Pod motom „… da budemo brižni njegovatelji evanđeoskog sjemena…“ u organizaciji Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, 7. rujna 2024. proslavljen je redovnički dan u BiH u samostanu Školskih sestara franjevki Hercegovačke provincije u Bijelom Polju kod Mostara. Svetu Misu tom prigodom predvodio je mons. Željko Majić, biskup banjolučki čiju propovijed u nastavku donosimo u cijelosti:
Braćo redovnici i sestre redovnice!
Danas na 7. dan mjeseca rujna zajedno s cijelom Crkvom pozvani smo častiti sv. Marka Križevčanina, trećega kanoniziranoga hrvatskoga sveca, koji je na današnji dan 1619., zajedno sa Stjepanom Pongráczom – Mađarom i Melkiorom Grodzieckim, – Poljakom, isusovcima, podnio mučeničku smrt u Košicama.
Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Ondje je bio učenik Petra Pázmánya, isusovca, kasnijega kardinala, naslovnika Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu (1632.-1637.) i ugarskog primasa. Marko je odlučio postati svećenik, pa je kao kandidat Zagrebačke biskupije bio poslan u Rim, kao pitomac Njemačko-ugarskog kolegija (Germanicum et Hungaricum), da studira teologiju. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas očuvalo u arhivu Zavoda. Studirao je na Sveučilištu Gregorijani od 1611. do 1615., te se odlikovao bistrinom uma i krepošću. Bio je zaređen za svećenika te se vratio u svoju Zagrebačku biskupiju, gdje djeluje u pastvi. Ubrzo ga njegov bivši profesor, a sada ostrogonski primas i kardinal Pázmány, poziva u Ugarsku. Imenuje ga ostrogonskim kanonikom i povjerava mu službu profesora i ravnatelja sjemeništa u Trnavi, a kasnije mu povjerava i upravu benediktinskom opatijom u Szepluku kod Košica koja je tada bila u vlasništvu Ostrogonskoga kaptola. Danas je to područje Republike Slovačke.
Košice su u to doba bile utvrda ugarskoga kalvinizma. S odlučnom željom da pomognu malobrojnim katolicima, koji su trpjeli ne male progone, da ih sakramentalno krijepe, evanđeoski tješe i hrabre, u Košice dolaze isusovci Poljak Melkior i Mađar Stjepan. Njima se 1619. godine pridružuje dijecezanski svećenik Hrvat Marko. Za vrijeme pobune erdeljskog kneza Gábora Bethlena, kalvinistički zapovjednik Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. ušao je s vojskom u Košice i odmah dao zatvoriti trojicu svećenika. Zbog odbijanja da postanu kalvini, podvrgli su ih mukama. Prisiljavaju ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu. No nisu se dali slomiti. Ostali su postojani u vjeri i odanosti Crkvi i papi. „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“, ponavljali su zajedno sa sv. Pavlom (Rim 8,35). Slijedila su teška mučenja sve do ubojstva. Marka su zapalili i odrubili mu glavu. Isti dan ubijen je i isusovac Grodziecki, a drugi dan i Pongrácz. Blaženima ih je proglasio papa Pio X., sveti, 1905, a svetima papa Ivan Pavao II., sveti, 90 godina kasnije, 2. srpnja 1995. Zemni ostaci danas počivaju u uršulinskoj crkvi u Trnavi gdje se razvilo i njihovo čašćenje.
Dakle, u malo mjesto Košice, prije nešto više od 400 godina, sa silnom željom da pomognu malobrojnoj zajednici vjernika katolika, stigla su tri misionara: Hrvat, Mađar i Poljak: tri čovjeka različita podrijetla, dva redovnika isusovca i jedan dijecezanski svećenik; ljudi različitih kultura, ali jednoga te istoga Duha. I ne svojom „krhkom posudom“, nego Božjom snagom, kako kaže sv. Pavao u današnjem prvom čitanju, „ludi poradi Krista“ prihvatili su najteže muke; proklinjani blagoslivljali, proganjani ustrajali, pogrđivani tješili; „mudri u Kristu“ odbili su sve ponude progonitelja. One iste ponude kojima je sotona iskušavao samoga Isusa: „Ðavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš’“ (Mt 45,8-9). Sv. Marku: Dat ćemo ti sve crkveno imanje ostrogonskog kanonikata, samo se odreci katoličke Crkve i rimskoga pape.
U Bosni i Hercegovini danas je, na istom zadatku poput slavnih mučenika iz Košica, prisutno 5 muških redovničkih zajednica: Franjevci Reda Manje Braće, Isusovci, Salezijanci, Karmelićani i Trapisti te 15 ženskih redovničkih zajednica: Školske sestre franjevke Krista Kralja, Sestre milosrdnice svetog Vinka Paulskog, Družba sestara Služavki Malog Isusa, Kćeri Božje ljubavi, Kćeri milosrđa, Klanjateljice Krvi Kristove, Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, Franjevke Marijine misionarke, Franjevke od Bezgrješnog začeća, Misionarke ljubavi, Marijine sestre, Sestre Milosrdnog Isusa, Uršulinke, Karmelićanke i Klarise. Dakle, 20 zajednica različitih karizmi. No, zajednica jedinstvenoga poziva i poslanja – karizmi ploda istoga Duha. Velik je to Božji dar ovoj krajevnoj Crkvi. Velim dar ovoj mjesnoj Crkvi, jer vaše redovništvo nije samo Božji dar za vaše osobno posvećivanje. Ono je i za rast i napredak Crkve, za izgradnju Kraljevstva Božjega, dobro ljudi i potrebe svijeta. Stoga u trajnoj zahvalnosti dobrom Bogu, u ime biskupa, svećenika i naroda Božjega ove krajevne Crkve, želim zahvaliti svima vama što ste prihvatili „ludost križa“ kako bi se i po vama, unatoč ne tako rijetkoga prijezira i ne malih udaraca, na ovim prostorima očitovalo da je „ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače od ljudi“ (1 Kor 1,25).
Danas isto tako želim zajedno s vama zahvaliti dobrom Bogu na primjeru tolikih svećenika, redovnika i redovnica koji su u ne samo dalekoj povijesti nego i u ne tako dalekoj prošlosti svoju opredijeljenost za Krista i Crkvu posvjedočili vlastitom krvlju – koji su ubijeni in odium fidei; zajedno s vama želim uz molitvu zahvale i crkveno raditi kako bismo odobrenjem Crkve te svjedoke vjere zajedno častili kao mučenike, blaženike i svete. Osobno smatram da je to zadaća sviju nas; da je to dug prema njima – tom zrnju u zemlju posijanom iz kojega je izniklo i naše zvanje. Prepoznavajući, i u životu nasljedujući, sveti primjer njihova života, svetit će se Ime Božje u nama i po nama, kako svagdanje molimo, u Molitvi Gospodnjoj, Oca nebeskoga.
No, draga braćo redovnici i sestre redovnice, dok sa zahvalnošću Bogu gledamo na toliku vojsku mučenika, svetih, blaženika i svjedoka vjere, u ovom danu sabranosti i promišljanja redovničkoga poziva, promatrajući se u „Ogledalu savršenstva – Franjina puta do Rana kao uzor redovništva“ i još više u „Križu, tom izrazu i modelu slobodne i darovane Ljubavi“, što su bile i teme razmišljanje prije slavlja ove sv. Mise, ne bismo učinili onaj nužni korak na putu svetosti, ako se ne zaustavimo na onomu što vidimo u ogledalu Kristova križa.
Vjerujem da nam od ne male pomoći u ovom pógledu može pomoći ulomak iz Homilije o proroku Ezekielu sv. Grgura Velikog, pape, redovnika benediktinca, crkvenog naučitelja, koji nam je Crkva u Službi čitanja ponudila na Svečev spomendan, 3. rujna:
„Koliko li su za me teške riječi što ih izgovaram: govoreći sam sebe ranjavam. Jer niti moj jezik propovijeda kako dolikuje, niti život moj slijedi koliko bi trebalo ono što jezik kaže. Ne niječem da sam tome sam krivac: vidim svoju mlitavost i nemar. Možda će samo priznanje krivnje u blagoga suca postići oproštenje. Dok sam bio u samostanu, uspijevao sam obuzdati jezik od dokonih stvari i gotovo stalno držati duh pri nakani molitve. No otkada podložih svoja leđa dušobrižničkom teretu, duh više nije sposoban biti neprestano sabran u sebi, jer je podijeljen na mnogo šta.
Prisiljen sam naime razrješavati slučajeve sad Crkve, sad samostana […] Kad se pamet, tako rastrgana i razdijeljena, navodi da misli na tolike i takve stvari, kad će ući u se da bi se sva usredotočila na propovijedanje i da ne bi odstupala od službe naviještanja? Jednako tako, budući da često dolazim u dodir sa svjetovnim ljudima, kako to iziskuje mjesto, ponekad popuštam glede stege jezika. Jer ako se držim u trajnoj strogosti samonadzora, znam da će me slabiji izbjegavati i da ih nikada neću privesti onomu što želim. To je razlog zašto strpljivo slušam i onda kada često govore i nevažne stvari. No, kako sam i sam slab, i ja, ubrzo povučen u besposleno pričanje, rado počinjem razgovarati o onome što sam ispočetka slušao protiv volje. Tu gdje mi je bilo mrsko pasti, ugodno je ležati. Jesam li ja onda stražar, i kakav sam stražar, kad ne prebivam na brijegu djela, već i sad ležim u dolini slabosti?“ Ovo piše Papa, nazvan Velikim!
Da, draga braćo i sestre, vjerujem da svakoga od nas, dok promatra život sv. Marka Križevčanina i tolikih Božjih ugodnika, čita životopise i duhovne oporuke utemeljitelja i nadasve zagledan u Krista i njegov križ u kojem se odražava cijeli njegov život kojim na najuzvišeniji način objavljuje Boga beskrajne ljubavi; križ koji je vrhunski izričaj ljubavi, sućuti, milosrđa, prema izgubljenima, svijetu koji srlja u propast, poput sv. Grgura osjeća kako sam sebe ranjava. Ranjava jer, na žalost, često naš jezik ne propovijeda kako dolikuje, naš život ne svjedoči našu vjeru u Isusa i njegovu Radosnu vijest kao put u život; jer naše misli nisu Božje misli i naši puti nisu Božji puti; što se tako mnogo brinemo za zemaljsko, a zaboravljamo što je Božje; što nam postaje ugodno ležati u onomu u što nam je bilo mrsko pasti; što ne prebivamo na brijegu djêla, već ostajemo ležati u dolini slabosti. Sveti je Pavao za ovakvo stanje rekao: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim […] Jadan li sam ja čovjek!“ (Rim 7, 15-24). Sv. Grgur će ponizno priznati da moćni Stvoritelj i Otkupitelj ljudskoga roda ne može njemu nedostojnomu dati i uzvišenost života i djelotvornost jezika. Stoga iz ljubavi prema njemu ni sebe ne štedi od njegovih riječi s nadom da će „možda samo priznanje krivnje u blagoga suca postići oproštenje.“ A sv. Pavo zahvaljuje „Bogu koji u svojoj dobrohotnosti u nama izvodi htjeti i djelovati“ (Fil 2,13).
Na ovo slavlje došao sam izravno iz Skoplja gdje sam u zajedništvu s biskupima naše Metropolije, u prigodi 25. obljetnice biskupskoga ređenja mons. Kire Stojanova, skopskog biskupa i eparha grkokatoličke eparhije Uznesenja Blažene Djevice Marije Strumica-Skoplje, slavio sv. Misu u prigodi nebeskog rođendana velike redovnice naših vremena, sv. Majke Terezije. Svetica se toliko puta na ulicama Kalkute i drugdje po Indiji i svijetu sagnula da iz doline slabosti podigne ljude od sviju napuštene i odbačene te rane duše i tijela ljubavlju zacjeljivala. To njezino saginjanje uzdiglo ju je na veličanstveni brijeg djela, primila je u nasljedstvo Kraljevstvo pripravljeno za one koji su dopustili Gospodinu da u njima izvodi i htjeti i djelovati i postala primjerom svakom redovniku i redovnici i Crkvi, kako je i danas moguće i nužno, unatoč tolikim ranama koje iz mržnje prema vjeri i Crkvi od ovoga svijeta podnosi, sačuvati se od one najteže rane, a to je rana vlastite neodgovornosti i ne življenja Evanđelja onako kako nas je Isus učio, životom pokazao i pozvao na nasljedovanje. Molimo da nas Bog blagoslovi ranama po kojima susrećemo Krista i po kojima smo bliži Bogu kako je i vlastite rane doživio sv. Franjo. Poput prvih učenika – apostola mi smo po Božjoj volji to što jesmo. Krist nas je učinio svećenicima, redovnicima i redovnicama. Uzvratimo toj ljubavi darom ljubavi. Skinimo sa svojih pleća terete propadljivosti i zaodjenimo se haljinom besmrtnosti, odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. To je jedini način da naš život koji živimo u teškim vremenima bude radosna šetnja Kristovim stopama, a ne trajno ranjavanje vlastitoga života, svećeništva i redovništva.
