Franjevački samostan sv. Luke u Jajcu objavio je korespondenciju bosanskog franjevca fra Josipa Markušića (1880.-1968.) i slovenskog arhitekta Josipa (Jože) Plečnika (1872.-1957.). Korespondenciju je priredio i komentirao dr. Jozo Džambo u suradnji s prof. dr. Damjanom Prelovšekom. Urednik korespondencije je fra Drago Bojić. Lekturu i redakturu potpisuju fra Stipo Kljajić i Darko Rubčić, grafičko oblikovanje Branko R. Ilić, a tisak i uvez „Grafotisak“ iz Gruda. Recenzenti korespondencije su Franci Lazarini, Ivan Lovrenović i fra Ivan Šarčević. Suizdavači ovog vrijednog djela su Franjevački samostan sv. Ante (Beograd), ZRC SAZU (Ljubljana) i izdavačka kuća Synopsis (Zagreb-Sarajevo). Tiskanje korespondencije pomogle su župe samostanskog područja (Dobretići, Kotor Varoš, Podmilačje, Sokoline i Vrbanjci), Općina Jajce i Općina Prozor-Rama. Donosimo Sažetak korespondencije dr. Joze Džambe.
Objavljivanjem korespondencije koju su bosanski franjevac fra Josip Markušić (1880.–1968.) i slovenski arhitekt Josip (Jože) Plečnik (1872.–1957.) vodili od 1932. do 1956. godine, javnosti se predočuje jedna važna i rijetka dokumentacija: važna, jer u pojedinostima ilustrira ostvarenje jednoga od važnijih Plečnikovih djela iz crkvene arhitekture; rijetka utoliko što sadrži cjelovitu sačuvanu prepisku između umjetnika i naručitelja djela.
Korespondencija se tiče najvećim dijelom gradnje crkve sv. Ante u Beogradu, Plečnikov projekt iz 1928. koji je Markušić kao rukovoditelj i organizator radova preuzeo 1932. godine. Kontakti između umjetnika i voditelja gradnje počeli su pismenim putem, da bi se kasnije nastavili i osobnim susretima koji su doduše bili rijetki, ali su dodatno učvršćivali prijateljstvo koje je izraslo za vrijeme ove suradnje.
Korespondencija obuhvaća preko 700 pisama, dopisnica i različitih dokumenata i trajala je sve do Plečnikove smrti 1957. godine. Iz razumljivih razloga prepiska je do premještaja Markušića iz Beograda u Jajce 1940. godine bila češća nego u godinama koje su slijedile. Ratnih godina 1941. do 1945. ona je znatno opala, pri čemu je 1943. i 1944. bila potpuno prekinuta. Rat i politička situacija odražavali su se ne samo na učestalost, nego i na sadržaj i formu korespondencije.
U korespondenciji se u vezi sa spomenutom gradnjom crkve sv. Ante i njezinom unutarnjom opremom dotiču i šira pitanja (crkvene) umjetnosti, ukusa, materijala, izvođača radova itd., pri čemu Markušić, ne samo kao naručitelj, nego i kao teolog, ima neograničeno povjerenje u Plečnikov talent, stručnost i njegovo biblijsko odnosno religiozno shvaćanje umjetnosti. I jedan i drugi vidjeli su uzore i paralele pojedinih umjetničkih kreacija u velikim klasičnim ostvarenjima u povijesti umjetnosti, pri čemu su u prvome redu na umu imali antička i ranokršćanska djela.
Veza s Plečnikom imala je za Markušića izuzetno značenje: „Vaša umjetnost arhitekture […] je za mene zaista novo Viđenje i spoznanje: i ja tu umjetnost istom sada počinjem ‚shvaćati‘.“ S ovim spoznajama on je pokušao utjecati i na odnos prema umjetnosti i crkvenom graditeljstvu u svojoj redovničkoj zajednici kojoj predbacuje nemar i manjak razumijevanja za estetska pitanja i koju bi on želio u tom pogledu kultivirati. Gotovo poslovična je njegova rečenica: „Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I ako nije umjetnina, nije crkva.“
Od ostalih Plečnikovih djela u korespondenciji se tematiziraju i drugi graditeljski objekti kao npr. crkva Srca Isusova u Osijeku, crkva Gospe Lurdske u Zagrebu te drugi projekti i ostvarenja u Sloveniji, a posebno u Ljubljani (groblje Žale, Narodna in univerzitetna knjižnica, uređenje obale Ljubljanice s Tržnicom, Novi magistrat, crkva sv. Mihaela na Barju i dr.). Plečnik informira prijatelja redovito o ovim djelima, za koje Markušić pokazuje istinski interes, iskazujući pri tome svoje visoko mišljenje o Slovencima kao naciji kulture i slovenskim umjetnicima i radionicama.
Plečnikova djela namijenjena Bosni nisu iz različitih razloga bila ostvarena; ona su ostala samo kao nacrti za katedralnu crkvu sv. Josipa u Sarajevu, svetište Marije Anđeoske također u Sarajevu kao i za župnu crkvu u Dolini kod Stare Gradiške. Isto tako planovi za vanjsko uređenje crkve odnosno franjevačkog samostana u Jajcu, koje je Markušić kao član tog samostana inicirao, nisu bili realizirani.
Korespondencija se, osim pitanja o umjetnosti i crkvenom graditeljstvu, dotiče i općedruštvenih i religioznih pitanja kod čijih su prosudbi Markušić i Plečnik bili vrlo bliskih nazora. Isto se može reći i za političke teme i probleme, premda se ovi iznose relativno rijetko i dosta suzdržano, pri čemu je upadno da je Plečnik kod političkih pitanja znatno otvoreniji i određeniji. Prema jugoslavenskom državnopolitičkom konceptu i jedan i drugi stajali su afirmativno.
Iz korespondencije se može jasno ocrtati duhovni, intelektualni i socijalni profil Plečnika i Markušića, koji su se razlikovali podrijetlom i zanimanjem, ali koji su kroz umjetnost otkrili srodnost svjetonazora i pretočili je u iskreno prijateljstvo.
Na sadržaj i opseg pisama u poslijeratnim godinama znatno je utjecala Markušićeva funkcija kao provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene od 1949. do 1955. god.
Markušićeva pisma pisana su na hrvatskom, Plečnikova pak na slovenskom, pri čemu su i jedan i drugi u svoja pisma upadno često donosili kraće ili opširnije citate na njemačkom, češkom i francuskom (Plečnik) ili na latinskom i njemačkom (Markušić).
I Plečnik i Markušić cijenili su ovu prepisku i njezinu obostranu važnost u više navrata isticali; ovoj činjenici imamo zahvaliti da je ta prepiska gotovo u potpunosti sačuvana. Nedostaje tek neznatan broj pisama za koja znamo da su postojala, dok je nekolicina pisama sačuvana nepotpuno. Markušićeva pisma čuvaju se u Plečnikovoj zbirci u Muzejima i galerijama grada Ljubljane (Muzeji in galerije mesta Ljubljana, MGML), Plečnikova pak u Markušićevoj ostavštini u Arhivu franjevačkog samostana u Jajcu.
Izvor: Franjevački samostan Jajce
