Audio: Propovijed nadbiskupa Kutleše na Misi s vrhbosanskom bogoslovnom zajednicom uoči zajedničkog zasjedanja biskupa BK BiH i HBK
Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije, 13. ožujka 2024. u jutarnjim satima u kapelici Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu slavili su Euharistiju uz sudjelovanje bogoslovske zajednice uoči XXVI. zajedničkog jednodnevnog zasjedanja. Svetu misu predvodio predsjednik HBK mons. Dražen Kutleša čiju propovijed upućenu tom prigodom prenosimo u cijelosti:
Poštovana braćo biskupi, odgojitelji, dragi bogoslovi!
Drago mi je što smo danas u zajedništvu oko stola Gospodnjega. Svako Euharistijsko slavlje najuzvišeniji je i najautentičniji izraz zajedništva. Euharistija se „predstavlja kao vrhunac svih sakramenata u dovođenju do savršenstva zajedništva s Bogom Ocem, po istovjetnosti s Jedinorođenim Sinom i po djelu Duha Svetoga.“[i] U Euharistiji je otajstvo zajedništva „tako savršeno da dovodi do vrhunca sva dobra: ovdje je konačan uvir svake ljudske želje jer tu postižemo Boga, a Bog se s nama združuje u najsavršenijem jedinstvu.“[ii] Ono isto zajedništvo Oca i Sina o kojemu smo slušali u Evanđelju, u ovom se svetom činu izlijeva na sve nas okupljene, uvodi nas u posebni odnos s Gospodinom, usavršava nas u ljubavi, predanosti i služenju.
Isusovo izjednačavanje s Ocem kod Židova je izazivalo sablazan i bijes i urodilo je odlukom da ga ubiju. Mi smo, pak, po njegovim zaslugama postali dionici toga zajedništva, sinovi Oca nebeskoga, pozvani ne tražiti svoju volju nego njegovu i po njoj djelovati.
Da bismo to uspjeli razmotrimo što nam riječ Božja točno poručuje.
1. Isus izjednačava sebe s Ocem. Današnjem je odlomku prethodilo Isusovo ozdravljenje uzetoga u Dan subotnji. Prema tumačenju koje donosi ekumensko izdanje Biblije: „Palestinski rabini razlikuju stvarateljsku Božju djelatnost koja je završena sedmoga dana (Post 2,2) od neprekidne djelatnosti vrhovnog Suca koji vodi svijet prema njegovu dovršenju. Isus stavlja svoju subotnju djelatnost na istu razinu i kao da je stavlja u okvir neprestane Očeve djelatnosti.“ Riječima „Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim“, Isus daje do znanja da je jednak Bogu za kojeg ne vrijedi propis o suboti. Tu se nastavlja govor o djelima Sina koji ne čini ništa samo od sebe, nego čini ono što vidi da čini Otac (usp. r. 5, 19) i koji je ovlašten da sudi (usp. r. 5, 27) i to onako kako čuje od Oca (usp. r 5, 30). Ovlast da sudi je samo Božje pravo i ovdje još jedan pokazatelj Isusova božanstva.
2. Isusove riječi izazivaju bijes Židova. Taj je bijes toliki da su odlučili ubiti ga. To nam govori između ostaloga i o tome da apsolutnu odanost Židova poštivanju Subote ne treba podcijeniti. Do njih je teško dopirao duh Zakona. Nisu bili u stanju prepoznati da on u Isusu ima svoje ispunjenje. Paradoksalno je upravo to da će židovsko nerazumijevanje Zakona dovesti do njegova ispunjenja i to u smrti Sina Božjega.
3. Isus je potpuno podložan Očevoj volji. On svoju jednakost s moćnim Bogom ne prikazuje u našim kategorijama poistovjećivanja i moći. Biti jednak s nekim tko ima vlast nama je nešto što se verificira u odnosu prema drugima koji nisu na toj razini, koji su podložni našem autoritetu. Isusu je ta jednakost izraz ljubavi. Ne promatra je niti nam je predstavlja kao demonstraciju sile i moći, nego kao izraz nutarnjeg jedinstva. Odnos između Oca i Sina je odnos dviju osoba čije su volje ujedinjenje u ljubavi. Iz ove podložnosti Ocu i savršena jedinstva s njime proizlazi Isusova moć i autoritet. Sud koji se po njemu događa je neizbježan jer pred Isusovom osobom ne može biti neopredijeljenih. Ili vjerujemo u Oca koji nas poziva preko Isusa i imamo dioništvo u božanskom životu ili smo bez života u sebi, podložni sudu: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega (Iv 3, 18).
Poruke koje iz današnjeg evanđelja možemo izvući za naš svećenički život i za naše služenje Crkvi osobito su sljedeće:
a) U prvome redu, autoritet koji svećeniku izvire iz Svetoga Reda treba biti popraćen i unutarnjim plodnim zajedništvom s Ocem i Gospodinom našim Isusom Kristom. Ono što nam je zagarantirano Božjom milošću neka je plodonosno i nama samima, da se propovijedajući drugima sami ne izgubimo.
b) Služba koju obnašamo lako nas može dovesti u situaciju da stvari prosuđujemo isključivo prema pravilima ili onome: „tako je uvijek bilo“, zatvarajući se Duhu koji u svakom vremenu obnavlja Crkvu i sve čini novo. Pozvani smo jednim uhom slušati jeku tradicije, zakona, onoga što je za Crkvu kao instituciju nužno, a drugim uhom biti otvoreni za ono što joj Duh govori.
c) Potpuna podložnost Božjoj volji trebao bi biti cilj svih naših nastojanja. Svećenički je život, kao i kršćanski, kako se lijepo izrazio kardinal Sarah: „bogoslužna egzistencija i trajni odnos s Gospodinom“[iii]. Nemoguće ga je ostvariti bez molitve. „Po Isusovu primjeru i snagom dobivenom u njegovoj žrtvi, kršćanski i svećenički život mora neprestano spajati te dvije dimenzije: prinos molitve i prinos djelotvorne ljubavi.“ [iv]
Iskoristimo ovo preostalo vrijeme korizme kako bismo se molitvom pripravljali za dostojan prinos naših života Bogu i kako bi dali svakodnevno svjedočanstvo djelotvorne ljubavi.
U svojim se molitvama danas na poseban način sjetimo pape Franje jer je 11. godišnjica njegova izbora za papu.
[i] Ivan Pavao II, Ecclesia de Eucharistia 34.
[ii] Usp. Na istome mejstu citat Nikole Cabasilasa
[iii] Robert Sarah, Za vječnost, str. 132.
[iv] Isto, str. 135.
