Uzoriti kardinale Vinko, biskupe Franjo,
poštovani svećenici, redovnici i redovnice,
ožalošćena rodbino i prijatelji, dragi Božji narode!
Poštovani i dragi Vlado!
Iako nas je danas ovdje na groblju sv. Marka okupila Tvoja iznenadna smrt, ne bih želio ovo vrijeme iskoristiti da progovorim o Tvom mrtvom tijelu nego o Tvojoj živoj duši koja je punim plućima disala u ovom prolaznom i raspadljivom tijelu čineći tako Tvoju osobu.
Ove godine, na poticaj Tvojih prijatelja, kolega svećenika i vjernika, sv. Misama zahvalnicama obilježio si Zlatni mladomisnički jubilej. Najprije spomenom za vrijeme slavlja svete krizme u srpnju, potom u rodnoj župi Barlovci u kolovozu te u rujnu, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, u Štivoru, filijalnoj crkvi prnjavorske župe.
Iako je narušeno tjelesno zdravlje bilo poznato svima koji su Te poznavali, vijest o Tvojoj smrti na zadnji dan Gospina mjeseca listopada, sve nas je iznenadila.
I upravo kao što se na ovim misnim slavljima Tvoga Zlatnog misničkog jubileja, oko Kristova oltara okupio velik broj svećenika i vjernika da dobromu Bogu, zajedno s Tobom, zahvalimo ne samo na 50 godina Tvoga vjernoga služenja Kristu i Crkvi u redu svećeništva, tako se i danas ovdje na groblje sv. Marka okupila svećenička i vjernička zajednica da učini ne samo 7. djelo tjelesnoga milosrđa koje nas zove da mrtve pokopamo, nego kudikamo više na 7. djelo duhovnoga milosrđa: da za žive i mrtve Boga molimo. I to na najbolji način kako možemo! A to je u slavlju Presvete Euharistije koju si Ti na ove nakane svagdanje u 50 godina svećeništva sv. Mise prikazivao.
Nije potrebno, poput Tvoga kolege i prijatelja mons. Ante Orlovca, do u tančine poznavati Tvoje godine priprave na svećeništvo i sâmo svećeništvo, da bi se zaključilo da si se i Ti, prije nego što si stavio ruke na plug u Gospodinovoj brazdi, pitao: Je li ova njiva za mene? Da si gledajući kolege iz školskih klupa, kako osmoljetke tako i srednje, koji se odlučuju za druga zvanja, u obilju talenata kojima Te dobri Bog obdario, pomišljao da bi i Ti mogao biti dobar liječnik, izvrstan psiholog, kvalitetan građevinski inženjer i tomu slično. No, Ti ništa od toga nisi izabrao. Zašto? Zato što je i Tebe, poput proroka Jeremije, sam Bog od materina krila za sebe odvojio: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te“ (Jr 1,5; vidi Gal 1,15) da sakramentalno liječiš duše, evanđeoskim savjetima tolike malaksale duhom uzdižeš, da na temeljima Istine i Pravde gradiš Mir pridonoseći rastu Kraljevstva Božjega na zemlji.
Izabrao Te Bog za njegovanje nečega što je u čovjeku najvrjednije, nepropadljivo – što vječno traje. Dok su se drugi zauzimali za čovjekovo smrtno tijelo na ovome svijetu, Ti si Bogu odgovorio svom dušom svojom i svim srcem svojim i dao se na povjerenu zadaću da čovjeka Božjim zakonom i riječju produhovljuješ za život besmrtni, sakramentom ispovijedi od svakoga grijeha čistiš, Euharistijom hraniš, savjetom učiš, životom vodiš. Da ona neprocjenjiva, nevidljiva i besmrtna duša čovjeku bude vidljiva; da njezinu vrjednotu upozna jednako prvopričesnik i krizmanik, zaručnik i zaručnica, otac i majka, zdravi i bolesni, pravednici i grješnici. Uvjeravao si ljude, poput Gospodina Isusa, jednako s propovjedaonice i iz ispovjedaonice, da se duša u nevoljama jača, u poniženjima čeliči, kao zlato na taljiku tali. I da nam se svom dušom boriti te u neprolaznim načelima biti nepopustljivi, s poniznima velikodušni, sa silnicima dostojanstveni, sa zlom odrješiti! A Tvoja riječ nije bila mjed koji ječi ili cimbal što zveči. Jer sve što si druge učio i sam si proživljavao. I sam si prošao ratne muke, gledao kako neke od kolega ubijaju, a vjernici grobove pune ili vjekovna ognjišta pod prisilom napuštaju. Bogu hvala, nisi se savijao, nego si uspravan i postojan na nogama hrabro ostao.
A po Tvom misijskom zauzimanju u svojstvu povjerenika i ravnatelja Papinskih misijskih djela u našoj Biskupiji tolikima su otvorena vrata vjere po sakramentu krštenja, ali i pružena pomoć u nemalim tjelesnim potrebama od kruha i ruha, preko krova nad glavom, do škola i bolnica. Nije izostala ni Tvoja umješnost i predanost obnovi i izgradnji Biskupije u materijalnom dijelu, posebno pomažući sanirati posljedice potresa (iz 1969.) i rata 90-ih godina. Trebalo je uređivati novu katedralu u kojoj si bio prvi ređenik za svećeništvo, porušeno kako u potresu tako u ratnom razaranju izgraditi. Nisi se štedio. Sve bijaše u duhu Tvoga mladomisničkoga gesla: „Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18).
Hvala Ti, dragi Vlado, na svemu dobru koje si učinio, a koje je Bog upisao u knjigu životu. Hvala za sav Tvoj svećenički rad i na Biskupskom ordinarijatu, i u pastoralu na župama, i u vijećima naše Biskupske konferencije. Sveti Otac papa Ivan Pavao II., sveti, prije 27 godina, prepoznao je kvalitetu Tvoga života i rada i uvrstio Te među svoje „kapelane“, počastivši Te naslovom monsinjora, 1997. godine. No duboko svjesni da svaka naša zahvalnost pa i čast monsinjorata nema neke jeke za Tvoje vječno spasenje, mi danas molimo predobroga Boga da pogleda na Tvoje patnje i vjernost, nagradi Te vječnim blaženstvom te da primjer Tvoga svećeničkoga života bude poticaj mladima da se ne boje duhovnoga zvanja, svećeničkoga i redovničkoga. Potrebne su nam te mladice koje će u svoje vrijeme Isusov nauk propovijedati, Isusove sakramente dijeliti te podržavati i učvršćivati ovu mjesnu Crkvu Božju.
Uvjereni smo da će Ti Gospodin oprostiti što si u slabosti ljudskoj počinio, i da ćeš po svojim dobrim djelima biti dionik Kraljevstva Božjega za koje si živio, radio i patio. Na tu nakanu prikazujemo i ovu sv. Misu. Neka Te Uskrsli dovede u Očev dom, u stan koji Ti je svojom pregorkom Mukom i preslavnim Uskrsnućem sam pripravio.
Pokoj vječni darovao Ti Gospodin! Amen.
