“Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kad nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
mogle bi te nazad nagnati uspomene.”
Nobelovac, Ivo Andrić
U subotu, uoči Cvjetnice, 12. travnja 2025. po drugi put molili smo Put križa kroz Motike i Čivčije. Bio je lijep i suncem obasjan proljetni dan. Nakon sv. Mise u 9:00 sati, ekipa hodočasnika, sinova i kćeri pitomih sela, sjeverozapadno od Banjaluke krenula je od Gospinog kipa u župnom dvorištu Župe Sv. Petra i Pavla u Motikama prema raspelu na Zadnjoj stanici od kojeg su se kroz Katanovac uz zaseoke Šalića, Džolića i Domića uspeli do kapelice Sv. Leopolda Mandića u Čivčijama. Probijajući se visom kroz šumom obrasle Majdandžiće, povrh Grgića i Pustahija, hodočasnici su se Krstovima na kojima je staro groblje preko Vujća Strane i Omerovače spustili na brežuljak zvan Jasen gdje su uz kavu i okrijepu odmorili na tromeđi Žižaka, Josipovića i starih Martinovića. Put je dalje vodio prema Kužnom groblju niže kojega su hodočasnici pregazili Široku Rijeku poslije koje je slijedio šumoviti uspon do kapelice Pohođenja B.D. Marije na Martnovića Brdu. Odmorivši na imanju Kasipovića, hodočasnici su kroz zaseoke Josipovića, Stjepančevića i Martinovića nastavili do Raskršća povrh Saračice od kud su se preko Griča i Bijeda uspeli na Durbića Brdo do kapelice Sv. Ilije Proroka podno koje su nekada obitavale obitelji Pejazića, Ilinovića i Alandžaka, koje su u Motike doselile iz jajačkih krajeva. Visom Krndije povrh Dvorina, Bukava i Rakovca u kojima su nekada obitavale brojne obitelji Kovačevića, Josipovića i Dujića, ponovno prešavši motičku Široku Rijeku hodočasnici su produžili do Gospinog kipa u Rakovcu od kud je Put križa nastavljen usponom uz rub Rakovačkih Bara do Motičkog groblja Sv. Stjepana povrh Drakulića. Nakon molitve na motičkom je groblju bio nešto duži odmor uz ovozemaljska počivališta predaka, dragih Motičana. Put križa je potom nastavljen kraj imanja i zaseoka Tadića, Vasića, Kovačevića, Talića, Brkovića i Marčeta do groblja Sv. Ognjene Marije od kud su se hodočasnici uputili prema Marićima i Ljevarima u kojima su nekada obitavale brojne obitelji ovih prezimena zajedno s obitelji Ašćića, također doseljenika iz jajačkog kraja. Na ovoj dionici Puta križa zaseok Šobe je ostao s lijeve a Silike s desne strane.
Pomolivši se uz mjesta tamošnjih kipova na križanjima seoskih putova kao i kod kapelice Sv. Križa na Marića Stranama (Njiverku), hodočasnici su nastavili do pitomog brežuljka Ćelanovca na kojem je kapela Sv. Roka. Desno od njihove staze ostali su poznati brijeg Bujanac i Brda niz koja pogled puca prema susjednom Šargovcu i dalje prema Tunjicama dok je lijevo ostala strma padina podno koje izvire potok Miljevac.
Uz boje zalazećeg sunca koje se presijavalo na krošnjama ogrnutim u svjetlozeleno ruho mladog lišća u toplo predvečerje s pogledom koji je pucao prema Gradini, Stranjanima, Dragočaju, pa i dalje prema Mišinom Hanu, Ivanjskoj i planini Kozari hodočasnici su ovogodišnji Put križa završili oko 18:30 sati spustivši se s Ćelanovca do Gospinog kipa u župnom dvorištu Župe sv. Petra i Pavla u Motikama prešavši i ovaj put oko 22 kilometra.
Bio je ovo Put križa stazama predaka po rubnim dijelovima sela Motika, Čivčija i Rakovca u kojem su postaje bile kapelice, groblja, kipovi i raspela i u kojem se mala zajednica vjernika molila Bogu, ostavivši na postajama po jednu svijeću kao znak mira i svoje pobožnosti. Uz molitvu, bilo je vremena i za sjećanja na lijepa vremena, običaje i navike dragih Motičana koji više nisu s nama ili su odselili i nastanili se u nekim dalekim krajevima…
Uz večeru koju su donirali, organizirali i priredili dragi ljudi ekipa hodočasnika je još dugo u noć evocirala uspomene na doba sreće, djetinjstva, milošte…zaključivši u duhu piščeve misli s početka ove objave da je prema zavičaju potrebno ostaviti barem jedan most… jer kako on reče: „mogle bi nas nazad nagnati uspomene“.
Izvor: Samostan Petrićevac
