Homilija nuncija Chullikatta na misi prigodom 150 godina prisutnosti i djelovanja sestara milosrdnica u Livnu

Prava ljubav „mora voditi činjenju dobra (…), do prljanja ruke u djelima ljubavi (…)

U petak, 28. lipnja 2024. u Livnu koncelebriranim misnim slavljem, svečanom akademijom i otkrivanjem skulpture Zdenac milosrđa obilježeno je 150 godina djelovanja sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog u ovom gradu. Najprije je u crkvi Sv. Petra i Pavla na Gorici slavljeno sveta misa, koju je u zajedništvu s biskupima mons. Željkom Majićem (banjolučkim), mons. Petrom Palićem (mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim), mons. Markom Semrenom (pomoćnim banjolučkim) i mons. Franjom Komaricom (umirovljenim banjolučkim) te u koncelebraciji 20-ak svećenika, predvodio apostolski nuncij u BiH mons. Francis Assisi Chullikatt. Tom prigodom nuncij Chullikatt uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

1. U današnjem Evanđelju Sveti Ivan tumači blisku vezu koja apostole povezuje s Kristom, a koja se temelji na gozbi ljubavi i milosrđa, stvarnosti koja je duboko utkana u samu bît Boga Oca (usp. Iv 15,9). U svojoj Prvoj poslanici, koja je nastala nešto kasnije, Sveti Ivan će na još jasniji način napisati da je »Bog ljubav« i da onaj tko ne ljubi, ne poznaje Boga (usp. 1 Iv 4,8).

Doista, Bog je izvor ljubavi i tko god ljubi, poznaje Boga (usp. 1 Iv 4,7). Stoga nimalo ne čudi da Isusova najuzvišenija zapovijed glasi: »Ljubite jedni druge« (Iv 15,17). Samo ljubeći jedni druge možemo u sebi osjetiti Božju ljubav koja je izvor našeg postojanja. Isus, u kome se ljubav Boga Oca prema nama utjelovila, pokazao nam je pravo lice Boga.

Isus je savršena slika najčistije Očeve ljubavi, a njegovo lice odražava beskonačnu ljubav Božju (usp. 1 Iv 4,8). On sam je to vrlo jasno rekao: »Svaki koji ljubi, od Boga je rođen. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav« (1 Iv 4,7-8). Ili, još odlučnije: »Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti« (1 Iv 4,20).

2. Isus nas nije ljubio samo riječima, nego nadasve svojim životom, sve do svog posljednjeg daha na križu – a što je najuzvišeniji primjer koji smo pozvani slijediti. Ključ našeg nasljedovanja Isusa Krista – dobro je na to uvijek podsjetiti – sastoji se u ovome: Isusa slijedimo iz ljubavi i s ljubavlju. Dokle god ga tako slijedimo, osjećamo se od njega ljubljeni, kao što on ljubi Oca i Otac ljubi njega.

Nije li jedno od najljepših iskustava koje možemo doživjeti tijekom svog života upravo osjećaj da nas netko voli na jedinstven, neponovljiv, besplatan način. Iz takvog iskustva rađa se ljubav koja u nama potiče želju da na ljubav koju smo primili uzvratimo ljubavlju, te tako kao ljubljeni – postanemo oni koji ljube.

Mnogi su sveci i svetice u Crkvi, a među njima i osnivači redovničke zajednice sestara milosrdnica – Sveti Vinko Paulski i Sveta Louise de Marillac – iskusili i živjeli bezuvjetnu i neugasivu Isusovu ljubav prema nama. Oni su živo Evanđelje Isusove ljubavi prema čovječanstvu.

3. Drage sestre milosrdnice: ljubav je kontekst u kome se danas sjećamo jedne od vaših najdražih i najvoljenijih sestara, sestre Bogoljube Jazvo, koja je svoj život posvetila ljubavi prema Bogu slijedeći stope vaših Utemeljitelja. U vrlo teškim uvjetima i svim svojim snagama, sestra Bogoljuba neumorno je liječila i spašavala sve ljude u potrebi, a među njima i Židove. U to vrijeme živjelo je u Zagrebu više od 8 000 Židova.

U bolnici Sestre milosrdnice u Vinogradskoj cesti u Zagrebu, kojom je s puno predanosti, velikodušnosti i ljubavi upravljala vaša Družba, sestra Bogoljuba bila je ravnateljica od 1940. do 1945., kada su je nove vlasti prisilno udaljile.

Nakon toga, premještena je u Rim, gdje je ostala dvije godine, dok je 1948. otputovala u Argentinu, gdje je nastavila svoj apostolat na području obrazovanja. Obavljala je razne službe, uključujući i onu provincijalne poglavarice provincije Dock Court, u području koje je bilo nastanjeno pripadnicima različitih imigrantskih zajednica, pretežito radničke klase. Kasnije je oboljela od tumora i preminula je u Dock Sudu, 26. listopada 1975.

Papa Franjo ju je upoznao i još uvijek o njoj govori s puno divljenja, poštovanja i zahvalnosti.

4. Danas smo ovdje iz razloga što je sestra Bogoljuba rođena upravo u Livnu, 24. prosinca 1897., s krsnim imenom Lucija. Njezino rođenje bilo je najljepši božićni dar za obitelj Jazvo!

Dok je pohađala gimnaziju u zagrebačkom samostanu sestara milosrdnica, bila je „obuzeta živom željom da se potpuno preda Bogu“. Tako je u njoj niklo sjeme posvećenog života, koje se pretvorilo u prekrasan dar ljubavi prema Gospodinu. Bila je duboko zahvaćena karizmom milosrdne ljubavi sestara vinkovki.

Od svog osnutka i tijekom svoje povijesti od gotovo četiri stoljeća, sestre Sv. Vinka razvile su brojne aktivnosti – i to na jedan vrlo dojmljiv način – ostajući uvijek nadahnute duhom Božje ljubavi. Spomenut ću samo neke: obrazovne i pedagoške aktivnosti, posebno u korist siromašne djece i mladih žena; zdravstvena skrb kroz službu u bolnicama; domovi za starije osobe; karitativne i socijalne djelatnosti različitih vrsta poput hospicija i sirotišta. Uz to, djeluju u crkvenim ustanovama, uključujući i Apostolsku nuncijaturu, u školama, sveučilištima, župama, katehetskim centrima, crkvenim sudovima, muzejima, radionicama umjetničkih i liturgijskih predmeta, tiskovnim uredima i izdavačkim kućama, a prisutne su i na području umjetnosti i glazbe.

Sestra Bogoljuba i sve sestre koje su služile u bolnici Sestre milosrdnice u Zagrebu pratile su, njegovale i štitile sve bolesnike koji su bili primljeni u bolnicu. Za sve njih, bolnica je bila posebno sigurno utočište ne samo zbog medicinske skrbi već i za preživljavanje strahota rata i bijeg od deportacije u okrutne logore smrti.

Zajedno s drugim sestrama, sestra Bogoljuba je bolesne Židove liječila i spašavala, često i u tajnosti i uz rizik vlastitoga života. Procjenjuje se da je njezinom zaslugom i uz punu podršku blaženog kardinala Alojzija Stepinca, najmanje 309 Židova spašeno tijekom Drugog svjetskog rata. Kada je u svibnju 1943. Židovska općina prestala funkcionirati i nije više mogla financirati „liječenje“ Židova u bolnici Sestre milosrdnice, Katolička Crkva preuzela je troškove liječenja sve do kraja rata, po odluci samog nadbiskupa Stepinca.

5. U svom redovničkom životu, sestra Bogoljuba – vjerna svom lijepom imenu „sestre ljubljene od Boga i ljubiteljice Boga“ – zaista je znala da »tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne poznaje Boga koji je ljubav«. Ljubeći Krista koji trpi u gladnome, žednome, bolesnome, strancu (usp. Mt 25,35), sestra Bogoljuba postala je slična Kristu. Ona nas podsjeća da i mi možemo učiniti isto ako imamo hrabrosti ljubiti Isusa, kao što ga je ona ljubila.

Svojim životnim primjerom ona nas poučava da je ljubav jača od smrti (usp. Pj 8,6). Milost herojske ljubavi koju je ona pokazala, proizlazi od Krista. Za nju, živjeti za Krista značilo je ljubiti ga u braći i sestrama koji su u potrebi, nemoćni i ranjivi, marginalizirani i diskriminirani. U njoj se, dakle, djela vjere i ljubavi isprepliću i podudaraju.

U njezinu životu jasno se vidi svjedočanstvo ljubavi za Krista i za njegovu Crkvu. To je svjedočanstvo vjerodostojno i u drugim područjima, kao što su dostojanstvo svakog čovjeka, svetost života, ono što je božansko u svakoj osobi, spasonosna snaga smrti, u kojoj se očituje moć ljubavi življene za druge. Zahvaljujući takvom svjedočanstvu, ona je postala prava učenica Kristova. Njezin život, oblikovan u školi Isusove ljubavi, u svojoj poniznosti i jednostavnosti najavljuje pobjedu Kristove ljubavi.

6. Prava ljubav, kaže papa Franjo, „mora voditi činjenju dobra (…), do prljanja ruke u djelima ljubavi (…). To nije lako, ali na putu vjere postoji mogućnost da pobijedimo svijet, mentalitet svijeta koji nas sprječava da volimo“ (Homilija, Dom Sv. Marte, 10. siječnja 2020).

Sjećajući se danas sestre Bogoljube, dragom Bogu zahvaljujemo što je njezino srce i dušu ispunio plemenitom ljubavlju prema Kristu i prema svim bližnjima. Njezin je život bio veliki dar ljubavi koji je osvjetljavao strašnu tamu tog užasnog rata, ali i nada da naš život u mnogim područjima može biti ljepši i bolji nego što to trenutno jest.

U tom smislu, možemo reći da priča o sestri Bogoljubi nije isključivo vlasništvo onih koji su od nje imali koristi, već svih ljudi koji i danas slijede neugasivi sjaj nade i ljubavi, bez obzira na patnje uzrok kojih su ljudska okrutnost, nasilje i ratovi u svijetu.

Danas smo svi zahvalni našim dragim sestrama milosrdnicama i svim Kćerima milosrđa, koje su kroz godine svog djelovanja sretno posijale plodonosno sjeme milosrdne ljubavi diljem svijeta. Stoga, svi zajedno molimo Gospodina za milost da svakim danom sve više rastemo u Božjoj ljubavi, kako bismo i mi bili spremni i otvoreni ljubiti Isusa, po primjeru nezaboravne „male velike“ sestre Bogoljube. Neka njezino sjećanje uvijek sja u našim srcima i srcima svih onih koji su je poštovali i voljeli.