Propovijed nadbiskupa Vukšića na XIX. hodočašću vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije u Mariju Bistricu

Pod geslom „Nauči nas moliti“ (Lk 11,1) vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije u subotu, 12. listopada 2024. po 19. put hodočastili su u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu. Svečano euharistijsko slavlje predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić čiju propovijed naslovljenu „Gospodine, nauči nas moliti“ upućenu tom prigodom prenosimo u cijelosti:

GOSPODINE, NAUČI NAS MOLITI

19. hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije

Marija Bistrica, 12. listopada 2024.

Kao zajednica Isusovih vjernika iz Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije okupili smo se devetnaesti put na hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj. Došli smo ponajprije zahvaliti za sve milosti i blagoslove kojima nas je dragi Bog, po zagovoru Marije Bogorodice, pratio na našim životnim putovima i očitovati svoje trajno opredjeljenje da svemogući i milosrdni Bog uvijek bude naš najdraži i najvažniji životni suputnik u svakom danu naših života kako bismo po izlijevanju njegova blagoslova mogli rasti u svom hodu obraćenja i vršenja dobrote. I neka, po njezinu zagovoru, milosrdni Gospodin čuje i usliši sve naše plemenite nakane. Neka nam pomogne naći prave odgovore za naše duhovne potrebe i razbistriti sve naše nejasnoće i dvojbe.

I.

Danas smo se okupili u ovom hrvatskom nacionalnom svetištu pod geslom „Nauči nas moliti!” (Lk 11,1) koje obilježava i usmjerava ovo hodočašće. Ustvari, radi se o riječima koje je zabilježio evanđelista Luka, a koje je Isusu uputio jedan od njegovih učenika čije nam ime nije zabilježeno. Izrekao ih je nakon što je Isus jednoga dana završio svoju molitvu za vrijeme koje ga je promatrao taj učenik.

Kao današnji Isusovi učenici ponavljamo i mi na ovomu svetom mjestu iste riječi: „Gospodine, nauči nas moliti!” Pretvaramo ih u izraz svoje vjerničke želje jer po molitvi se, između ostaloga, poznaju Isusovi učenici. A mi želimo upravo to biti: Isusovi učenici koji će također po molitvi biti prepoznatljivi.

U Isusovo vrijeme bio je običaj da svaka vjerska grupa ima svoju zasebnu molitvu po kojoj je onda ista grupa bila prepoznatljiva i razlikovala se od drugih. Ta molitva, iako prvenstveno pobožna vježba i vjerski čin kojim je vjernik izricao svoj osobni odnos prema Bogu, bila je također neka vrsta vjerske legitimacije i društvenoga identiteta određene grupe ili zajednice. Tako je i grupa, koja se okupljala oko Ivana Krstitelja, imala neku svoju molitvu što potvrđuje i način na koji se spomenuti učenik obratio Isusu kad je zapravo rekao: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” To jest, „i Ivan” je, kao što su to redovito činili i drugi proroci, okupljao svoje učenike posebnom molitvom za koju su, to je očito iz ovoga izričaja, znali i drugi iako nisu izravno pripadali tom krugu.

Odgovarajući na zamolbu svog učenika, Isus je kazao kako njegovi učenici trebaju govoriti kad mole (Lk 11,2). Odnosno: „Kad molite, govorite” kaže Isus te u opisu iste scene slijedi verzija molitve Očenaša koju donosi Lukino evanđelje (Lk 11,2-4; usp. Mt 6,9-15). Ta je molitva od početka bila i ostala ne samo stalan duhovni izričaj kršćana, kojega često ponavljaju, i trajan znak njihova društvenog prepoznavanja, nego i model za svaku drugu moguću molitvu.

II.

Svojim odgovorom na pitanje nepoznatog učenika Isus je svojim sljedbenicima dao poseban molitveni obrazac u kojemu treba prepoznati također odrednice i okvir svake druge moguće kršćanske molitve. Odnosno, svaka molitva njegovih učenika mora imati nekoliko elemenata.

Ponajprije, molitva kršćana je zahvalno iskazivanje slave Gospodinu Bogu. To jest, oni uvijek mole neka se svetost imena Gospodnjega priznaje na zemlji i neka tako zavlada Božje kraljevstvo među ljudima. I mole neka sve bude tako da ljudi u svojim životima uvijek vrše volju Božju. Odnosno, u želji da se širi slava Božja i po nakani da Božja stvorenja vrše volju njegovu prepoznaje se kršćanska molitva. To je njezina osnovna oznaka koja uvijek treba biti vidljiva i bez koje jedva da može biti kršćanske molitve.

Zato, Oče nebeski: „Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! (Lk 11,2).

Zatim, poznat je svima kršćanski nauk da je živi čovjek znak prisutnosti i očitovanja slave Božje na ovomu svijetu! Čovjek je, naime, stvoren da u svom životu bude slika i prilika Boga samoga, i po svom djelovanju biti oličenje i znak, privilegirano sredstvo stalne prisutnosti Božje slave, ljubavi i dobrote u svijetu. A da bi čovjek to mogao biti, potrebno je da on na zemlji ima uvjete koji mu omogućuju živjeti na dostojan način. Stoga se, prema Isusovu rasporedu, odmah na drugom mjestu kršćanin Gospodina Boga moli upravo za to, za potrebita sredstva koja su u službi života i njegova dostojanstva, odnosno za sve ono što je naznačeno pod izrazom „kruh svagdanji”. Naime, istina je da čovjek treba raditi, ali Božje davanje, dar i blagoslov su i sama čovjekova sposobnost da radi i njegova mogućnost da stvara iz kojih proizlazi to da ima plodove svoga rada. To jest, molimo Božji blagoslov kako bismo, gradeći ovaj svijet i nastavljajući Božje djelo stvaranja u njemu, uspijevali svakoga dana imati dovoljno za svoje potrebe.

Zato i mi danas ponavljamo: „Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!” (Lk 11,3).

Dok je u stanju Božjega blagoslova, svaki čovjek je radostan dužnik prema Bogu i prema svim Božjim stvorenjima. U trajnom je dugu prema njima a taj dug se sastoji u tomu da ih voli i da im čini dobro. Međutim, dok radi i stvara, čovjek također griješi te stoga postaje dužnik i na drukčiji način. Naime, objektivne kušnje i njegove slabosti odvlače ga iz stanja milosti i tako uvode u stanje drukčijega duga prema Bogu i prema drugim stvorenjima. Uvode čovjeka u stanje grijeha koji, osim što je prekršaj, također je dug koji se sastoji u potrebi da je čovjek dužan vratiti se u stanje milosti. Zato molimo Gospodina da nam oprosti naše grešne dugove prema njemu, to jest da nas blagoslovi milošću obraćenja. I uvjetujemo taj Gospodnji oprost prema nama svojim opraštanjem svima koji su u dugu prema nama, to jest svakomu koji se ogriješio o nas.

Svjesni svoje časti poslanja da budemo nastavak djela Božje dobrote, ali također svojih slabosti koje nas od toga udaljavaju i uvlače u stanje duga, zato ponavljamo također: „Otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!” (Lk 11,4).

III.

Svoje razmišljanje posvetili smo temi molitve zato što se kao cijela katolička zajednica nalazimo u razdoblju koje je, u vidu jubilarne 2025. godine, 21. siječnja 2024., u nedjelju Riječi Božje, službeno proglašeno posebnim vremenom molitve. Odnosno toga je dana papa Franjo kazao: „Draga braćo i sestre! Naredni mjeseci dovest će nas do otvaranja svetih vrata, čime ćemo započeti Jubilej. Molim vas da intenzivirate svoju molitvu kako biste se dobro pripremili proslaviti taj milosni događaj i iskusili snagu Božje nade. Zato danas započinjemo Godinu molitve, odnosno godinu posvećenu ponovnom otkrivanju velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom životu, u životu Crkve i svijeta. U tome će nam pomoći i priručnici koje će Dikasterij za evangelizaciju učiniti dostupnima.” (Papa Franjo, 21. siječnja 2024.)

U želji da ova posebna godina, kako u životu pojedinca tako i u Crkvi i u svijetu, urodi plodom otkrivanja velike vrijednosti i žarke potrebe molitve, svim biskupijskim zajednicama u svijetu predloženo je organiziranje „hodočašća molitve” koja treba razumjeti i kao jednu vrstu škola u kojima bi Božji narod učio moliti. Pri tomu, nakana Godine molitve je obnoviti svijest o osnovnom značenju kršćanske molitve, koja je izraz želje prebivati u Božjoj blizini, slušati ga i klanjati mu se.

Godina molitve nije zamišljena kao vrijeme posebnih inicijativa i događanja, nego kao povlašteno doba u kojemu ćemo učiti kako moliti, ponovno otkriti vrijednost molitve i potrebu svakodnevne molitve u našem kršćanskom življenju. I kako odgajati sebe i druge za molitvu danas, u doba digitalne kulture, tako da uvijek bude ponizna, učinkovita i plodonosna. Pri tomu, svjesni smo da se iskrena molitva događa uvijek i jedino „u jednostavnosti onih koji ju doživljavaju. Osim toga, Gospodin nas je upozorio da, kada molimo, ne smijemo trošiti previše riječi, zavaravajući se da ćemo zato biti uslišani. Učio nas je da radije preferiramo šutnju i da se povjerimo Ocu koji zna što nam je potrebno i prije nego što ga zaištemo (usp. Mt 6,7-8).” (Papa Franjo, Moliti danas. Izazov za pobjedu)

„Isus je dao primjer neprekidne, ustrajno prakticirane molitve. Neprestani dijalog s Ocem, u tišini i sabranosti, uporište je cijelog njegova poslanja. Evanđelja nam donose i Njegove poticaje učenicima: da mole ustrajno, neumorno.” (Papa Franjo, 11. studenoga 2020.) Naši uzori i učitelji molitve su također kršćanski sveci čije primjere nasljedujemo. Oni su bili vjerni i dosljedni učenici Gospodnji tako što su bili poslušni Riječi Božjoj, kao što je prije njih učenica Gospodnja bila blažena djevica Marija. To je razlog zašto smo za svoje današnje „hodočašće molitve” u ovo Gospino svetište izabrali upravo misne obrasce i biblijska čitanja pod imenom „Sveta Marija, učenica Gospodnja”.

Kao predstavnici naših biskupijskih zajednica sve svoje današnje nakane i molitve upućujemo pred lice Božje po zagovoru svete Marije, učenice Gospodnje, sa željom da se slava Božja i kraljevstvo njegovo pronose zemljom, da svi ljudi s blagoslovom i u miru imaju dovoljno kruha svagdanjega i da Bog nama oprosti naše grijehe kao što mi opraštamo svojim dužnicima.