VELIKI TJEDAN U USKRSNO SLAVLJE U ŽUPI POHODA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U BANJOJ LUCI

Vjernice Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Banjoj Luci sa svojim župnikom vlč. Žarkom Vladislavom Ošapom imali su, kao i mnoge druge župe, duhovno sadržajno korizmeno vrijeme. Uz redovite Svete mise i molitvu križnoga puta, petkom su bile prigodne kateheze koje je imao župnik Ošap na temu: Sakramenti – znakovi Božje prisutnosti u životu kršćana.

Na Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu župljani su svečano ušli u slavlje Velikoga tjedna procesijom s maslinovim grančicama i pjevanom Mukom.

Na Veliki četvrtak Misu Večere Gospodnje predvodio je župnik Žarko. Tijek Mise oprao je noge dvanestorici vjernika koji su imali ulogu apostola. Misi je prethodilo cjelodnevno klanjanje od osam sati. Poslije Mise bilo je radosno druženje uz bratski stol u župnoj kući.

Na Veliki petak župljani su u župnoj crkvi sudjelovali na pobožnosti križnoga puta, a potom se pridružili zajednici vjernika okupljenih u katedrali sv. Bonaventure na Obredima Velikog petka koje je predvodio biskup banjolučki mons. Franjo Komarica.

Misa Uskrsnoga bdijenja je bila posebno svečana. Predvodio ju je pomoćni biskup banjolučki mons. dr. Marko Semren. TijekomMise biskup Marko podijelio je sakramente kršćanske inicijacije katekumenu Danijelu, profesoru geografije,koji se spremao na ovaj sveti događaj punih šest mjeseci. Nakon Svete mise upriličeno je prigodno druženje vjernika s biskupom Semrenom u dvorištu crkve uz prigodni domjenak.

Na sam dan Uskrsa vjernici su pošli u katedralu sv. Bonaventure na pontifikalno Misno slavlje koje je predvodio biskup Franjo Komarica.

Propovijed biskupa Marka donosimo u cijelosti: Velika subota je dan velike tišine do ovog trenutka. Crkva plače zbog odsutnosti svoga zaručnika i priprema se u nadi za radost uskrsnuća. Postavlja se pitanje nama kršćanima zašto slavimo noć: prvo Božićnu, svetu noć, pa ovu uskrsnu noć? O uskrsnoj svetoj noći Uskrsni hvalospjev kaže: “Ovo je noć o kojoj je pisano: i noć će biti svijetla kao dan i noć će mi biti svjetlo u radosti mojoj“. Jesmo li mi kršćani toliko u sebi mračni da slavimo i veličamo noć? Polazeći od svog osobnog životnog iskustva, zbilja je puno toga mračnoga i tamnoga, žalosnoga i bolnoga. Ljudski kazano, pada nam često mrak na oči. To znači da smo u velikim problemima i ne vidimo izlaza. Slično se događa i sa ženama iz noćašnjeg Evanđelja, koje miomirisima žele pomazati Isusa. S tim miomirisima ponijele su i svoju ljubav prema Isusu Kristu. Njihova zabrinutost bio je veliki grobni kamen: tko će im ga maknuti s groba?! Kad su stigle na grob, kamen je bio otkotrljan i, ušavši u grob, ne nađoše tijela Isusova. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih.

Zastrašene obore lice k zemlji, a oni će im: “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ Pred samom činjenicom da njihova Učitelja nema u grobu, počinje ih obuzimati strah. Za razliku od apostola koji su se preplašili zbog manjka mogućnosti – Krist je umro, gotovo je! – žene su se bojale zbog viška mogućnosti: Ma je li moguće da ga više nema? Strah ovih žena nastao je zbog nezamislivoga, zbog onoga od čega veće nisu mogle ni zamisliti, a to je Kristovo uskrsnuće. Za njih je pashalni prijelaz iz staroga u novo bio prijelaz iz njihovih zamislivih u nezamislive Božje mogućnosti. Znači, žene su se otvorile nezamislivoj Božjoj mogućnosti, uskrsnuću Isusa Krista, a apostoli su i dalje ustrajali u svojoj nevjeri, u svojim zamislivim mogućnostima. S Bogom nikad nismo na kraju, nego uvijek na početku (I. Raguž, Nezamislive Božje mogućnosti i tri žene, Živo vrelo 3, 2009,38-39).

Uskrsnuće može biti i jest samo Božje djelo, događaj potpuno novi koji se pojavio u povijesti. Samo Bog može uskrsnuti od mrtvih, samo Bog može dati novost životu, puninu životu vječnom i potpuno preobraženi ljudski život. Više zadnju riječ nema smrt, nego život – Uskrsli Krist. Krist je uskrsnuo! Krist je živ! Krist je među nama ovdje prisutan, Aleluja, Aleluja!

Od krštenja čovjek je jedno s Kristom nosi njegovo ime – kršćanin. On je sam kao stvorenje, dušom i tijelom, istinska slika Božja. Otada Bog više nije «iznad nas», nego u nama i pokraj nas. «Po Isusu koga primamo u sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i pričesti, Bog za nas nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina» (J. Ratzinger). Od sada je Bog tu i zato nas više neće

tištati besmisao bezboštva, otvorimo mu se i dajmo mu prostora u svom svagdanjem životu.

Povezanost našeg krštenja s Isusovim krštenjem nalazi se u temeljnom iskustvu da smo djeca Božja. Iz ovoga proizlazi svijest da je najbolji način za živjeti dostojanstvo djece Božje biti dar – kao i sam Isus. Ono što je Isus doživio u svom krštenju, bitni je sadržaj i našeg krštenja i određuje način kršćanskog življenja – življenja u odanosti Bogu i zauzetosti za dobro ljudi. Više smo kršćani što smo više misionari. Kršćanin koji drži samo za sebe vlastitu vjeru, kao privatnu stvar i ne pretvara je nikada u dar, u širenje, u svjedočanstvo, u propovijedanje izdaje svoju vjeru. Kršćani, Kristovi učenici imaju precizno poslanje, zadaću naviještati Kristovo Evanđelje, željeti da se svi ljudi otvore Kristovu Evanđelju, ili vrate ako su ga napustili. Ovo je jedini način na koji može rasti vlastita vjera. Krštenjem se ulazi u Božju obitelj, zajednicu Crkve.

Bog je dao svoga Sina za nas da nas uvede u svoju obitelj. Po sakramentu potvrde kršćanin postaje svjesni Kristov svjedok i živi svoju vjeru punim plućima, želi biti na Božjoj strani. Zato želi slušati izvorni Božji glas i zakon u sebi na crti Crkve Kristove, njezinih zakonitih službenika i njezine uprave pod vodstvom Svetog Oca Pape. Stoga se za njih može kazati da žive čiste savjesti, jer se Bogu pokoravaju u njegovim zapovijedima, jer bližnje vole u novoj zapovijedi ljubavi Kristove, jer Crkvu ljube u njezinim sakramentima i poštuju u njezinim zakonitim predstavnicima. Čovjek čist i čestit, s ispravnom savješću, najljepše je djelo i dar Duha Svetoga! To nam i sv. Pavao potvrđuje u Poslanici Rimljanima: „Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti“… oni koji žive po Duhu teže za onim što je duhovno za životom i mirom. „Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov“! Duh Sveti koji je uskrsnuo Krista od mrtvih stanuje u nama po sakramentima i on je sposoban obnoviti sve, dati život svemu. Bez Duha Svetoga nema ni života. Samo snagom toga osobnog Duha ljudi su moćni „pribaviti sebi ime“, koje se neće nikada uništiti. Nije čudo da je Drugi Vatikanski koncil na poseban način preko 200 puta naglasio osobnu snagu Duha Svetoga, koji nas rasvjetljuje, posvećuje, oživljuje, sjedinjuje, pomlađuje, obnavlja, poučava i čisti. Stoga apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima naglašava: „Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji“ (Rim 8,14).

Po sakramentu pričesti primamo samoga Krista i puštamo da nas on asimilira. To znači da želimo misliti njegovim mislima, ljubiti njegovom ljubavlju i govoriti njegovim riječima. To znači kristijanizirati svoju osobu.

Stoga zajedno s Klausom Hemmerlom želim vam svima Uskrsne oči.

Želim svima uskrsne oči koje će kroz smrt vidjeti život,

kroz grijeh oprost,

kroz razdor jedinstvo,

kroz rane slavu,

kroz čovjeka Boga,

kroz Boga čovjeka,

kroz sebe tebe.

I uza sve to, želim svima uskrsnu snagu!

KTA