Propovijed biskupa Majića u Rijama na misi za žrtve zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima iz Drugog svjetskog rata

Na Misijsku nedjelju, 20. listopada 2024., u župi sv. Josipa – Rankovići kod Novoga Travnika, na lokaciji Rije, gdje se tradicionalno krajem listopada slavi misa i moli opijelo za ubijene i u jamu bačene vojnike i civile na tom mjestu, koji su ubijeni između 23. i 25. listopada 1944. za vrijeme partizanskog zauzimanja Travnika, obilježena je obljetnica zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima iz Drugog svjetskog rata. Misu je slavio biskup banjolučki mons. Željko Majić, a u nastavku u cijelosti prenosimo njegovu propovijed izrečenu tom prigodom:

Braćo svećenici, dragi Božji narode!

1. Misijska nedjelja

Danas, na 29. nedjelju kroz godinu koju slavimo i kao Misijsku nedjelju, kao udovi Kristova Mističnoga Tijela – Crkve, pozvani smo da molimo i prinosimo žrtve i darove za katoličke Misije. Naime, sam je Isus zapovjedio apostolima, a preko njih i svima koji na riječ njihovu povjeruju u njega (Iv 17,21), da pođu po cijelome svijetu i propovijedaju evanđelje svemu stvorenju, kako bi svi oni koji uzvjeruju i pokrste se, bili ubrojeni među spašenike (Mk 16,15-16). Stoga i ovdje, kao i na početku sv. Mise, želim vas sve pozvati da ne zaboravimo i ovu opću nakanu Crkve: da i mi molimo za uspjeh Misija, za misionare, da prinosimo žrtve te u granicama mogućnosti materijalno pomažemo misijsko djelo Crkve. Duh Sveti, koji izlazi od Oca i Sina, i danas želi povesti Crkvu na misijsko putovanje. Jer, trajna je zadaća Crkve da nastavlja poslanje samoga Krista koje je primio od Oca nebeskoga. U svojoj nastupnoj propovijedi u Nazaretu Isus je na sebe primijenio riječi proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2; Lk 4,18-19). Stoga Crkva, poticana Kristovim Duhom, treba uvijek ići istim putom kojim je išao sam Krist: putom siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe, jer „to je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (2Tim 1,2-4).

2. Travnička žrtva

No, nas na ovo mjesto pijeteta danas dovede i poziv na molitvu za vječno spasenje duša onih osoba koje su na zvjerski način ubijene, kako ovdje u Rijama tako u Travniku i cijeloj Lašvanskoj dolini, ali i za vječni spas svih nevino ubijenih i poginulih kako u ratovima 20-toga vijeka tako i kroz našu četrnaeststoljetnu povijest, obilježenu Kristovim križem!

Prisjetimo se sada nakratko što se to dogodilo u ovim danima krajem mjeseca listopada prije ravnih 80 godina, počevši s 22. listopada 1944. godine.

Prema nekim procjenama, nakon što su dobili od svojih zapovjednika slobodu da u 48 sati pobiju sve na koje naiđu, a nisu njihovi pripadnici i simpatizeri, partizani su izvršili strašan zločin nad hrvatskim civilima i vojnicima po kućama, na ulicama u bolnici i skloništima.

Kroničari su zabilježili da su tih dana travničkim ulicama tekli potoci krvi te da je u tri dana ubijeno više od 3000 zarobljenih i ranjenih hrvatskih vojnika i civila. Ubijen je i nemali broj travničkih Muslimana te izbjeglica kako iz Lašvanske doline tako iz drugih krajeva među kojima i brojni Kuprešaci. Ubijalo se, dakle, u posteljama travničke bolnice (više od 70 ubijenih) u gradskom skloništu gdje je na ulaznim i izlaznim vratima postavljen eksploziv (oko 800 ljudi zatvoreno i zapaljeno), sve do ovoga mjesta teškoga zločina gdje je opet, prema procjenama, ubijeno oko 300 ljudi te ubačeno u šest još uvijek neistraženih jama.

3. U znaku Kristova Križnoga puta

Na ovo sveto misno slavlje došli smo procesijski iz župne crkve sv. Josipa, glavara Svete Obitelji i zaštitnika hrvatskoga naroda, razmatrajući postaje Kristova Križnoga puta u kojemu smo na svakoj postaji Kristova Križnog puta promatrali i postaje Križnoga puta hrvatskoga naroda sve tamo od stoljeća sedmoga.

– Osuda. „A ja bijah kao janje krotko što ga vode na klanje i ne slutih da protiv mene snuju naume. ‘Uništimo drvo još snažno, iskorijenimo ga iz zemlje živih, da mu se ime više ne spominje’“ (Jer 11,19). Ovim riječima prorok Jeremija (rođen oko 650 godine prije Krista) najavio je Isusovu prvu postaju Križnoga puta. Kao Janje na klanje doveli su ga pred prokuratora Pilata. „Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?“, pitao je Pilat Isusa (Iv 19,10), dok je izbezumljena svjetina vikala: „Raspni ga, raspni!“ (Iv 19,6). Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. „A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše ga na njegovu glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: ‘Zdravo kralju židovski!’ I pljuskali su ga“ (Iv 19,1-3). I sve to na nepravednom sudu u ime cara i nepravedna zakona.

Nešto manje od 2000 godina nakon Kristove nepravedne osude, ovdje u ovoj Lašvanskoj dolini, bez ikakva suda – pa i nepravedna – u ime novoga cara koji se desetljećima kasnije predstavljao kao nedostižno božanstvo, a i danas ga nerijetki takvim u uspomeni čuvaju, izađe zapovijed: Imate 48 sati i pobijte sve na koje naiđete, bez obzira jesu li vojnici ili civili, stari ili mladi, ranjeni ili bolesni! Uništite drvo još snažno, iskorijenite ga iz zemlje živih, da mu se ime više ne spominje!

Jednako na Litostrosu, tom nepravednom sudskom prostoru, kao i na Križnom putu i na mjestu zvanom Golgota, to jest Lubanjsko mjesto (Mt 27,33), Isus samo s jednom molitvom na usnama: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34).

Opravši noge svojim učenicima prije Posljednje večere, Isus kaže svojim učenicima: „Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“(Iv 13,13-15).

Draga braćo i sestre! Dok iz sjećanja ne možemo izbrisati zločin bez kazne, koji se dogodio prije 80 godina, zagledani u Krista koji nam je primjer dao i pozvao da činimo onako kako je on činio, prepuštajući sve Sucu pravednomu, i danas smo na ovom mjestu lubanjâ i suhih kostiju pozvani da nasljedujemo svoga Učitelja i u oproštenju. Jer oproštenje jest ključ spasenja, oproštenje označuje vrata novoga života; garanciju da drvo života, milošću Božjom još snažno, ne će biti iskorijenjeno iz zemlje živih. No, svjesni da je samo jedan Pravednik nepravedno osuđen a da smo svi mi ostali, osim Bezgrješne Djevice Marije, podložni grijehu, danas trebamo moliti Milosrdnoga Oca da oprosti i naše grijehe koji su, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, ostavili rane na srcu, duši i na tijelu drugih koji još uvijek, poput nas, oplakuju svoje nevino ubijene.

– Križ. „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,23).

Druga postaja Križnoga puta podsjetila nas je da smo kao narod, prihvativši svetu vjeru i krštenje, prihvatili i osudu na križ. Primajući krštenje, primili smo na se i teški križ cijele jedne povijesti. Naši se pređi nisu, a ni mi se ne smijemo, voditi razmišljanjem Židova koji su u križu vidjeli sablazan ili Grka koji su ga smatrali ludošću. Duboko su u svijesti nosili i u srce urezali, Isusove riječi obećanja: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,24). Stoga i mi, duboko vjerujući da je prolivena krv otvorila vrata raja tolikim nevino ubijenim, pozdravimo Kristov križ usklikom:

Zdravo budi križu sveti, zdravo drvo životno.

Zdravo budi svijeta nado, zdravo spasa zastavo!

Zdravo križu pobjedni!

Nosimo ga ustrajno i dobrovoljno, a ne poput Šimuna iz Cirene, koji je pod prisilom pomogao Isusu nositi križ, mrzovoljno. Molimo Gospodina za duh susretljivosti i međusobne pomoći. Činimo sve da se nitko ne osjeti osamljenim i ostavljenim na putovima života, da s ljubavlju prihvaćamo svakoga čovjeka, budemo sućutni s ljudskim patnjama, da svojim grijesima ne otežavamo križeve drugih nego poput Marije i Ivana, Veronike i drugih pobožnih žena ustrajno koračamo uz Isusa na njegovu Križnom putu noseći terete drugih i dijeleći životnu muku.

– Pad. Kršćanska pobožnost, iako to izrijekom ne nalazimo u evanđeoskim izvješćima o Isusovoj muci, u razmatranje Kristove kalvarijske žrtve uvela je i tri postaje Isusova pada pod teretom križa. Zašto je Isus padao pod teretom križa? Zbog težine greda koje je na svojim izranjenim ramenima nosio? Odgovor na ovo pitanje nalazimo u proroka Izaije koji je stoljećima prije (živio u 8. stoljeću prije Krista) zapisao: „Gospod je svalio na nj bezakonja nas sviju“ (Iz 53,7).

Na žalost, ova se drama pada neprestano ponavlja. I ne samo da padaju životi i gradovi u osvajačkim ratovima. Pod teretom grijeha pada čovjek, padaju obitelji, pada društvo, pada svećenik, redovnik, pada vjernik i nevjernik. Stoga, dok promatramo Isusa u njegovu padu pod teretom naših bezakonja, kako se i danas ne zaustaviti nad postajom velikoga pada našega naroda. Godinama svjedočimo kako kao narod s ovih prostora krvlju, suzama i znojem natopljenih, žuljevima obrađivanih, nestajemo. I nije taj nestanak samo zbog onih koji su, kako u prošlosti tako i danas, nastojali i nastoje da unište drvo još snažno, da ga iskorijene iz zemlje živih, da nam se više na ovim prostorima ime ne spominje!

Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele! Propast je naša od nas samih!

Razmišljajući nad ovim riječima proroka Hošee (usp. 13,9) sada već davne 1938. godine, bl. Alojzije Stepinac u jednoj svojoj propovijedi reče: „Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. […] Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne iznad pitanja želuca.“

Da, jednako danas kao i u Stepinčevo vrijeme, živimo poremećenu hijerarhiju vrijednosti. Nad ovakvim stanjem Apostol naroda, sv. Pavao, s tugom priznaje: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“ (Rim 7,24), mene koji „umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“ (r. 25). No, promatrajući onoga koji se nakon svakoga pada diže i nastavlja kako bi u potpunosti izvršio Očevu volju, slijedi glas Isusov: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! I ne griješi više da ti se što gore ne dogodi. (Iv 5,8.14)

Ustani i ti, dragi vjerniče; čuvaj bračnu vjernost, Božjim darom roditeljstva oživi kolijevke koje su već odavna prazne, sinovskom ljubavlju bdij uz bolesničke krevete roditelja i tolikih nemoćnih i svake pomoći potrebitih; skini sa sebe haljine i odbaci prekrivače otkane na Adamovu stanu neposluha Božjem zakonu, nevjere, nevjernosti i svakoga bezakonja; operi svoje srce, dušu, um i tijelo u kupelji svete krvi Kristove za naše spasenje prolivene i zaogrni se haljinom njegove trajne milosti. I ne griješimo više, jer zlo koje nas je snašlo, može biti još veće.

– Grob. Nakon što su svoj krvavi posao završili, Krista Sina Božjega razapeli, veliki svećenici, mučitelji, vojnici i razjarena svjetina s Kalvarije pođoše kućama, dođoše članovi Sinedrija, Nikodem s oko sto libara smjese smirne i aloja i Josip Arimatejac. Uzeše Isusovo tijelo, poviše ga u povoje s miomirisima, te položiše Isusovo tijelo u obližnji vrt u kojem bijaše Arimatejčev grob (Iv 19,38-42).

Prije 80 godina nakon što su partizanske jedinice svoj krvavi posao završile, razišle su se kućama ili upućene na druge krvave zadatke te nakon rata desetljećima „uživali“ u plodovima svoga bezakonja kao „ugledni i zaslužni građani države i društva“. Ne bijaše, bolje kazano ne bijaše dopušteno, pobožnim Nikodemima i Arimatejcima da žrtve toga krvavog pira u grobove polože. Danas se nad njihovim suhim kostima nalaze kao „nadgrobni spomenici“ mnoge zgrade grada Travnika, prekriva ih crni asfalt gradskih ulica i prometnica ili su kao zvijeri ubačene u još neistražene jame ovdje u Rijama. Ali, jer Krist nije ostao u grobu, nego treći dan uskrsnuo i obećao život vječni svima onima koji uzmu svoj križ i idu za njim, koji izgube svoj život poradi njega da će se spasiti, mi danas ovdje pokraj jama, u kojima su suhe kosti doma hrvatskoga, ispovijedamo vjeru u život vječni; vjeru da će suhe kosti, pa ne znam u koliko duboku jamu ubačene, kubicima betona ili asfalta prekrivene, milošću Božjom oživjeti.

No, hoćemo li i mi zajedno s njima u proslavljenom tijelu živjeti, ovisi o tomu hoćemo li na uvredu uvredom uzvraćati ili ćemo slijediti Učitelja koji „na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom“ (1 Pt 2,23); hoćemo li uzeti svoj križ i ići za njim, ili bezumno odbacivati Kristov križ, a opterećivati ramena križem, kako reče bl. Alojzije Stepinac, poremećene hijerarhije vrijednosti po kojima je mišica vrjednija od duha, fizička sila od morala, ljepota tijela od ljepote duše; u kojoj je pun želudac vrjedniji od svih darova Duha Svetoga.

I ako se i dalje pitamo: Tko je prije 80 godina ovdje bio pobjednik, a tko pobijeđen; tko vječno živi, a tko s grobom umire; čije se drvo ne će iskorijeniti iz zemlje živih i ime će mu se vječno spominjati, a čije kao suhe grane u vatri nestati, odgovor nalazimo u riječima sv. Pavla iz Prve poslanice Korinćanima: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? A žalac je smrti grijeh, a sila je grijeha zakon. A Bogu hvala, koji nam dade pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Zato, braćo moja ljubljena, budite stalni i nepokolebljivi, puni revnosti u djelu Gospodnjem svagda, znajući, da rad vaš nije uzaludan u Gospodinu!“ (1 Kor 15,55-58). Amen.