AUDIO: PROPOVIJED BISKUPA MONS. FRANJE KOMARICE O 25. OBLJETNICI SMRTI VLČ. RATKA GRGIĆA ŽUPNIKA U NOVOJ TOPOLI

Donosimo u potpunosti propovijed mons. Franje Komarice, biskupa banjolučkog, izrečenoj na misi zadušnici u Novoj Topoli prigodom 25. obljetnice otetog i ubijenog svećenika vlč. Ratka Grgića:

Dragi župniče vlč. Anto,
draga braćo svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice,
draga rodbino i prijatelji pokojnog župnika Ratka,
dragi župljani ove i drugih župa,
poštovani prijatelji,

Ovo naše večerašnje sveto liturgijsko slavlje – naše je molitveno spominjanje na našega brata po vjeri, po krsnoj milosti odnosno po svećeničkom redu, na nekadašnjeg ovdašnjeg župnika vlč. Ratka Grgića. Činimo to već 25 put nakon onog dramatičnog dana, kada su četvorica uniformiranih muškaraca – zavedeni od Zloduha, nasilno odveli iz ovdašnjeg župnog stana u nepoznato, odnosno u nasilnu smrt – prema izričitim iskazima najodgovornijih ljudi u ovoj gradiškoj općini – potpuno nedužnog župnika Ratka.

Ova godišnja liturgijska spomen – slavlja – mise zadužnice za blagopokojnog župnika Ratka, ujedno su naš susret – ne samo s Kristom, ponovno mučenim i ubijenim u osobi njegova sluge, svećenika Ratka – nego i susret s duhom pokojnika, s krvavom žrtvom njegova života.

Također je ovo susret s Božjom objavljenom istinom o svetosti i neposrednosti ljudskog života, o Božjoj istini koju ne smijemo odbacivati, te o našoj obavezi da se zalažemo za Božju istinu i pravdu, ali i za praštanje, dobrotu i mir u našoj životnoj sredini.

Kao vjernici u objavljenog Boga znademo da je naša vjera veliki dar nama, ali i velika naša obveza. U svjetlu vjere, ali i na temelju životnog iskustva mi znademo da na ovom svijetu ne postoje samo istina, pravda, dobrota i ljubav, nego postoji i zlo, laž, nepravda, zloba i mržnja; sve to degradira, uništava čovjeka kao bogoliko biće.

O toj dramatičnoj stvarnosti govore i današnja svetopisamska čitanja, koja malo prije saslušasmo. Riječi tih svetopisamskih tekstova prozivaju nas i našu vjeru:

• koliko smo u toj svojoj kršćanskoj vjeri i nadi vjerodostojni i postojani;
• kakvo nam je pouzdanje u Boga, našeg Stvoritelja i Otkupitelja;
• kakva nam je ljubav prema Njemu, Njegovoj Crkvi i prema svakom čovjeku, kojega je Božja Providnost poslala na naše životne staze?

Bez podsjećanja na istinu o dobru i o zlu, ponestat će nam lako volje i snage da nadvladavamo zlo u nama i oko nas. Ponestat će nam i dragocjene pouke za našu sretnu i mirnu budućnost.

A jedna od najvažnijih pouka iz dramatičnih vremena proteklog rata, ali i vremena dosadašnjih poratnih godina, svakako je i bolno, ali dragocjeno iskustvo da šutnja i prešućivanje zlodjela ne iskorjenjuje ni zlodjelo ni krivnju koju osjećaju počinitelji zločina.

I u ovom konkretnom slučaju kidnapiranog i likvidiranog župnika Ratka, te uporno skrivanje tog zlodjela i njegovih posmrtnih ostataka – na svjetlo dana izlazi namjerno opstruiranje vladavine prava u našoj zemlji.

Koliko ćemo još vremena biti prisiljeni čekati da svi oni, koji su u našoj državi zaduženi da brane i promiču istinu i pravdu, a ne da ih relativiziraju – to doista i rade u korist općeg dobra i sigurne budućnosti za sve naše sugrađane?

Kako dugo ćemo još morati čekati da se i u našoj životnoj sredini pojavi određeni broj čestitih i kritičkih intelektualaca, umjetnika, novinara, pa da počnu razborito ali odvažno skidati debele, ali fatalne naslage neistine, oportunizma i zlobe s lica svojih sugrađana, susjeda, možda i sunarodnjaka i rođaka – tzv. „normalnih“ ljudi, muškaraca i žena, koji su tijekom nesretnih ratnih godina – pod utjecajem Sotone – izgubili svoju ljudskost, svoju savjest i svoj moral?

Bez istinskog, objektivnog pogleda na događaje, koji su se zbili oko nas u nedavnoj prošlosti, bez spremnosti da iskreno i stvarno razradimo i proradimo tu istu prošlost, koju smo i sami proživjeli, a koja je – u duhu međunarodnog prava – opterećena zlodjelima, a u duhu Božjih zakona opterećena bremenom teških grijeha i opasnošću od vječne kazne, mi nećemo moći ostvariti tako potrebnu smirenu i sigurnu budućnost ni za sebe ni za ljude našeg vremena i kraja niti za generacije koje dolaze iza nas!

Budući da mi – kao ljudi – nismo svemoćni, prisiljeni smo živjeti s moralnim teretom da ne možemo ljudski život – ni svoj ni tuđi – uvijek i posvuda zaštiti.

Ali, nastojanje oko mirnog i pravednog suživota ljudi i naroda, važan je, zapravo je najvažniji putokaz za naše ispravno djelovanje.

Pa, ako zlo i nepravdu i ne možemo potpuno protjerati i iskorijeniti iz naše životne sredine, ipak smo i trebamo biti ustrajni u preziranju i odbacivanju od nas i zla i nepravde i u radu na tome da se zlo i nepravda ne ponavljaju.

Vjerujem da se i vi možete složiti sa mnom, kada tvrdim, kako se može i nama dogoditi da nam se ovi dani sjećanja na osobito tragične događaje iz nedavne ratne prošlosti mogu pretvoriti u uobičajeni ritual, pa čak i u besadržajnu formu, bez istinskog, pravog sadržaja. Ovakvi molitveni spomen dani i godišnjice, kao što je ova današnja 25. obljetnica nasilne smrti župnika Ratka, sami po sebi ne sprječavaju nas od moguće naše moralne obveze da čuvamo i branimo dostojanstvo svake ljudske osobe i sva temeljna prava svakog čovjeka.

Kao članovi Katoličke Crkve trebamo znati da vrhovni autoriteti naše Crkve – pape, zajedno s biskupima, javno naučavaju da Crkva, iskusna u Bogoljublju i čovjekoljublju, svoj glas podiže i mora podizati u obranu čovjekova dostojanstva i njegovih osnovnih prava. Ona to čini zbog svoje autentične evanđeoske dužnosti, koja se – poput Krista – posebno obazire na one koji su u većoj potrebi i nevolji. Crkva se – vjerna svojoj zadaći – opredjeljuje i mora opredjeljivati za sve ljude pogođene nepravdama i životnim nevoljama. To čini ne sredstvima nasilja, igrom vlasti i političkih sistema, nego doista putem istine o čovjeku i o njegovoj opravdanoj želji da hodi prema boljoj budućnosti.

Crkva peko svoga službenog učiteljstva i danas naglašava tri velike istine, koje su temeljne za današnji njezin život i poslanje, kao što su bile temeljne i za njenu jasnu orijentaciju tijekom cijele njezine duge povijesti.

Koje su to tri istine?

Prva istina glasi: Isus Krist u svojoj božanskoj istinitosti i u svojoj ljudskosti postavlja jasne principe na kojima se poštuje, zaštićuje i ostvaruje čovjek i njegova bogolikost i dostojanstvo.

Druga je istina – sama Kristova Crkva – njezina bit, njena stvarnost, njena povijest, njezin odnos prema državnim vlastima, društvenim sistemima te ideologijama.

Treća je istina sam čovjek. Put Crkve je čovjek. Zato Crkva, osobito njeno vodstvo, niti u Rimu niti u bilo kojoj biskupiji ne smije ostati indiferentna, ne zainteresirana, nijema i oportunistička, kad se radi o čovjeku – zgaženom, obespravljenom, poniženom, obeščašćenom, izrabljivanom, izmanipuliranom, mučenom ili pak ubijenom!

Učiteljska i pastirska je dužnost svakog biskupa – pa i svakog Kristova svećenika u zajedništvu s biskupom – upozoravati na zlo i otkrivati i liječiti sve one moralne pogubne rane od kojih pati mnogo ljudsko biće, mnoge obitelji jednog naroda pa i cijeli narod. Naša je dužnost da svakoga zabludjelog čovjeka, upalog u provaliju zla i grijeha, potaknemo i poučimo da ne mora zauvijek propasti u vječnu nesreću, jer ima mogućnosti pokajati se za zlo i grijehe što je učinio, obratiti se od svoga smrtonosnog hoda u pakao.

Isus nas poučava: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste, i što njima ne učiniste ni meni ne učiniste“ (Usp. Mt 25, 40.45).

Ova Isusova vrlo ozbiljna pouka vrijedi i za svakoga od nas i poziva nas da se ne umorimo – svatko na svom životnom zadatku i u svome životnom okruženju – pomagati svojim bližnjima da ustraju u dobru odnosno da se klonu zla i da ga se odlučno odreknu.

Tako ujedno doprinosimo svoj dio naporima i drugih plemenitih, bogobojaznih ljudi, koji se trude da naš svijet bude bolji, humaniji, da se ostvaruje Kristovo kraljevstvo na zemlji: kraljevstvo Kristove istine i pravde, Kristova milosrđa, praštanja ljubavi i mira. Jedino Kristovo kraljevstvo u stanju je istinski usrećiti svakog čovjeka – bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu, rasnu, klasnu ili neku drugu njegovu pripadnost.

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

već punih 25 godina, mi, predstavnici svećenikā, redovnikā, redovnicā i vjernikā laikā naše – u ratu toliko zgažene – biskupijske zajednice okupljamo se na ovaj spomendan lišavanja ljudskog dostojanstva i oduzimanja prava prvog od većeg broja naših ubijenih i zlostavljanih svećenika, redovnika i redovnica, ovdašnjeg župnika vlč. Ratka Grgića. Molimo za njegovu dušu, koja je kao i duše drugih naših svjedoka vjere ostala vjerna Kristu i u prakticiranju njegova Evanđelja. Svi su ti Kristovi svjedoci – mučeni i ubijeni doživjeli sličnu sudbinu, kao i njihov i naš božanski Učitelj – Isus Krist, koji je – kako se njega svjedoči Božja objavljena istina – „prošao zemljom čineći dobro“ i koji je od svoga nebeskog Oca dobio zadaću da svjedoči za Božju istinu i o Bogu i o čovjeku. Kako znademo, to svoje svjedočenje Krist je potvrdio, opečatio svojom Predragocjenom krvlju.

To je ujedno i najsvetija baština koju je Isus ostavio svojoj Crkvi. Baština te spasonosne istine je oporuka koja sa sobom donosi brojna iskušenja, poteškoće i obaveze.

Svi mi, članovi Crkve, nužno moramo računati da ćemo – poput Krista – naše božanske Glave – nužno biti – češće ili rjeđe „znak osporavanja“, znak kome će se protiviti neki, a možda i mnogi naši sugrađani i suvremenici.

Iz svetopisamskih izvješća znademo da su se oni, koji su naredili ubijanje Isusa bojali i mrtvog Isusovog tijela. Za nas je znak nedokučive Božje Providnosti, što smo svjedoci da se i oni, koji su direktno ili indirektno uključeni u ubijanje nedužnog župnika Ratka – bez ikakvog suda i presude – već 25 godina boje mrtvoga župnika, jer ga i ubijenog i dalje ubijaju ne dozvoljavajući njegovim najbližima – rodbini, župljanima, nama, članovima njegove biskupijske zajednice – da ga dostojanstveno i vjernički – kako dolikuje sahranimo. Ne malo čudi, žalosti i nužno nas potiče na neprihvaćanje i neodobravanje, ponašanje prema ovom zlodjelu u naših domaćih entitetskih i državnih vlasti, kao i predstavnikā međunarodne zajednice zaduženih za izgradnju i učvršćivanje države prava i zakona!

Mrtve pokopati – za nas kršćane je jedno od obavezujućih djela milosrđa. To nije nipošto samo čin dobre volje niti civilizacijskog imperativa, nego je za nas Kristove učenike, nužna posljedica naše vjerodostojnosti, našeg stava i uvjerenja da smo i mi i ubijeni župnih Ratko –  Božja ljubljena stvorenja, tj. bogolika bića.

Već smo mnogo puta na ovom svetom mjestu, gdje je blagopokojni župnik Ratko naviještao Božju spasiteljsku riječ i Božje zapovijedi: „Ne ubij“, „Ne učini zlo svome bližnjemu nego čini dobro“ – ali i na brojnim drugim mjestima ponavljali našu iskrenu želju da konačno zatvorimo predugo otvorenu stranicu naše nedavne tragične prošlosti, stranicu prešućivanog pa čak i negiranog zločina nad miroljubivim katoličkim svećenicima,, redovnicima i vjernicima laicima ovog dijela naše biskupije i domovine.

Očito je, kako je moć Zloduha još uvijek tako snažna, da ne dopušta onim našim mještanima i sugrađanima, koji su u svojoj savjesti pozvani otkriti konačnu istinu o ubijenom i na – službeno – nepoznatom, ali ubojicama poznatom mjestu – bez molitve i križa zakopanom župniku vlč. Ratku Grgiću.

Mi nipošto ne želimo – s mržnjom ili željom za bilo kakvom osvetom u svome srcu – tragati za tom – za nas i sve članove naše biskupije – bolnom istinom. Božjom dobrotom bili smo i sada smo ispunjeni darom kršćanske spremnosti na praštanje.

Kao kršćani, znademo da „istina oslobađa“. Zato smo uvjereni kako naše uporno traganje za istinom o mjestu dosadašnjeg počivanja posmrtnih ostataka bivšeg župnika ove župe vlč. Ratka, kao i konačno iznošenje te istine u javnost, može samo donijeti dobro onima koji su tu istinu do sada sakrivali i bili svakodnevno pritisnuti teretom svoje nemirne savjesti, kao i mogućeg prokletstva za sebe svoju obitelj, svoje potomke i cijeli ovaj kraj!

Pozivam vas sve da se usrdno pomolimo, kako bi ova Kristova predragocjena žrtva, koju slavimo i prinosimo nebeskom Ocu – za dušu našeg Brata u vjeri – svećenika Ratka – mučena i ubijena iz vjernosti Kristu i svome poslanju Kristovoj Crkvi bila također od pomoći za obraćenje, pokajanje i spasenje svih onih koji su se do sada ogriješili o njegovu nasilnu smrt, te za otklanjanje prokletstva s njih i cijelog ovog kraja i zadobivanje Božjeg blagoslova i mira na sve stanovnike ovog mjesta, općine i cijele naše zemlje.

Ubijenom župniku Ratku – pokoj vječni daruj Gospodine! I svjetlost vječna neka mu svijetli! Počivao u miru Božjem. Amen.

Banja Luka, 17. lipnja 2017.