U franjevačkom samostanu na Petrićevcu u Banjoj Luci u subotu, 2. rujna 2023. održan je XXV. redovnički dan u Bosni i Hercegovini koji je okupio je više od 130 redovnika i redovnica iz cijele BiH. Euharistijsko slavlje u crkvi Sv. Ante Padovanskog predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim banjolučkim biskupom mons. Markom Semrenom, te u koncelebraciji provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića i još 15-ak svećenika. Tom prigodom biskup Komarica uputio je propovijed koju prenosimo u cijelosti:
Redovnički dan – Petrićevac, 03.09.2023.
(Fil 3,8-14; Ps 84; Mt 16,24-27)
Počet ću ovu moju današnju propovijed jednim kratkim osobnim svjedočenjem.
Tijekom više od 37 godina moje biskupske službe doživio sam brojne milosne, nezaboravne trenutke. Među takvima su bili i brojni moji i osobni – i zajedno s drugim biskupima – susreti s nezaboravnim, Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim, osvjedočenim prijateljem našeg naroda, naše zemlje i ove biskupije, za koju je molio svakog dana, kako je to izričito naglasio pred nama, biskupima, prigodom svoga prvog pohoda našoj zemlji, u Sarajevu 13. travnja 1997. godine.
U svom očinskom govoru nama biskupima rekao je tada i ovo: „Ne smije nedostajati suradnje svakoga pojedinca u zacrtavanju i ostvarivanju dušobrižničkih programa svake biskupije, pod vašim vodstvom i u poštivanju vlastitosti svake karizme, bilo da se radi o biskupijskim svećenicima, bilo pak o redovničkim svećenicima, tako da međusobna razmjena darova povećava ljubav, blaži napetosti i bude u službi jedinstva“.
Godinu i pol kasnije, 04. listopada 1998., za vrijeme njegova drugog pohoda Hrvatskoj, bio sam zajedno sa svim biskupima hrvatskog naroda u Splitu, kada nam je Sveti Otac, sada svetac Katoličke Crkve, u svome govoru uputio i ove riječi: „ Biskupova zadaća (između brojnih drugih) je isto tako, pružati potporu redovnicima i redovnicama u njihovu posvemašnjem predanju Gospodinu, potičući ih da velikodušno žive karizmu zajednice kojoj pripadaju i da uvijek rade u zajedništvu s Mjesnom i općom Crkvom“.
Draga braćo redovnici, drage sestre redovnice,
Oduvijek je Crkva poklanjala pozivu i djelovanju osoba posvećenog života – redovnicima i redovnicama – posebno veliku pozornost i poštovanje. Jer, oni su, tj. vi ste bez sumnje, značajno duhovno blago, koje Bog nudi svome narodu. Njihove tj. vaše redovničke karizme nisu samo Božji dar, milost, za vaše osobno posvećivanje, nego su također i za rast i poslanje Crkve. To ističe i Katekizam Katoličke Crkve, u kojemu čitamo da vaše redovničke karizme, kao milosti Duha Svetoga imaju za svrhu izgradnju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta (usp. br. 799).
Istinske redovničke karizme izgrađuju Crkvu – kao Mistično Kristovo Tijelo – u djelotvornoj ljubavi, u poslušnosti i u bezuvjetnom nasljedovanju Božanskoga Učitelja, Božanskog Zaručnika cijele Crkve. Zato smo i mi, kao biskupi svake pojedine Mjesne Crkve, zaduženi podupirati vas, redovnike i redovnice svojom molitvom, našom naklonošću prema vama i pružanjem pomoći, kako biste mogli uvijek ostati vjerni svome svetom zvanju.
U vama dobro poznatoj Apostolskoj pobudnici „Vita consecrata“ o posvećenom životu i njegovom poslanju u Crkvi i svijetu svetog pape Ivana Pavla II, u t.9 čitamo ove smjerodavne riječi: „Na Zapadu su tijekom stoljeća cvali mnogovrsni (…) izrazi redovničkog života (…) Bezbrojne osobe su nastojale svojom riječju i djelovanjem, utjeloviti Evanđelje u vlastitu egzistenciju, da bi u svom vremenu ponovno predočili živu nazočnost Isusa, pravog Očeva Prvosvećenika i Apostola. Redovnici i redovnice trebaju uvijek nastojati proglēdati u Kristu Gospodinu, njegujući u molitvi duboko zajedništvo osjećaja s Njim (Fil 2,5-11), kako bi cijeli njihov život bio ispunjen apostolskim duhom i sva apostolska djelatnost bila prožeta kontemplacijom“.
Apostol Pavao, koji u svojoj poslanici Filipljanima, iz koje smo danas čuli jedan odlomak, bodri kršćane u gradu Filipi, da u njima bude isto mišljenje kao i u Isusu Kristu (usp. r.5), tj. da njihove životne odluke i njihovo ovozemaljsko putovanje trebaju biti usmjereni isključivo prema Kristu. Nikakvo kasnije odustajanje, nikakvi kompromisi ne dolaze u pitanje! Jer to bi bila izdaja!
Ne samo na početku Kristova izvanrednog poziva apostola Pavla, nego i svakoga od nas, nalazi se milost Božja. A milost tj. nezasluženi Božji dar, želi doći do plodnog izražaja u našem ljudskom sudjelovanju s tim darom; tj. očekuje i traži naše uzdarje.
Božji milosni poziv i početak s nama mora naići na naš – ne polovični, nego potpuni odaziv, koji se onda treba i ostvarivati tijekom našega cjelokupnog zemaljskog hodočašća u neposrednom, trajnom društvu s Kristom, našim Vođom, Učiteljem i Spasiteljem.
Apostol je Pavao to pokazao na vlastitom primjeru – na najbolji mogući način: sve dotadašnje on – u usporedbi s Kristom kojega je spoznao – smatra gubitkom.
Vrijedi svakako, za svakog od nas ugledati se u veličanstveni primjer ovog izvanredno plodnog Kristovog suradnika, s neumornim apostolskim žarom!
Apostol Pavao je, kao vrlo izobraženi židovski vjernik, zacijelo poznavao i knjigu „Psalmi“, pa tako i sadržaj ovog divnog himna iz Ps 84, o kojem smo i mi, maloprije slušajući i pjevajući, razmišljali.
Psalmist je sretan čovjek; naprosto je ispunjen snažnom željom za blizinom „Gospodina nad vojskama“, za živim Bogom, koji je njegov Kralj, tj. apsolutni gospodar njegova života. Molitelj ovog psalma ne ostaje samo kod divljenja pa ni kod zavisti prema onim sretnicima – tj- svećenicima i levitima – koji prebivaju u domu Gospodnjem, gdje Boga bez prestanka slave. On u sebi osjeća Božju snagu da i osobno postojano ustrajava u približavanju domu Božjem, unatoč brojnim preprekama na koje nailazi, dok prolazi s drugim suputnicima – hodočasnicama – zemaljskom „suhom dolinom“, koju oni svojom postojanom vjerom i nesebičnom, djelotvornom ljubavlju promeću u blagoslovljene izvor-vode.
Kakvo divno svjedočanstvo nam ostavlja ovaj starozavjetni molitelj svojom tvrdnjom i poukom i nama da njemu samo jedan dan u predvorju Gospodinova doma vrijedi više nego tisuću dana koje bi doživio negdje drugdje! Dakle, iz riječi ovog pobožnog starozavjetnog molitelja izbija duboka vjera i žarka ljubav prema „Bogu živom“, kojega on stavlja u središte svoga života.
Ne bili smo se mi, Kristovi vjernici i izabranici trebali katkada smatrati postiđenima pred tom vjerom i takvom ljubavlju!? Zar nama, novozavjetnim vjernicima nije u Božjem utjelovljenju i Kristovom otkupiteljskom djelu daleko više darovano nego ovom starozavjetnom vjerniku i molitelju? Trebamo se u iskrenosti i poniznosti srca pitati – koliko ja svoj život proničem sviješću da sam u neposrednoj blizini živoga Boga, svoga Stvoritelja i Otkupitelja; kako su moja vjera i ljubav prema Bogu istinite?!
Sadržaj ovog, sigurno dobro poznatog nam psalama može i nama dati odvažnosti i podstreka za naš životni put vjere i vjernosti prema Bogu. U Bogu i s Bogom možemo i mi sa sve više rastućom duhovnom snagom prolaziti osobne razne i raznovrsne faze našega ovozemaljskog hodočašća, hodeći za Kristom u obnašanju svoje svete službe prema cilju vječnog gledanja Presvetog Trojstva!
Naša egzistencija, smisao našeg života na zemlji ostvaruje se u nasljedovanju Krista. Kako treba razumjeti, shvatiti to nasljedovanje? Ono se ne sastoji u tome da činimo ono i onako kako je Isus radio. To nije imitiranje jednoga određenog religioznog ponašanja, jednog konkretnog držanja ili događanja, niti preuzimanje nekog konkretnog oblika života. Nasljedovanje Krista znači uputiti se na put poniznosti, neznatnosti, odricanja. Svojim hodanjem takvim putem čovjek može iskusiti da se ne mora grčevito brinuti za svoj vlastiti život, nego da tek u svojoj predanosti, u svome darivanju drugome pronalazi i postiže pravi život.
Hod u istinskom, pravom nasljedovanju Krista pravo je mjesto za svakog Kristovog učenika,, za svakog člana njegove Crkve i konačno za cijelu Kristovu Crkvu. Crkva je ondje istinita i prava gdje ona ne živi samo za sebe, gdje ne želi samo sebe spasiti! Isus veli – kako smo malo prije čuli: “Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga“(r.25). Ona je ondje gdje je ona za druge, gdje se zauzima za obespravljene, gdje zastupa one koji su pogođeni nepravdom i preziranjem, koja prihvaća one od kojih ne može očekivati nikakvu zahvalnost; ondje gdje ne zastupa samo svoje vlastite interese nego i potrebe drugih, osobito onih za koje nitko ne mari.
Kristova Crkva, pa tako i naša Mjesna i domovinska Crkva se – počevši od svojih službenih predstavnika do cjelokupne svoje ulogu u ovdašnjoj našoj životnoj sredini – mora razlikovati od onih društvenih institucija koje su koncentrirane samo na vlastite interese i na vlastito održavanje. Ona mora nadići grčevito i usplahireno oslanjanje na ovozemaljske moćnike bilo koje vrste! Ona se mora isključivo oslanjati na Kristovo čvrsto obećanje, da je On njena Božanska Glava i njezin nenadoknadivi oslonac!
Što se odnosi na cijelu Crkvu to se tiče i svakoga od nas, njezinih svjesnih članova. I kao Crkva i kao pojedinci u njoj, mi ćemo uspjeti i opstati pred Božjom prosudbom naše vjerodostojnosti samo u cjelovitom, ne polovičnom, nasljedovanju Krista na njegovom spasavajućem hodu ovom zemljom.
Prestanimo brinuti poglavito o sebi – ukoliko se tako ponašamo – i počnimo brinuti o tome što bismo, kao Kristovi izabranici i suradnici trebali učiniti! Molimo Krista za snagu da se možemo odreći nevažnih stvari u svome životu i da Njega, a ne sebe, stavimo u središte našeg življenja i poslanja!
Zahvaljujem Bogu za sve vas, koji ste se trudili osobito tijekom proteklih nekoliko izuzetno dramatičnih desetljeća, biti i ostati na području ove biskupije i cijele naše zemlje vjerodostojni Kristovi suradnici, ponos naše domovinske Crkve.
Nadajmo se i molimo – a i inače – da svi mi i svi naši redovnici i sve naše redovnice danas, a i inače, da svi mi i svi redovnici i sve redovnice, koji u sebi imaju srce Kristove Zaručnice i koji to u svome redovničkom životu jasno pokazuju, da vjernost naše domovinske, i ove Mjesne Crkve u njezinoj povezanosti s Kristom, Božanskim Zaručnikom, svima obznanjujemo i činimo ju prepoznatljivom: njezinu vjernost u istinitosti, u ljubavi i u zalaganju za spasenje svih ljudi – a ne samo katolika i naših sunarodnjaka – jer je to i želja našega Spasitelja, Boga kako ističe apostol Pavao u svoj Prvoj poslanici Timoteju (2,4).
Presveta Djevica i Bogorodica Marija, Majka Crkve, Kraljica Djevica kao i zagovor svetih utemeljitelja i utemeljiteljica naših redovničkih zajednica, neka nam u našem apostolskom zalaganju trajno pomažu! Amen.
