Audio: Propovijed nadbiskupa Vukšića prigodom obilježavanja 58. Svjetskog dana društvenih komunikacija u BiH

U prigodi proslave Svjetskog dana društvenih komunikacija u BiH, u nedjelju, 29. rujna 2024. godine, predsjednik Vijeća za sredstva društvenog priopćivanja i predsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, predvodio je svečano Euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Prozoru. Tom prigodom nadbiskup Vukšić uputio je propovijed naslovljenu „Crkva je zajednica poslana da komunicira“ koju prenosimo u cijelosti:

CRKVA JE ZAJEDNICA POSLANA DA KOMUNICIRA

Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija nastao je na izravan prijedlog i zahtjev Drugoga vatikanskog sabora i redovito se održava već 58 godina zaredom. Naime, opći crkveni sabori su najviši izraz crkvenog učiteljstva. Održavaju se vrlo rijetko i njihove odluke obvezuju cijelu Crkvu. Posljednji u tom nizu – 21. po redu – bio je Drugi vatikanski sabor koji je, kroz četiri godine svoga zasjedanja (1962.-1965.), objavio 16 različitih dokumenata.

Jedan od tih važnih dokumenata za život Crkve posvećen je sredstvima društvenih komunikacija, koje naziva čudesnim sredstvima. U njemu se između ostaloga kaže (br. 18), da je potrebno djelotvornije jačati mnogostruki apostolat Crkve u sredstvima društvenih komunikacija, koja su vrlo korisna sredstva u službi evangelizacije. Zato je određeno da se u svim biskupijama svijeta svake godine slavi dan, kada će se članovi Crkve podučiti o svom dijelu zadatka u toj važnoj stvari, sa željom da molitvom prate i pomažu te, u skladu sa svojim mogućnostima, doprinose promicanju ustanova i pothvata koji se u Crkvi poduzimaju na ovom području prema potrebama čitavog kršćanskog svijeta.

I.

Crkva u komunikaciji je jedna od vrlo važnih tema zato što je komunikacija jedan od bitnih elemenata i načina postojanja i djelovanja Crkve. Ona je doslovce zajednica poslana da komunicira. Ta njezina obveza proizlazi iz Isusove zapovijedi, da njegovi učenici pođu po svemu svijetu i da propovijedaju evanđelje svakom stvorenju (Mk 16,15). To jest, da naviještaju i svjedoče svim narodima, na svim mjestima, na svim kontinentima, uvijek i u svim okolnostima. Prema tomu, naviještanje, svjedočenje i komunikacija evanđelja drugima su izvršavanje volje Božje i strukturalni dio djelovanja Crkve. Ona, kao zajednica Isusovih vjernika, ponajprije unutar sebe komunicira evanđelje, njegovu poruku i vrednote i, istovremeno, ona je zajednica koja sve to komunicira također prema svima ostalima. Odnosno, sama evangelizirana poslana je evangelizirati cijeli svijet i svako Božje stvorenje u njemu. To valja prepoznati kao bitnu oznaku Crkve i kao neizostavni dio njezina poslanja. U tom smislu i sredstva društvenih komunikacija mogu biti od velike koristi.

Život Crkve je moguće shvatiti samo ako se razumije način na koji kao zajednica komunicira s okolinom. Pri tomu se sredstva, koja se koriste, nikako ne ograničavaju samo na ona koja u novije vrijeme nazivamo tehničkim medijima. Naime, Crkva od početka i sa svima komunicira prvenstveno svjedočanstvom života, propovijedanjem, službom Riječi, katehezom, osobnim kontaktom, sakramentima, hodočašćima, pučkom pobožnošću.

Isus je komunicirao sa svima: s učenima i priprostima, bogatima i siromašnima, slobodnima i robovima, siromasima, udovicama, gubavcima, grešnicima, sa ženama i muškarcima, s djecom, strancima i domaćima. Činio je to zato da ih evangelizira. I prema svima je mudro prilagođavao svoj način komunikacije. Često je koristio slike, govorio u prispodobama, propovijedao je na različitim mjestima: u sinagogama, na trgovima, u kućama, u hramu, na brdu, na vodi. Komunicirao je riječima, šutnjom, djelima i gestama. Zapravo, Isusov život bio je neprestano komuniciranje. Zato i život Crkve, koju je on osnovao kao svoje mistično tijelo i radi nastavka svoje komunikacije s ljudima, mora biti to isto.

U skladu s Isusovom voljom, Crkva je od početka zajednica komunikacije. Činila je to govorom i svjedočenjem, propovijedanjem i mučeništvom, usmenom predajom i spisima Novoga zavjeta, misionarskim djelovanjem i širenjem Crkve. Dokazno je također da su se već prvi kršćani služili također drugim vrstama pisane komunikacije. O tomu, na primjer, svjedoči apostol Pavao koji, iako u poodmakloj dobi i očekujući kraj zemaljskoga života, očekuje da ga posjeti Timotej, pa tom svom učeniku piše da dođe čim prije i da sa sobom ponese i knjige, a osobito pergamene (usp. 2 Tim, 4,9.13).

Kršćanski sakralni prostori ukrašavani su crtežima, freskama, slikama i mozaicima, na kojima su prikazivani događaji iz povijesti spasenja, prvenstveno zato da bi zidovi crkava svojim slikama „pričali“ o događajima iz povijesti spasenja ljudima koji nisu znali slova, ali su imali bistro oko i zdravu moć raspoznavanja, učenja i pamćenja.

II.

Osim što je Crkva zajednica komunikacije, osnovno pravilo njezina djelovanja i posebice dušobrižništva je upravo komunikacija. Ona od Crkve kao takve i svakog evangelizatora traži sposobnost prilagođavanja osobnim sposobnostima i kulturnim okolnostima primatelja navještaja te zahtijeva izbor najprikladnijih sredstava i rječnika koji je primatelju razumljiv. Također toga je Crkva vrlo brzo postala svjesna pa je, na primjer, već papa Grgur Veliki krajem 6. stoljeća pisao (Liber regulae pastoralis, oko 591. godine), da je komunikacija bitan dio pastoralnoga djelovanja i da pristup slušateljima uvijek treba biti prilagođen te je nabrojio čak 40 različitih kategorija slušatelja.

Dakle, vrlo je širok popis sredstava koja je Crkva koristila u službi evangelizacije kroz svoju povijest. U tom nizu, ona sve do danas nastavlja takav svoj pristup otvorenosti novim načinima i sredstvima. Pri tomu, Crkvi je poznato da ta sredstva mogu pružiti pomoć čovječanstvu, jer mnogo doprinose čovjekovu odmoru i naobrazbi, ali i širenju i učvršćivanju Božjega kraljevstva. No, Crkva također zna da ih ljudi mogu upotrijebiti protiv nauma božanskoga Stvoritelja i zlorabiti na svoju vlastitu štetu (usp. Inter mirifica, 2).

III.

U provedbi odredaba Drugoga vatikanskog sabora, svjetski dan društvenih komunikacija prvi put je obilježen 7. svibnja 1967., a radi poticanja ispravnoga služenja sredstvima društvenih komunikacija, papa Pavao VI. je nekoliko dana prije toga objavio posebnu poruku. To je potom postalo neprekinuta tradicija pa je tako do sada objavljeno 58 ovakvih okružnih pisama, a svako je posvećeno nekoj posebnoj temi, suvremenoj u tom trenutku, ali uvijek povezanoj s tematikom medija.

Područje sredstava društvenih komunikacija u naše vrijeme vrlo ubrzano poprima nove oblike i načine. To vrijedi posebice nakon izuma novih sustava digitalnih medija s čime su povezana brojna osjetljiva pitanja. Upravo zato, ove godine je papa Franjo svoju poruku za dan sredstava društvenih komunikacija posvetio važnoj temi umjetne inteligencije i njezinu odnosu prema mudrosti srca te potrebi da sve bude usmjereno prema uistinu ljudskoj komunikaciji.

Odabir ove važne teme Papa je objasnio riječima: „Razvoj sustavâ takozvane umjetne inteligencije, (…), radikalno mijenja također informacije i komunikaciju, a time i neke od temelja građanskoga suživota. To je promjena koja zahvaća sve, a ne samo one koji se time profesionalno bave. Ubrzano širenje izvanrednih izuma, čije je funkcioniranje i čije su mogućnosti većini nas nedokučive, začuđenost koja se kreće od oduševljenosti pa do nesnalaženja, i neizbježno nas suočava s temeljnim pitanjima: što je, dakle, čovjek; koja je njegova specifičnost i kakva će biti budućnost ove naše vrste (…) u eri umjetne inteligencije? Kako ostati u potpunosti ljudi i kako prema dobrom usmjeravati aktualne promjene na području kulture?“

Zajedno s Papom, i s punim povjerenjem da Gospodin vodi ljudsku povijest, ponavljamo da, dok promatramo ove nove pojave, „valja, ponajprije, raščistiti s katastrofičnim tumačenjima i njihovim paralizirajućim učincima.“ Odnosno: „Naše je mjesto u nastajanju. Moramo se u to uključiti, svaki na svome mjestu (…), prianjajući iskreno uz to, ali pritom nepokolebljivo zadržati osjetljivost za sve što je u njemu destruktivno i neljudsko.“ Naime, radi se o „pitanjima tehničke, znanstvene i političke naravi, ali ne može ih riješiti nitko drugi doli sâm čovjek. Mora se oblikovati novi model ljudskosti koji će biti prožet dubokom duhovnošću, novom slobodom i nutrinom (Romano Guardini).

Kršćani su ne samo dio ovoga svijeta nego su poslani naviještati evanđelje svakom stvorenju, pa i novim stvorovima ljudskog uma. Zato, zbog vjernosti toj Isusovoj naredbi iz koje proizlazi odgovornost za ljude i svijet, papa Franjo naučava: „U ovoj epohi, koja se izlaže riziku da bude bogata tehnologijom i siromašna ljudskošću, naše promišljanje jednostavno mora započeti od ljudskog srca. Samo usvajajući duhovan način gledanja, samo ako ponovno steknemo mudrost srca, možemo proniknuti i tumačiti tu novost, koju sa sobom nosi naše doba i otkriti put do istinski ljudske komunikacije. Srce, biblijski shvaćeno kao sjedište slobode i najvažnijih životnih odluka u životu, simbol je cjelovitosti, jedinstva, ali priziva također osjećaje, želje, snove, ali prije svega srce je unutarnje mjesto susreta s Bogom. Mudrost srca je stoga ona krepost koja nam omogućuje da povežemo cjelinu i dijelove, odluke i njihove posljedice, prednosti i slabosti, prošlost i budućnost“.

U skladu s osnovnom Papinom nakanom, po zagovoru svetoga Franje Saleškoga, preporučujemo u Božji blagoslov živote i plemenita nastojanja djelatnika u sredstvima društvenih komunikacija da, promičući istinu i opće dobro, dostojanstvo te individualna i kolektivna prava čovjeka, ravnopravnost ljudi i narodȃ, dadnu svoj doprinos za širenje Božje poruke i za učvršćenje stvarnoga zajedništva, mira i sloge među ljudima.