Misa zadušnica pa pokojnog papu emeritusa Benedikta XVI.
Banja Luka, katedrala, 2.1.2023.
(1 Tim 4,12b-16; Ps 112,1-2, 5-6, 7-8, 9; Lk 22,28-32)
Dragi brate u biskupskoj službi Marko,
draga braćo svećenici, sestre redovnice i svi drugi Kristovi vjernici laici,
dragi prijatelji, cijenjeni sugrađani!
U dvije tisuće godina dugoj povijesti Kristove Crkve, rijetko je koja generacija kršćana bila tako privilegirana kao ova naša; da je na čelu Crkve imala ljude sveta života. Ova naša generacija je tijekom proteklih osam desetljeća imala doista velike i svete crkvene poglavare – pape – počevši od Sluge Božjeg Pija XII., pa preko sv. Ivana XXIII., sv. Pavla VI., bl. Ivana Pavla I., sv. Ivana Pavla II., do upravo preminulog pape emeritusa Benedikta XVI. Među njih se s pravom može ubrojiti i sadašnji papa Franjo.
Večeras smo se mi, kao članovi jedne od preko 4.000 biskupija po cijeloj kugli zemaljskoj, okupili u zahvalnoj i prosidbenoj molitvi u ovoj našoj katedrali, oko Krista, Dobrog Pastira, živoga među nama, svojim učenicima. Želimo mu zahvaliti za dragocjeni, smjerodavni život njegovog vjernog sluge, a našeg brata u vjeri Josipa Ratzingera. Njega je Isus Krist pozvao na osobitu službu u svojoj Crkvi, upravo u ovo naše vrijeme, najprije kao sudionika u njegovoj velikosvećeničkoj službi – kao svećenika, kao učitelja u vjeri, a zatim kao biskupa i konačno kao nasljednika prvaka apostolskog zbora – sv. apostola Petra.
Istraživači prašuma su ovako zapisali: „Kad u prašumi padne jedno ogromno stablo, onda od njegovog pada i treska na zemlju odjednom zanijeme sva druga šuštanja, zujanja i brujanja“.
A poznati hrvatski književnik i ban Ivan Mažuranić je u jednom svome književnom djelu ovako pisao: „Nije visok, tko na visu stoji, nit je velik tko se velik rodi; već je visok, tko u nizu stoji i visinom nadmaša visine, a velik je, tko se malen rodi, al’ kad pane, golem grob mu treba.“
Rekoh već, da mi večeras, zahvalna srca i s osobitim pijetetom, u ovom svetom slavlju sabrani – slično kako su već i kako će ovih dana biti okupljeni i brojni drugi članovi naše biskupijske zajednici predvođeni svojim župnicima – želimo malo razmisliti – u svijetlu saslušane Božje poruke – o našem bratu u vjeri i suputniku u istoj hodočasničkoj povorci Kristovih spašenika, članova njegove Crkve.
O njemu se ovih dana piše ne samo u katoličkim sredinama nego i izvan Katoličke Crkve.
Što bi trebalo o njemu znati, a tiče se direktno ili indirektno nekako i nas, ovdje u ovom gradu, biskupiji i zemlji?
Evo nekoliko podsjećanja!
Preminuli papa emeritus Benedikt XVI., kao Joseph (Josip) Ratzinger rođen je prije 96 godina u gradiću Marktlu (Trgovišće) na rijeci Innu, blizu granice Njemačke odn. Bavarske i Austrije.
Već kao mladi svećenik, od 1953. g. počeo je predavati teološke predmete na teološkim učilištima diljem Njemačke (Freising, Bonn, Minster, Tübingen, Regensburg).
Za vrijeme održavanja Drugog vatikanskog koncila (1962.–1965.) bio je tešloški savjetnik tadašnjeg kölnskog nadbiskupa kardinala Josefa Fringsa.
Njegovo posebno zanimanje u teološkim istraživanjima bio je problem istine. Trudio se davati jasne i ispravne smjernice mnogim svećenicima, redovnicima i ostalim članovima Crkve.
Njegovo teološko naučavanje imalo je i ima međunarodni značaj i utjecaj. S vremenom je postao jedan od najslavnijih katoličkih mislilaca i teoloških učenjaka, s nezamjenjivim mjestom u suvremenoj povijesti teoloških disciplina. Ostavio je nesumnjivo trajan trag u povijesti Crkve ali i papâ. Stekao je veliki ugled i u krugovima izvan Katoličke Crkve, osobito među pravoslavnim kršćanima i židovima ali i drugima.
Godine 1977. ga je papa Pavao VI., u međuvremenu svetac Katoličke Crkve, imenovao nadbiskupom kardinalom bavarske nadbiskupije München-Freising, koja ima slavnu prošlost i važnu ulogu u sadašnjosti. Za svoje biskupsko geslo uzeo je riječi: „Suradnik istine“.
Nakon smrti našeg, hrvatskog kardinala Franje Šepera, dugogodišnjeg pročelnika vrlo važne Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, tadašnji papa Ivan Pavao II., u međuvremenu također svetac, imenovao je kardinala Josepha (Josipa) Ratzingera na njegovo mjesto. Zadaća mu je bila da održi katoličku nauku čvrstom, nezamućenom i nerazvodnjenom. Za vrijeme njegova mandata izrađen je i ugledao svjetlo dana 1992. godine – danas važeći – službeni Katekizam Katoličke Crkve.
Nakon smrti pape Ivana Pavla II., kardinala Josepha (Josipa) Ratzingera su drugi kardinali izabrali za nasljednika preminulog pape Ivana Pavla II. Uzeo je ime Benedikt, kako bi podsjetio kršćane u Europi i cijelu Europu na velikog i velezaslužnog duhovnog graditelja Europe – sv. Benedikta, opata, a i na „papu mira“ iz vremena strašnog I. svjetskog rata – Benedikta XV.
Kod svoje prve generalne audijencije na trgu sv. Petra papa Benedikt je rekao i ovo: „Od svetog Benedikta, oca zapadnog redovništva, poznata nam je jasna preporuka, koju je on svojim monasima – benediktincima odredio kao obvezno pravilo: ‘Ništa ne pretpostavljati Kristovoj ljubavi’ (usp. 4,21). Na početku moje službe kao Petrova nasljednika, molim sv. Benedikta, da nam pomogne da budemo postojani u našem biću s obzirom na centralno mjesto koje mora zauzimati Krist. On treba biti na prvom mjestu u našem razmišljanju i u našem djelovanju.“ (27.4.2005.)
Cijelog svoga životnog vijeka, pa i za vrijeme obnašanja papinske službe, a i nakon toga, on je sebe smatrao teološkim istraživačem i učiteljem. Iza njega je ostala bogata ostavština kapitalnih teoloških djela i propovijedi, u kojima je on nastojao rastumačiti – za suvremenu kršćansku praksu – određena mjesta iz Svetog Pisma, iz djela crkvenih otaca i liturgije Crkve.
Nakon svoga „povijesnog koraka“ – odreknuća od papinske službe, živio je nepunih deset godina povučeno u zgradi bivšeg samostana u blizini bazilike sv. Petra i papinske rezidencije.
O njemu i o njegovom životnom djelu već se mnogo pisalo i govorilo, a bit će još mnogo pisanja i govora. On je, kao teološki nesporni autoritet, oblikovao teološko razmišljanje i djelovanje brojnih članova Crkve, ne samo u Njemačkoj i u Europi nego i diljem svijeta, pa čak i izvan Katoličke Crkve, jer su i tu njegova teološka djela prevođena i proučavana.
Papi Benediktu XVI. je – slično kao i njegovom prethodniku sv. papi Ivanu Pavlu II. –, bilo mnogo stalo do kršćanskih korijena i kršćanskih vrijednosti na europskom kontinentu. U brojnim svojim javnim nastupima on je nastojao da duh katoličkog socijalnog nauka postavi kao temelj europskog načina života. Tumačio je kako se tu radi o izgradnji društvenog uređenja koje privredni uspjeh povezuje sa socijalnom pravdom; politički pluralizam s tolerancijom; velikodušnost i otvorenost ali i čvrsto oslanjanje na bitne istinske vrijednosti, koje europskom kontinentu daju posebno mjesto na cijeloj zemaljskoj kugli. Isticao je kako kršćanska kultura nije gradila samo veličanstvene bazilike i katedrale na slavu Božju, nego je jednako tako otvarala i vodila brojne bolnice za bolesne i stare osobe – također na slavu Božju. Jer, ona je Boga štovala u trpećim ljudima svake vrste. Kršćani se trebaju svijetu predstavljati kao konstruktivna, stvaralačka manjina koja je u stanju doprinijeti da Europa ponovno otkrije ono najvrjednije u svojoj sredini i tako služi cijelom čovječanstvu.
S vjernicima i svećenicima iz naših krajeva on se susretao još kao profesor i nadbiskup u Njemačkoj. Mi smo biskupi imali veći broj službenih susreta s njime, najprije kao pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, a onda i kao papom. Uvijek je pokazivao živo zanimanje za našu situaciju. Vrijedno je podsjetiti ovom prigodom na neke od riječi njegova govora nama biskupija iz Bosne i Hercegovine, prigodom službenog našeg zajedničkog pohoda njemu i drugim njegovim suradnicima u veljači 2006.
Eto tih riječi:
„(…) Pri susretu s vama, zamijetio sam u vama snažnu želju za očuvanjem zajedničkih ciljeva, kako bi se ujedinjeni, suočili sa sadašnjim izazovima, s kojima se mora nositi vaš narod. Zasigurno, poteškoće su brojne, ali kod vas, kao i kod vaših svećenika i vjernika, veliko je pouzdanje u Božju Providnost. Nakon žalosnih godina nedavnog rata, vi ste danas, kao mirotvorci, pozvani učvršćivati zajedništvo, te u Kristovo ime širiti milosrđe, razumijevanje i praštanje, kako unutar kršćanskih zajednica tako i u složenom društvenom tkivu Bosne i Hercegovine (…) Petrov nasljednik je uz vas i jamči vam svoju stalnu podršku (…) Molim Gospodina da na vas, na vaše svećenike, redovnike i redovnice te na svekoliko pučanstvo vaše zemlje izlije obilje svoje milosti. Ovu molitvu povjeravam zagovoru Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da posreduje na svu svoju djecu. (…)“
Tijekom moga osobnog susreta s njim u to isto vrijeme službenog pohoda, on me je između ostalog, pitao kako napreduje proces za kanonizaciju našeg blaženika Ivana Merza. Pojasnio je da je za njega osobno naš Blaženik „jedan istaknuti lik, uzor angažiranog katoličkog laika 21. stoljeća“, te da se on „svaki dan njemu moli“. – Jedno izuzetno priznanje velikog čovjeka Crkve – pape, jednom drugom – također velikanu Crkve – katoličkom laiku i to iz naših krajeva, rođenom Banjolučaninu!
S papom Benediktom sam se – u svojstvu predsjednika naše Biskupske konferencije – susreo posljednji put u Vatikanu 18. travnja 2012. On se i tada zanimao za situaciju katolika u našoj zemlji, osobito kako je s povratkom prognanih i izbjeglih katolika. Pokazao je „veliku zabrinutost i žalost“ što su domaći i međunarodni političari premalo učinili za održiv povratak Hrvata katolika u njihova rodna mjesta u Bosni i Hercegovini. Izrazio je nadu da će „sada Republika Hrvatska konačno odlučnije moći poraditi na povratku svih onih Hrvata katolika, koji se žele vratiti u svoj rodnik kraj.“ Zamolio me (!) da nastavim poticati domaće i inozemne političare i diplomate da učine „dodatne napore za što skoriji povratak i ostanak bosanskih Hrvata katolika“.
Općenito se može za blagopokojnog papu Benedikta utemeljeno tvrditi da je on bio čovjek, kršćanin, koji je potpuno i snažno bio ukorijenjen u religiozni život. On je čvrsto vjerovao u stvarnost Kristova uskrsnuća. Zato je mogao unositi jasnoću i smjelost u suvremenu stvarnost i Crkve i svijeta; označavajući današnje probleme pravim imenom nastojao ih rješavati na najbolji mogući način, ne zatvarajući pred njima oči niti ih promatrati kroz neke uljepšane „ružičaste“ naočale.
Bio je svjestan da je, kako je to on i napisao „mjesto Crkve na zemlji samo blizu Kristovog križa“. Ta svijest ga nije vodila ni u kakvu rezignaciju, nego naprotiv, u njegovo zalaganje za misionarsku Crkvu. Naglašavao je kako upravo u ovo naše vrijeme Gospodin nama daje do znanja da samo On može spasiti svoju Crkvu. Od nas se zahtjeva da se svim silama – našom vjerom, nadom i ljubavlju – zalažemo za Crkvu i za njezino poslanje u svijetu bez straha i s opuštenošću, svjesni da smo mi samo nevrijedni sluge, ako i ispunimo sve svoje obveze, koje nam Krist daje u zadatak.
U jednom od svojih brojnih javnih nastupa, kao papa, na generalnoj audijenciji na Dušni dan 2005. g. on je postavio jedno pitanje i na njega dao odgovor. Pitanje glasi: „Kako trebamo živjeti da postignemo vječno spasenje?“ Odgovorio je ovako: „Psalam 112 (koji smo malo prije i mi saslušali) daje nam odgovor: Blago čovjeku koji je milostiv, dobar i pravedan; Blažen čovjek, koji živi u ljubavi prema Bogu i svome bližnjemu. Tako živeći, mi živimo dobro i ispravno , i ne trebamo se bojati smrti, jer mi imamo blaženstvo od Boga zagarantirano, koje traje vječno.“
Kako smo sada kod svetopisamskih poruka, koje smo saslušali u ovom molitvenom bogoslužju, želim progovoriti još nekoliko riječi, najprije o tekstu 1. čitanja iz poslanice apostola Pavla njegovom dragom učeniku, mladom biskupu Timoteju. Te su riječi vrlo prikladne i za život i poslanje preminuloga, münchenskoga pa onda rimskog biskupa Josepha (Josipa).
To su riječi poticaja da se ustraje pred Kristovim vjernicima svojim uzornim vladanjem; svojim riječima naviještajući neumorno Božju Radosnu vijest – Evanđelje; u blagom ophođenju prema drugim ljudima, osobito članovima Crkve; u iskrenosti, požrtvovnoj ljubavi, u postojanosti vjere, u jasnoći kršćanskog naučavanja, u čistoći i iskrenosti srca.
Oslanjajući se na dragocjeni sadržaj Božje riječi u Svetom Pismu, te na višestoljetno naučavanje crkvenih naučitelja i svetaca – i blagopokojni papa se trudio to izuzetno duhovno blago, dragocjeno za sadašnju i za buduće generacije Kristovih vjernika i drugih bogotražitelja, učiniti shvatljivim i prihvatljivim. Za njega se s pravom može tvrditi da nije zanemario u sebi dragocjeni Božji dar, koji je dobio od Crkve Kristove sakramentom Svetog reda, a onda dodatno i velikim povjerenjem Krista i Crkve, da kao nasljednik apostolskog prvaka sv. Petra učvršćuje svoju drugu braću u vjeri!
U 2. današnjem čitanju, iz odlomka evanđelja po Luki, čuli smo Isusove riječi, upućene njegovim apostolima na njegovoj Posljednjoj večeri s njima, prije odlaska u njegovu strašnu, a za nas otkupiteljsku smrt. Isusov križni put i smrt svršavaju ne u nekom totalnom porazu, nego u vječnoj slavi koju mu je njegov nebeski Otac pripremio. Isus dobro zna Očevu odluku da on treba kroz muku i smrt ući u posjed definitivne i potpune svoje vlasti i na Nebu i na Zemlji – kako je uostalom Otac nebeski i odredio. A kako su Isusovi učenici, izabranici, s njime zajedno ustrajali u njegovim kušnjama i patnji, on im obećava pravomoćno sudjelovanje i u njegovom vječnom blaženstvu, na njegovoj nebeskoj gozbi, gozbi Božjeg Jaganjca.
Isus i u ovoj izuzetnoj prilici ne propušta upozoriti svoje apostole, poimence apostola Petra, kojega je posebno odredio da bude prvi među njima, da svi oni trebaju računati, kako će protiv sebe i dalje imati Sotonu, koji će, kao protivnik Božjeg plana spasenja ljudskog roda, stalno njih – apostole optuživati pred Božjim prijestoljem.
Isus veli svojim učenicima da je Sotona od Boga dobio dopuštenje da ih može rešetati kao pšenicu; da će oni biti napadani sa svih strana i prisiljeni na brojne tjeskobne situacije, kako bi otpali od vjere i vjernosti dobrom i milosrdnom Bogu. Bog sve to pripušta; ne uzima Isusove učenike iz ovog pokvarenog i sotonskom zlobom zaraženog svijeta. Ali im šalje svoga Sina Isusa Krista. A on pak zastupa pred Bogom Ocem svoje učenike. Posebno moli za apostola Petra, da njegova vjere na malakše, nego da tu vjeru on sačuva i učvrsti, a onda učvršćuje u vjeri i nadi i drugu svoju braću i sestre u vjeri – Kristove učenike.
Taj isti Isus je bio na djelu i u životu našeg brata u vjeri, i našeg učitelja u vjeri pape Benedikta. To je tako utješna stvarnost za sve nas! Blagopokojni papa je cijeli svoj, sedam desetljeća dug svećenički život, proveo u potrazi, u otkrivanju i u svjedočenju Isusa Krista, kao Božje – ljudima objavljene i očitovane – vječne ljubavi i milosrđa. Zato se za njegov život s pravom može tvrditi da je bio doista vjerodostojan – jer se on trudio da bude ispravan pred Bogom. On pred nama i cijelom Crkvom može sada za sebe reći slično kao i apostol Pavao, u svojoj poslanici Korinćanima (4,3-4): „Meni nije nimalo stalo do toga da me vi ili drugi ljudski sud sudite. Još više: ja ni sâm sebe ne sudim. Istina, moja me savjest ne prekorava ni zbog čeka, ali nisam time opravdan. Moj je sudac Gospodin!“
Draga braćo i sestre u Kristu, Spasitelju i Sudcu živih i mrtvih,
osobno vjerujem da će Crkva Kristova, vođena Duhom Svetim, a koju je blagopokojni papa Benedikt iskreno ljubio i sav svoj život istrošio za Krista i Crkvu, jednog dana – u dogledno vrijeme – upućivati svoju molitvu Svemogućem Bogu, koji joj je u ovo naše vrijeme dao u osobi pape Benedikta vjerodostojnog učitelja vjere; moliti Boga da svim njenim članovima usadi u srce ono što je, Božjim Duhom nadahnut, papa Benedikt naučavao, te ga ujedno moliti da joj on bude zagovornik i zaštitnik kod njega.
Mi pak, večeras, ujedinjeni u molitvi pred Kristom ovdje nazočnim, zaufana i zahvalna srca zavapimo: pokoj vječni daruj mu gospodine i svjetlost vječna svijetlila mu! Počivao u miru. Amen.
