AUDIO: PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE NA SVETOJ MISI PRIGODOM 28. OBLJETNICE SVJEDOČKE SMRTI ŽUPNIKA FILIPA LUKENDE I SESTRE MILOSRDNICE CECILIJE GRGIĆ

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, u petak, 12. svibnja 2023. u biskupijskom svetištu sv. Terezije od Djeteta Isusa i župi Presnače pokraj Banje Luke predvodio je Euharistijsko slavlje u povodu 28. obljetnica svjedočke smrti presnačkog župnik vlč. Filipa Lukende i članice Družbe milosrdnica sv. Vinka Paulskog Provincije Majke Divne Sarajevo s. Cecilije Grgić. Tijekom Mise podijelio je službu čitača bogoslovu Banjolučke biskupije Mirku Barunu. Propovijed biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:

Draga braćo svećenici,

Drage sestre redovnice,

Draga rodbino pokojnog župnika Filipa i pokojne sestre Cecilije,

Dragi Kristovi vjernici laici iz ove i drugih župa, koji ste došli na molitveno obilježavanje 28. obljetnice svjedočke smrti naših svjedoka vjere, koji su dali svoje živote ovdje u središtu ove župe koju su toliko voljeli.

Čuli smo odlomke svetopisamskih čitanja 2 iz novozavjetnih knjiga: Knjige otkrivenja (12,10-12a) i Evanđelja (17 6a.16-19), obje knjige se pripisuju Isusovom apostolu Ivanu; te jedan odlomak iz starozavjetne knjige Psalmi (34 2-9).

Potrebno je da te saslušane tekstove malo podrobnije razmotrimo, jer se ovi tekstovi odnose na stvarnost koje se danas s pravom i našom dužnošću spominjemo. Ta stvarnost je svjedočka mučenička smrt dvije osobe – nama tako bliske i drage, a koje su izabrane od samoga Krista, da mu budu i ostanu vjerni – sve do žrtvovanja vlastitog života, do svoje smrti, tj. do prelaska u vječni život, kao što je – u istoj knjizi Otkrivenja napisao sv. Ivan apostola: „Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vijenac – život“ (Otk 2,10).

Najprije se zaustavimo na tekstu iz Knjige Otkrivenje.

Ovo, što sveti apostol i evanđelist, Ivan piše, ne treba shvaćati kao neki povijesni niz događanja, koji se zbivaju jedan za drugim. Nego, poglavito je riječ o cjelokupnom vremenu koje postoji i koje će postojati između prvog Isusovog dolaska na Zemlju, njegovog rođenja u Betlehemu i njegovog – od njega obećanog – drugog dolaska u nebeskoj slavi. U svakom vremenskom razdoblju tog vremenskog perioda ponavlja se drama o kojoj piše apostol Ivan.

Zloduh, „imenom đavao, sotona, zavodnik svega svijeta“ (Otk 12,9), koji nema u nebu više nikakvog mjesta, nudi svu svoju moć u zavođenju cijelog svijeta i odvođenju od Boga. Njegova ljutnja i žestina je zato toliko velika, jer on dobro zna “da ima malo vremena“, kako piše apostol (r.21).

U stvarnosti, unatoč njegovoj prividnoj moći pa i trijumfu nad djelima Božje dobrote i Božjih ruku, osobito nad nevinim i nedužnim Božjim ljubljenim stvorenjima – ljudima, sotonska je moć slomljena. Ono, što se u Nebu već dogodilo, odakle je đavao izbačen na Zemlju, dogodilo se i događa se i na Zemlji; u prvom redu snagom pobjedničke Kristove smrti, koju je On podnio na križu, a onda i kroz svjedočanstva onih, „koji nisu ljubili života svoga sve do smrti“ (r.11), tj. do Kristovih vjernih svjedoka – mučenika.

Zlo, tj. utjecaj sotone, je na svijetu i ovo naše vrijeme još uvijek golemo i snažno, i mi ga ozbiljno moramo uzeti, a ne omalovažavati. Ali njega se može pobijediti! Kako? Svjedočanstvom života, mučeništvom, koje počiva na Kristovoj snazi i koje u zajedništvu s Kristovom mukom i smrću pobjeđuje!

To su na dijelu pokazali mnogobrojni Kristovi sljedbenici, poznati i nepoznati u 20 stoljetnoj povijesti Kristove Crkve. Samo relativno mali broj njih je proglašen i službeno „svjedocima vjere“, tj. „mučenicima“ i postavljen generacijama Kristovih mučenika koje su iza njih uslijedile, dragocjenim uzorima i zagovornicima!

U odlomku Evanđelja apostola Ivana, koje smo maločas saslušali, uočili smo Ivanovu tvrdnu kako Isusovi učenici žive doduše u svijetu, u svome konkretnom životnom okruženju, ali nisu zahvaćeni od duha tog svijeta, tog svoga životnog okruženja. To nikako ne znači da oni nisu prikladni za taj konkretni „njihov“ svijet; da se njih taj svijet uopće ne tiče. Ali, taj naš svijet, nakon što je mogao čuti i čuo Božju objavljenu istinu, koju mu je saopćio utjelovljeni Sin Božji, i nakon toga razapeo tog istog Božjeg Sina, nije naprosto više svijet, kakvoga je Bog stvorio.

Ovaj naš svijet tj. čovječanstvo odbilo je od sebe Isusa. Iz toga je sasvim logično da odbija od sebe i njegove učenike – s prezirom i neprijateljskim ponašanjem prema njima. A svaki je Isusov učenik ipak, poslan tome i takvom ljudskom rodu, da s njim živi. Naš svijet, naše životno okruženje je njiva na koju se sije zrnje Božje riječi. Da li će to zrnje donijeti ploda, za to smo i mi, Isusovi učenici i suradnici suodgovorni. Isus je za sve nas molio nebeskog Oca da budemo ustrajni u sijanju ali i neustrašivi kad je u pitanju žrtvovanje, odnosno umiranje, kako bi iz naše spremnosti da umremo s Kristom iznikao novi klas s mnogo novih zrna žita Kristovog blagoslovljenog i spasonosnog djelovanja. Sjetimo se Isusovih riječi: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24).

Ivan u današnjem odlomku svog Evanđelja, donosi znakovite Isusove riječi: „I za njih posvećujem sebe, da i oni budu posvećeni u istini“ (r.19).

Ovdje treba ispravno razumjeti riječ „posvetiti“. Ta riječ u ovom kontekstu označava odvajanje, darivanje, žrtvovanje. Misli se na Isusovo dragocjeno žrtvovanje, darivanje „sve do smrti“, za spasenje ljudskog roda. Isusova mučenička smrt na križu je smrtonosno žrtvovanje; a ono je u isto vrijeme poziv svim Isusovim učenicima da se i oni žrtvuju „za istinu“. A ta istina je sam Isus, koji je to za sebe i ustvrdio (usp. Iv 14,6).

Ovdje nam postaje jasnije, da svaki od učenika Isusovih, koje on izabere, opunomoćuje i šalje u svijet, trajno stoji pod oznakom žrtvovanja za svijet bilo odjednom ili „na rate“. A to može, kako znademo uključivati i ovakvu vrstu žrtvovanja, kako je Isus, najveći Mučenik u ljudskom rodu, bio namijenio ovim dvoma svojih izabranika, svome svećeniku Filipu i svojoj djevičanskoj zemaljskoj zaručnici – redovnici Ceciliji. Znamo, kao neposredni svjedoci, da su njih obadvoje tu Isusovu namjeru s njima mogli izbjeći, osujetiti. Ali ne, oni su je prihvatili i izvršili! Podsjećam Vas, draga braćo i sestre u Kristu kako je veliki i sveti papa Ivan Pavao II. u svome Apostolskom pismu – na prelasku praga u treće tisućljeće – napisao i ovo: „Na kraju drugog tisućljeća Crkva je ponovno postala mučeničko-svjedočka Crkva. Progonstvo i ubijanje Kristovih vjernika – svećenika, redovnika, redovnica i vjernika-laika u raznim dijelovima svijeta urodilo je bogatom žetvom mučenika – svjedočanstvom za Krista sve do prolijevanja vlastite krvi“.

Papa je uvijek iznova isticao i oslanjao se na sigurnu jamčevinu primjera tih vjernih i vjerodostojnih muževa i žena u Kristovoj Crkvi – da sjećanje na njih u sebi sadrži sposobnost za plodnost Crkve i u idućim vremenima.

Jer, oni su za sve nas današnje i sutrašnje članove Crkve primjeri koje trebamo nasljedovati. Iz njihove krvave žrtve mi moramo crpiti snagu za svakodnevne nekrvne žrtve, koje prinosimo Bogu na slavu i spasenje duša. Njihovi primjeri su nama uzor i poticaj, da i mi odvažno dajemo svjedočanstvo vjernosti Kristovoj žrtvi na križu!

Tekst starozavjetne knjige „Psalmi“ iz 34. Psalma opisuje Božjeg pobožnog vjernika, koji nije pošteđen od životnih poteškoća i križeva, ali je ispunjen velikim pouzdanjem u Boga svoga Stvoritelja i Izbavitelja. Svjestan je da Bogu duguje trajnu zahvalnost i hvaljenje njegova svetog Imena. Jer, ovaj pobožni starozavjetni molitelj, unatoč mogućim životnim opasnostima, osjeća se spokojnim, jer je u svojoj nutrini osjetio milinu i utjehu samoga Duha Božjega.

Mnogo puta su u svome životu i svećenik Filip i sestra – redovnica Cecilija molili ovaj psalam, i to nije bilo uzalud. Njih je i u najdramatičnijim trenutcima njihova života krijepilo sigurno Božje obećanje, da su oni u Božjoj ruci i da Bog neće dozvoliti da oni iz nje ispadnu i tako zauvijek propadnu. Ako njihov život ide zajedno s Kristom u žrtvovanje do smrti, zajedno s Kristom će i uskrsnuti na vječni život. Ali će donijeti i novi dragocjeni rod novih Kristovih svjedoka i vjerovjesnika, koji će preuzeti od njih ostavljeni plug – nenapušten – i nastaviti plodno i dogovorno orati Božju njivu i sijati u nove brazde te njive sjeme Božje riječi.

Danas smo – zahvalni Kristu, Božanskom Sijaču – svjedoci, da naš mladi brat u krsnoj milosti, svršeni bogoslov Mirko prima službeno prvu službu u svome hodu prema Kristovom ministerijalnom svećeništvu – službu ČITAČA Božje riječi. On danas dobiva od Crkve zadaću da službeno poučava i mlade i stare u vjeri, a i onim ljudima, koji nisu još upoznali Boga kao svoga Spasitelja, da donose poruku spasenja. To je od danas njegova sveta obveza, njegova zadaća u Crkvi i u ime Crkve, kojoj ej Božanska glava sam Isus Krist – uskrsli Spasitelj i Gospodar Neba i zemlje.

Ovoj službi koju naš mladi brat, bogoslov Mirko prima danas, slijediti će uskoro i druge službe te sam sakrament Svetog Reda – đakonat pa prezbiterat!

Dok molimo Krista, Dobrog Pastira, da proslavi nebeskom slavom svoje vjerne sluge svećenika Filipa i redovnicu Ceciliju molimo i za mladog brata Mirka da i njega isti Krist krijepi, jača i tješi na njegoom putu spremnosti potpuno Mu se staviti na raspolaganje u služenju Njegovoj Crkvi na području naše biskupije kao što su to učinili i naši uzori požrtvovnosti i vjernosti: svećenik, ovdašnji župnik, vlč. Filip Lukenda, i redovnica Družbe Sestara Milosrdnica sv. Vinka, s. Cecilija. Pokoj vječni daruj im, Gospodine! I svjetlost vječna svijetlila njima. Amen.