Audio: Propovijed biskupa Radoša na Misnom slavlju u Prijedoru u Okviru Tjedna solidarnosti

Svečano Euharistijsko slavlje, u treću korizmenu nedjelju 3. ožujka 2024. u župnoj crkvi sv. Josipa u Prijedoru na teritoriju Banjolučke biskupije predvodio je biskup banjolučki mons. Željko Majić, predsjednik Caritasa Banjolučke biskupije, u zajedništvu s predsjednikom s Hrvatskog Caritasa i varaždinskim biskupom mons. Hrvatskog Caritas Božom Radošem. Biskup Radoš uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Dragi biskupe Željko,
draga braćo svećenici,
drage časne sestre,
draga braćo i sestre.

Smijem se obratiti najprije tebi, dragi biskupe Željko. Jučer si zaređen, posvećen za banjolučkog biskupa. Mnogi od nas bili smo dionici lijepoga, svečanog, pobožnoga slavlja. Nakon ređenja svaki svećenik ima mladu, prvu misu. Ako to vrijedi za svećenika, onda na svoj način vrijedi i za biskupa nakon njegovog ređenja. Pa smijem kazati, ovo je Tvoja mlada biskupska misa. Na mladoj misi obično ne propovijeda sam ređenik, nego nekoga izabire da mu propovijeda na mladoj misi. Ja imam milost da mogu propovjediti evo na ovoj posebnoj mladoj misi.

Mlada misa, zna to ovaj kraj dobro, okupi puno svijeta. Župa koja slavi, ali i župe koje su okolo i one znaju doći da zajedno slave. Tako se upravo događa i danas. Župe, koje okružuju ovu župu, došle su ispuniti ovu crkvu da zajedno molimo. Vrata su prigodom mlade mise svima otvorena, barem ovdje u ovom kraju. Svatko može doći. Pa i ova vrata su svima otvorena, a onima koji gledaju putem televizije, kazat ćemo prozor je otvoren, mogu doći i sudjelovati, mogu čuti propovjednika koji viče glasno preko radija, i oni žele biti dio Euharistijskog slavlja.

Dragi biskupe, posebno prvo mjesto uvijek ima obitelj i zajednica iz koje dolaziš. Tako je i danas. Među prvim mjestima je tvoja obitelj Caritasova obitelj. Dugo godina si bio ravnatelj Caritasa Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Bio si ravnatelj i puno si ugradio sebe u ljubavi u taj hod na toj njivi Gospodnjoj. Danas smo mi ovdje okupljeni s tobom zajedno da ovu temu ljubavi – Caritasa produbimo i da u ime svih djelatnika Caritasa, u ime svih oni koji pomažu Caritas, da kažemo: nastavi u ime Božje! Onaj koji čini djela ljubavi uvijek dolazi kao onaj kojega Bog šalje i u ime Gospodnje govori i čini.

Mi smo na korizmenom putu. A korizma je posebno vrijeme. Ona je milosno vrijeme. Već smo nekoliko puta otpjevali da je ovo vrijeme milosti, da je ovo vrijeme spasa. I Ti i ova Crkva započeli ste ovo korizmeno vrijeme u vjeri da je ovo vrijeme milosti, da je ovo vrijeme spasa. Želimo vas pratiti na ovome putovanju. Ne samo ovu biskupiju, nego cijelu Crkvu u Bosni i Hercegovini. Ovo je vrijeme kada želimo dionicu puta korizmenoga proći zajedno, zajedno s vama, draga braćo i sestre, ovdje u Bosni i Hercegovini, s Crkvom i narodom osjetiti bilo vaše vjere, osjetiti i mogućnost da možemo nešto dati, darovati i da budemo dionici zajedničkoga puta. Put solidarnosti je put u kojem svatko dobiva ono što drugi ima i ono što drugi ima ostaje i njegov dio, ali ga proširuje i na druge. Tako želimo i mi zajedno s vama putovati, učiti, rasti.

Korizma je, dobro znamo, vrijeme čišćenja, vrijeme liječenja, vrijeme u kojem Bog želi izliječiti naše rane. To nam je već dao na početku korizme prorok Joel kad kaže de je ovo je vrijeme u kojem treba otvoriti svoju nutrinu, svoje srce da Bog može zaviriti i da Bog može liječiti. Korizma je vrijeme u kojem Bog liječi svaku bolest. Liječi i onu bolest koju ne može nitko drugi izliječiti doli Bog. To je bolest srca. Na početku, na uvodu Svete mise imamo jednu molitvu koju zovemo zborna. To je molitva zbora koji se okupio. Predmolitelj, danas biskup, pozvao je sve: pomolimo se. Kratko, simbolično je ostao u šutnji, ispržio ruke, zatražio od svakoga od nas da svoje molitve stavimo u njegove ruke i da ih on prinese Bogu. Jer, za to je određen, za to je zaređen i Bog mu je dao tu milost da bude posrednik između ljudi i Boga. Podiže ruke i moli. Ne znam da li ste zapamtili molitvu jer ju je lijepo otpjevao. Često nam tonovi melodija odvuku pažnju pa ne čujemo najljepše. A oni su za to, melodija i pjesma, da otvore dušu, da dođe riječ tamo gdje treba doći. Ne samo u razum, nego u naše srce. A molitva kaže lijepo: Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe.

Bog u ovome vremenu korizme piše recept lijekova koje trebamo uzeti na ovome korizmenome putu. I na tom receptu piše koji su lijekovi koje trebamo uzimati kako bi mogli biti zdravi, kako bi nas Gospodin ozdravio od svake bolesti, posebno od bolesti koje nitko drugi ne može izliječiti, to je grijeh, to je bolest srca, to je bolest ljubavi, a samo je ljubav može izliječiti. I to su lijekovi: molitva, post i dobra djela. Bog je Onaj koji nas liječi po ovim lijekovima. Želi da ozdravimo kroz dobra djela koja Bog daje.

Smijemo se vratiti na prvi izričaj ove molitve kad Boga nazivamo da je On izvor milosti i svake dobrote. Bog je Onaj iz kojega teče milost. Nema milosti, nema dobrote bez Boga. Ovu milost i dobrotu želimo pročitati u svijetlu riječi Božje. Prvo čitanje je tako lijepo. To je slika Mojsija koji se penje na brdo da primi Božju riječ. Ponio je molitve naroda, ali sada mu Bog želi ispuniti ruke svojom riječju, svojom dobrotom, da je ponese dolje među narod. Ovo su riječi koje su uklesane u stijenu, u ono što je neprolazno. Ali ove su riječi koje se trebaju otisnuti dublje nego što je stijena. Bog želi da ove riječi utisnemo u svoje srce. Tko od nas, tko je ovdje, ove riječi nema utisnute u svom životu već od djetinjstva? Dobro ih znamo i vjerujem da su tako sišle u naš život da su temelj našeg života, našega djelovanja. Ovo su Božje riječi koje nas hrane, koje ravnaju našim životom.

Mi ako brzo čitamo, brzo preskočimo neke važne riječi. I zato i jest propovijed da se na njih vratimo. Možda u ključnom trenutku dok se naviješta riječ Božja, kao što je bilo danas, kad čitač govori – reče Bog ove riječi, netko se nakašlje i ne čujemo koje su to riječi. Papa Franjo nam želi dati mali predgovor i kratko tumačenje, širinu kako razumjeti ove riječi. Prije nekoliko godina imao je 18 kateheza o Božjim riječima, o Božjim zapovijedima. I prvo što ističe jest zadržimo se na onome: Bog reče ove riječi. Ne kaže ove zapovjede, nego govori da su to riječi. Kad izgovaramo riječi drugome govorimo, tada očekujemo njegovu reakciju ne da vrši, nego da razgovara, da stvara zajedništvo, da komunicira, da taj communio raste kroz povjerenje Boga i čovjeka. Zapovijed govori gospodar i onaj tko vrši i tu završava zajedništvo putovanja. Naš je Bog, Bog koji nam govori kao Otac, pazi na svaku našu riječ i On nam govori.

Zato ovih deset riječi koje Gospodin izgovara nisu zapovjedi, nego su one riječi. Ako ih razumijemo u onom duhu u kojem On izgovara i u trenutku u kojem izgovara, onda možemo to proširiti i kazati: to je nutarnja zapovijed, to je zapovijed ljubavi koju trebam slijediti. Kada to izgovara Jahve ove riječi Mojsiju? Kazat će – sjeti se, ja sam Bog koji te izveo iz Egipta, iz kuće ropstva. Bog je onaj koji je otrgnuo narod iz ruku moćnoga kralja, iz kuće u kojoj je bio rob i poveo ga u slobodu. Uzeo ga u svoje ruke koje su ruke ljubavi i poveo ga prema obećanoj zemlji. Ne govori ove riječi na putu kada je narod u Egiptu. Najprije je bilo Crveno more iskustvo Božje dobrote, a onda su ove riječi. Iskustvo Božje dobrote daje da možemo ove riječi, da možemo ove riječi primiti, smjestiti tamo gdje one stvarno pripadaju – to je srce. Gospodin traži da srcem prihvatimo njegovu riječ i da budemo suputnici koji prate Božje tragove na putu. Najprije Crveno more, a onda Sinaj.

Tako je u našem životu. Bog nikada ne traži, ako prije ako prije nije dao. I ovo je slika one prve ploče. Prve ploče Bog, izvor dobrote. Nemoj imati drugi izvor. Nemoj imati drugoga Boga. Jer svi drugi izvori nisu izvori koji daju život. Ima i drugih izvora, idola, slika, ono što se nameće kao vrijedno, ono što se nameće kao bogatstvo života. Nasloni se samo na ovaj izvor. Nemoj biti ovisan o nekim drugim izvorima. Ovisiti. Ako ovisiš, ovisiš o nečemu što nije čvrsto, ne možeš imati život. Samo Bog je čvrsti izvor. O njemu možemo i trebamo biti ovisni.

I onda nastavlja druge zapovjedi koje u sebi uključuju ono – ne. Ne, nemoj, ne, ne, ne. Kakve su to zapovjedi, često se ljutimo, koje, ili Bože riječi, koje govore – ne. Papa Franjo u svojoj katehezi lijepo kaže da su one su kao obale. Da rijeka može teći, mora imati bedeme lijevo i desno. Ako rijeka ide preko bedema, tada će potopiti sve. Onaj tko ide iznad one granice drugoga, dostojanstva drugoga, identiteta drugoga, privatnosti drugoga, kuće, imanja drugoga, uništava, kaže Papa, i sebe i druge. Ne uništava samo druge, nego uvijek uništava i sebe i druge. Ovo je kao jedna fotografija. Nekad smo imali one lijepe fotografije, najprije ima film, pa kad se razvija film, onda vidimo onaj negativ. Nije li ovo onaj negativ koji, kad slika bude potpuno izrađena, dat će savršenu sliku? Ta savršena slika je Isus Krist. Kad razvijemo ovaj film, ovaj film Starog Zavjeta, ovih deset zapovjedi, kad ih pogledamo u svijetu dovršene slike Božje, onda ćemo vidjeti sliku Isusa Krista. Savršena slika Božja, slika Krista koji ove zapovjedi objedinjuje samo u dvije zapovjedi: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim, svom snagom svojom, a bližnjega svoga kao sebe samog.

Ove dvije ploče stave se u znak križa. Najprije je ona vertikalna, prva ploča. Ona ima smisao da se nasloni ova druga ploča. Ne može stajati druga ploča bez prve. Ne može biti ova horizontalna greda uspravna, ne može biti ona postavljena čvrsto ako nema ove vertikale koja ide k Bogu. Ove zapovjedi su tako međusobno povezane. Ponovo smijem citirati papu Franju. Kaže da ovaj odnos nas ljudi uvijek ima svoj odnos u onoj prvoj Isusovoj gredi, onoj vertikali. U prvoj zapovjedi dobiva snagu. Tu dobiva život. Bez te snage, bez toga života ona pada i može biti opasna kada pada.

Vratimo se na izričaj prve molitve koja je naša molitva. Gospodin nam daje lijek za ovo vrijeme, intenzivno vrijeme. To je koktel lijekova, ali smijemo izdvojiti jedan lijek za današnju ovu prigodu, onaj treći lijek – djelo milosrđa. Djelo milosrđa koje bi promatrao stavljajući naočale sedme Božje zapovjedi: ne ukradi. Papa tumači široko zapovjedi. Nemojte biti kratkovidni, nemojte gledati ovu zapovijed kao zabranu, nego je pogledajte u onoj ljepoti, širini i horizontu u koji Bog želi i nas povesti. Nije – ne ukradi – samo nemoj staviti ruke u tuđi džep i uzeti hranu, uzeti novac, uzeti nešto što je njegovo. Nego, naprotiv osvijesti se, pođi u dubini duše Bogu kome pripada zemlja i sve što je na njoj. Svako dobro u konačnici pripada Bogu. A Bog ih daje u naše ruke kako bi mogli i mi činiti dobro i kroz to dobro ozdravljati.

Pitamo se često zašto Bog to nije odmah učinio, zašto nije svima jednako dao. On želi da raste međusobna solidarnost i zajedništvo nas koji putujemo kao narod. I mislim da je tu ona poanta. Putujemo kao narod. Ne možemo putovati kao pojedinci kroz pustinju. Onaj tko kroz pustinju putuje sam nema cilja, ne može doći do cilja, često se vrti u krug. Postoje oni koji imaju snage, dobre noge, mogu ići daleko. Ali kamo poći? Ima i onih koji nemaju snažne noge, ali imaju dobar kompas. I u svijetlu današnjeg evanđelja i drugoga čitanja mi prepoznajemo tu slabost koja je jakost, bez koje ne možemo putovati. Oni, koji se čine da su slabi, tako su dragocjeni jer u sebi nose kompas prema pravome cilju. I Crkva je uvijek doživljavala one koji su pod navodnicima slabi da su dragocjeni jer imaju putokaz. Bog ih je pročistio, pročistio oči njihove vjere da posluže cijeloj zajednici. Ne može putovati samo onaj tko je jak, nego onaj tko je slab, koji iznutra čita Božje putove. Tko to može čitati, doli onaj tko trpi, onaj tko je u nekoj oskudici, onaj koga je Gospodin proveo kroz svoju muku, već ovdje na zemlji.

Draga braćo i sestre, ovdje u Bosni i Hercegovini, upravo to mi osjećamo da vi imate u snazi vaše vjere i zato smo došli ovdje da nam na svoj način budete taj Božji putokaz.

I zaključit ću, nemoj krasti, ne ukradi. Ima li Bog pravo nešto ukrasti od nas? I Bog je kradljivac. On želi samo jedno „ukrasti“ od nas. A to je „ukrasti“ naše srce, našu ljubav. To želi On. Kad netko zaljubljen kaže, on ili ona „ukrao“ mi je srce, „ukrao“ je i to srce je sada kod njega. Ma sve moje je kod njega ili kod nje. „Ukrasti“ srce je znak pripadnosti, potpunoga dara. Isus iz Nazareta dao sebe oplijeniti, dao je da mu „ukrademo“ život kako bi On „ukrao“ nama srce sa svojom žrtvom na križu. On je onaj koji spaja i jednu i drugu gredu križa. Iz njegovog boka teče taj život. Želi ukrasti nas jer nam je već prije darovao sebe, darovao nam je svoje srce.

Draga braćo i sestre, pozvani smo da i mi jedni drugima „krademo“ srce sa sviješću, da drugi ima granice svoje intime, integriteta, ali ljubav koja neće oštetiti nego koja će obogatiti. Danas započinjemo Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Danas želimo sebi to posvijestiti da nam Gospodin nudi lijek dobrote – činiti dobra djela kako bi nas ozdravio i kako bi mogli ozdravljeni na Vazmu slaviti Onoga koji je naš lijek i Onoga koji je liječnik naše duše. Želimo se napiti na tom izvoru jer On je jedini izvor dobrote i milosrđa. I želimo da taj izvor proteče dalje da možemo i mi, dajući, darivajući, ozdraviti od sebe i potpuno pripadati Bogu. Ovaj lijek korizme je lijek koji nam je propisan i za kršćane je obvezatni lijek, ako tako smijem kazati. Nemojmo ga propustiti nego ga učinimo tako da opere naše srce, da ga očisti za Boga, za druge i vjerujem da ćemo zdravi čekati, dočekati i proslaviti Uskrs. Amen.