za sve svoje grijehe.
Braćo i sestre, dragi župljani župe Dubrave i okolice, dragi prijatelji sv. Franje, tko će iskazati slavu Božju, tko će opisati njegovu neizmjernost, njegovu svetost, ako ne njegov ljubljeni Sin Isus Krist u kom se zrcali odraz Božjeg lica. Po dolasku Sina Božjega na svijet i njegovim postankom čovjekom nebo je ujedinjeno sa zemljom. Jedinstvo neba i zemlje pokazuje se u sv. Franji, raspetoj ljubavi, miljeniku Isusovu i prijatelju Božjem. Danas nam se nameće pitanje tko je sv. Franjo Asiški, raspeta ljubav Kristova, koji biljege raspetog Krista nosi na sebi? Koje je njegovo značenje za nas, za našu župu, za svijet oko nas?
Evo teološkog tumačenja Franjinih stigmatizacija Romana Guardinia: «Ta posebna karizma (sv. Franje) jest u tome što podsjeća na Isusa. Ova tvrdnja zvuči neobično. Zar nismo rekli da su sveci tumačenje Krista? Da, to oni jesu. Oni izražavaju Krista. Oni prevode onoga koji je Gospodin i Sve u posebnu ljudsku mogućnost strukture, socijalnog sloja, vremena, potrebe i poslanja. To svi oni čine. A Franjo čini još više: on ne prevodi nego uprisutnjuje. Tko se njemu približi, taj mora misliti na Krista… Njegov je lik tako izgrađen, njegova riječ, njegove kretnje, sav njegov život takvi su da su neposredno ostvarenje Evanđelja; doslovno nasljedovanje; skromno ostvarenje Isusove egzistencije – tako da Kristovo lice gleda iz njegova; Kristove geste bivaju vidljive u njegovima… Ovaj dar neposrednog Kristova predstavljanja ide tako daleko da može, onoga čije oči i misao ne vodi i ne štiti zdravo kršćansko vjerovanje, dovesti u sudbonosnu opasnost, naime da u Franji vidi ponavljanje samoga Krista, da u njemu vidi drugu Mesijinu egzistenciju i time onda isključi samoga Gospodina» (A. ROTZETTER – Th. MATURA, Živjeti evanđelje s Franjom Asiškim, Zagreb 1984,42).
Prešutjeti stigmatizaciju kao skrajnji znak tog neposrednog predstavljanja Krista, značilo bi izdati bit sv. Franje. Ali bi isto tako značilo izdati Franju i Isusa, kad bi se stigmatizacija isključila iz Franjina odnosa s Isusom. Ona je ukazivanje, znak, sakrament koji valja razumjeti u vezi s Isusom. Sama po sebi nema snage ni značenja.
LA VERNA, prema D. ALIGHIERIU= crudo sasso, Petra de Verna ili Saxo de Verna znači: oštar, surov, grub kamen, stijena. Ona predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Tu je sv. Franjo 1224. god. doživio svoj najviši mistični doživljaj – surasepeće s Kristom. Stoga La Verna ostaje i kao ideal i kao putokaz vječnim izazovom svim franjevačkim dušama, željnima Boga. Franjevačka mistika se osobito napaja na izvorima mistike križa koju je zacrtao već sv. Pavao: «S Kristom sam raspet na križ: Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist» (Gal 2,19-20). Sv. Bonaventura je to majstorski izrazio: «Amantem redamere- Ljubitelju (Kristu) uzvratiti ljubavlju». A naša pučka pjesma to izražava ovako: «Ljubavlju ljubav vratimo – Srca mu svog ne kratimo!».
La Vernu je Franjo dobio od grofa Orlanda iz Chiusija 8.5.1213 god. Sreli su se na jednoj viteškoj svečanosti gdje je Franjo govorio mladim vitezovima na temu: Dobro koje tražim veliko je tako – Da za njega svaku bol ću podnijeti lako.
Ovo se duboko dojmilo grofa Orlanda koji je poslije dugo razgovarao s bratom Franjom o spasu svoje duše i za uzvrat mu je ponudio La Vernu koju mu je preporučio kao osobito prikladno mjesto tišine i molitve. Zadnji boravak Franjin na La Verni bio je od 16.VIII. do 29. IX.1224. kada je propostio svoje veliki post od Velike Gospe do blagdana sv. Mihovila Arkanđela. Nakana mu je bila: «Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred njim oplakivati svoje grijehe» (CV str. 156 i 161).
Tajna Franje i tajna La Verne jest – Isus. «Isusa je nosio u srcu… u ustima… u tišini… u rukama… u svim udovima tijela» (1Čel 115)… Posve ga je zaokupljala poniznost što se objavila u Utjelovljenju, i ljubav što se očitovala u Muci (1Čel 84). Stoga je mogao moliti: «Gospodine… udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: … da za svoga života osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike» (CV str. 171).
Ujutro 14.09.1224. nebesa se otvorila i Krist Raspeti, u obliku Serafa, sišao je na brdo La Vernu. Čitavo brdo La Verna, izgledalo je kao da gori u vrlo užarenom plamenu koji je rasvjetljavao i osvjetljavao sva okolna brda i doline, kao da je jako, žarko sunce sjalo iznad zemlje. «Znaš li, reče mu Isus, što sam ti učinio? Ja sam ti darovao ožiljke rana svojih koji su znaci moje muke, i ti si postao moj stjegonoša» (CV 1920). Ono što je cijeli svoj život imao pred očima i u pravome liku primao, sada se pojavilo na izvanjski način, svima vidljiv, ali je to Franjo svim silama nastojao sakriti iz poniznosti.
Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar. Po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da pobudi… ili samog obdarenika ili druge ljude. No u Franje, njegova se stigmatizacija uklapa u cjelinu njegova duhovnoga rasta, u onu sve djelotvorniju želju da cijelo svoje biće daruje Bogu i – radi Boga – braći ljudima. Stoga se svete rane mogu smatrati Božjim pečatom na najvruće želje Franjina srca, što izražava i njegova molitva: «Gospodine! Neka mi se duša odaleči od svega što je pod nebom i neka me posve obuzme vatrena i slatka snaga tvoje ljubavi: da umrem iz ljubavi ljubeći tebe koji si umro iz ljubavi ljubeći mene». Ta je ljubav – Kristova i Franjina – posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još diše i odiše – kako ističe naš pok. fra Bonaventura Duda.
«La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo raspinjanje čudnovatim načinom na Franjinu tijelu. Ali, mogla bi se također i Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio… A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu» (J. JOERGENSEN, Hodočašće franjevačkom Italijom, Zagreb, 1925, III,169.). „Postaješ ono što ljubiš: on je postao raspet“ (Sv. Bernardin).
Što se posebno utisnulo u pobožnost našeg puka od sv. Franje i franjevaca? Moljenje propetja (pet Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu na čast svetih Kristovih pet rana) u različitim životnim prigodama kao i na spomen Kristovih rana na Franjinom tijelu.
Isusovih pet rana, koje su nastale zbog njegova razapinjanja, te brojne druge rane na njegovu tijelu bile su izravna posljedica ljudske zlobe, nerazumijevanja, političkoga konformizma, vjerske nesnošljivosti, lažnih svjedočenja, mržnje, zavodljivosti masa i nepravednoga zakona. Međutim, mnogo više i mnogo važnije od toga, Isusove rane su posljedica Njegove želje, nastojanja i upornosti, da ostane vjeran volji Oca Nebeskoga (usp. Lk 22,42) i svom poslanju. Nikakve rane nisu ga mogle odvratiti od ljubavi Božje. One su Njegov put u zemaljsku smrt, a za nas one su put u vječni život. Stoga kršćani često mole: „Muko Kristova, okrijepi me! U rane svoje sakrij me!“
Sv. Pavao je prvi u kršćanskoj povijesti upotrijebio izraz „biljeg Isusov“, i to u značenju svoje pripadnosti Kristu. On u svom pismu kršćanima u Galaciji piše: „Ubuduće neka mi nitko ne dodijava, jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!“ (Gal 6,17). Na drugom mjestu on za sebe kaže također: „Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh, da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,19-20), s ovim se sv. Franjo poistovjećuje.
Kad kršćanin razmatra o ranama Isusovim, pa i o biljezima kojima je bilo zamilovano i tijelo svetoga Franje, ne nadahnjuje kršćane patnja, koja nastaje zbog njih, nego ga zadivljuje i potiče očitovana vjernost usred patnje, poniznost u hrabrom svjedočenju protiv oholosti, dosljednost naspram česte ljudske prevrtljivosti, duhovno zdravlje usred fizičkoga bola. Isus, kao „trajni lik Božji“ (Fil 2,6), ponizio je sam sebe i ostao poslušan do smrti, smrti na križu. Učinio je to zato „da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikȃ, zemnikȃ i podzemnikȃ i da svaki jezik prizna: „Isus Krist jest Gospodin!“ – na slavu Boga Oca (usp. Fil 2,8-11).
Zahvalni smo Božjoj Providnosti za primjer sv. Franje, i za Isusove biljege kojima je ona obilježila njegovo tijelo. I dok slavimo blagdan Rana svetoga Franje, sjećamo se Isusova izmučenoga tijela na Golgoti, te molimo i za Isusovo izranjeno tijelo, koje se zove Crkva i za svaki njezin dio koji trpi. Činimo to zato, što i danas mnogi udovi Isusova tijela često bivaju progonjeni, ranjeni i ubijani. Stoga, molimo Boga da, po zagovoru svetoga Franje, prestanu sva ranjavanja i svako nasilje. Da prestanu progoni bilo kojega čovjeka. Da zavlada poštovanje čovjekova dostojanstva, njegovih prava, uvjerenja i dužnosti. I molimo za milost ustrajnosti, da naša progonjena braća i sestre ostanu vjerni Kristu – ranama i patnjama usprkos. Amen.
