AUDIO: RAZGOVOR S NAČELNIKOM JAKIRČEVIĆEM U POVODU 25 GODINA OD PROGONA BANJOLUČKIH KATOLIKA

Bivši načelnik općine Davor sudjelovao je na Misi koju je u crkvi Uznesenja BDM u okviru nekadašnje trapističke opatije „Marija Zvijezda“ predvodio biskup Komarica

Bivši načelnik općine Davor gospodin Alojz Jakirčević s grupom Davorčana sudjelovao je na Misnom slavlju koje je predvodio biskup banjolučki, mons. Franjo Komarica, u nedjelju 20. rujna 2020. u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u okviru nekadašnje trapističke opatije „Marija Zvijezda“ u povodu 25 godina od pogroma nad Hrvatima i drugim katolicima banjolučkog kraja. Davor je mjesto u Republici Hrvatskoj smješteno uz rijeku Savu nedaleko od Nove Gradiške kamo su i prije, a posebno od kolovoza do studenog 1995. čamcima preko rijeke prešli brojni prognani Hrvati i drugi katolici Banje Luke i cijele banjolučke regije. U razgovoru za Katoličku tiskovnu agenciju BK BiH tih dana prisjetio se gospodin Jakirčević.

KTA: Pozdravljam gospodina Alojza Jakirčevića, nekadašnjeg prvoga čovjeka Davora, mjesta s hrvatske strane rijeke Save kamo su 1995. godine mnogi prešli i gdje ste ih dočekali Vi i vaši sumještani. Možete li, za naše čitatelje i slušatelje prigodom ove 25. obljetnice, malo prisjetiti se tih dana i teških događanja u tom vremenu?

Vrlo je teško o tim stvarima govoriti, a posebno meni jer me za to vrijeme vežu jake emocije. Ono što se događalo ’95. zapravo je, na neki način, vrhunac prijašnjih radnji jer sam ubačen u to, ja bih rekao, milošću Božjom. Jer, sve što je rađeno, ne vjerujem da sam ja to mogao napraviti, to je meni jednostavno bilo nemoguće. Čim su organizirani prvi izbori, uoči izbora u Davoru odnosno u Hrvatskoj, mene su zamolili odnosno svijet je jednostavno tražio da idem na izbore (kao kandidat). Župnik mi je rekao: Pa dobro, ‘Loza’, neće nitko, a svi bi htjeli da imamo Hrvatsku, a tebe traže, prihvati to! Eto, on je, mislim, ‘krivac’ da sam prihvatio izbore misleći da neću ja proći. Međutim, dogodilo se to što se dogodilo – 98% glasova sam dobio i budi ‘hrabar’ pa nemoj to prihvatiti. Tako sam i ja prihvatio. Obiteljski čovjek, tada s troje male djece, a četvrto dijete tek je bilo rođeno i maleno u kolijevci. Napuštaš obitelj i postaješ izvan obitelji. Supruga i djeca, koja su naučili da budem s njima, sad ‘gube’ supruga, ‘gube’ oca. Tako je krenulo.

Odmah poslije izbora prvo što sam napravio, otišao sam u Bosnu, u Srbac – to je Općina Srbac koja se nalazi s druge strane Save od Davora. Dva brata, kad dođu teška vremena, ‘počapaju se’. Dva naroda teško se mogu razići. Tada su počeli pregovori i razgovori. Plod tih pregovora i razgovora jest da su mene dovezli u Banju Luku i da sam vidio onu strahotu i bijedu koja je vladala. Pokušao sam u institucijama Hrvatske da se spašavaju ti ljudi, ali nisam naišao ni na kakav odaziv. Jedini koji mi je, a mislim da nije mogao imati sve u rukama, tada rekao – načelniče, radite i po cijenu svoga života – bio je tadašnji i prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman. I od tada sam imao i njegov broj telefona i osobne kontakte s njim. Teške susrete, uza sve što se događalo u to vrijeme 1995., imao sam i na hrvatskoj strani. Čak sam znao reći: slobodnije se osjećam u Bosni gdje me persiraju generali, ne znaju što bi, lagali su, ali su me persirali dok su na našoj strani pokušavali na sve moguće načine da se ne vozi, da se ne spašava…

KTA: Koji su dani bili najteži? Možete li podsjetiti naše slušatelje i čitatelje o kojem je vremenu riječ?

Pa najteži dani su, zapravo, bili prije početka spašavanja. Gledajući bijedu, iskrenost ili neiskrenost srpskih predstavnika, predstavnika skupštine općine iz Srbca Miloša Milinčića, koji me je zamolio tada – mada je prije prijetio – da vidim tu bijedu, da njegov narod srpski ne može živjeti – a što će se desiti sa ovima, kaže, možete samo misliti. On me je odvezao u Banju Luku i kad sam sve to vidio i osjetio, tad sam, zapravo svim srcem težio da se svijet spašava. To je 1995. godina. Prijelazi su, zapravo, počeli u osmom mjesecu. Tijekom ’95. od siječnja do osmog mjeseca prešlo je negdje oko 900 onih najtežih (slučajeva). Ovdje moram naglasiti – prošlo je dosta vremena – da ima onih za koje su me čak zamolili i Srbi da ih spasim. Neke ljude smo spasili koje su oni pozvali, sačuvali kod sebe kod kuće i predali mi ih u Davoru da ih spasim. Dana 14. 8. (1995.) krenulo je i do 20. 9.; to je bila masa, negdje oko 24.000 u tih malo jače od mjesec dana. I nastavilo je sve do kraja 11. mjeseca (1995.). Tada je bila zatvorena granica.

Moram, ovdje posebno spomenuti biskupa Komaricu za kojeg sam tada znao da je u kućnom pritvoru i da nije znao za tu situaciju. Direktno sam preko premijera tzv. Republike, tada entiteta srpskoga tražio da mu dozvole doći u Davor imati Misu. Ja sam bio povezao obilježavanje 750 godina Zagrebačke biskupije, kojoj je nekada pripadao i velik dio teritorija sadašnje Banjolučke biskupije, i 100 godina postojanja Davora koji se nekada zvao Svinjar. To mi je poslužilo kao izlika. Dobio sam od Karadžića dopis kojim on odobrava da biskup Komarica dođe u Davor i da ga se vrati u Banju Luku. Kada sam to javio biskupu Komarici i blagopokojnom – ja ću reći – svecu kardinalu Kuhariću, obojica su rekli da je to nemoguće. Tad sam rekao da imam čvrst dokaz da ću ga te nedjelje ja osobno prevesti preko Save. Kardinal Kuharić je odgodio putovanje u Njemačku gdje je trebao imati zasjedanje Biskupske konferencije. Dopis biskupa Komarice sam dobio preko njemačke ambasade iz Njemačke na faks u kojem on napominje da ne zna kojom to snagom radim, ali da, evo, njega ‘tjeraju’, da će ga dovesti u Srbac da ga ja preuzmem. Tako se i dogodilo. Mislim da je to Božja milost. Njegove radosti kad je ušao u čamac!!! Imao je bojazan da mora doći na vrijeme u Davor pa sam mu ja rekao: Čekat će oni vas, ne bojte se! Tri sata smo kasnili, a oni su nas dočekali. I tada je biskup rekao: Evo, jedan nas je načelnik ‘preveslao’.

KTA: Možete se kratko osvrnuti na današnji dan. Kako se Vama prisjetiti ovdje, u trapističkoj crkvi u Banjoj Luci, tih dana prije 25 godina i današnjega dana?

Teško je o nekim stvarima govoriti. Bilo je lijepih dana. Spašavanje ljudi je uvijek nešto posebno. Čovjek i ne spava, ne jede, a opet ostaje. Najteže mi je, zapravo, ono što sam svim tim ljudima rekao. Nisu mogli svi ostati tu, a nisu htjeli ići odatle autobusima pa sam ušao u autobuse u Davoru i rekao im da stojim iza toga da će se vratiti u Banja Luku i u svoj kraj. Mislim da tu snosim veliku odgovornost. Nisam ništa mogao učiniti, pokušao sam sve. I čim je došlo vrijeme, ja sam se povukao kao političar. Izišao sam iz toga košmara. Jednostavno sam rekao i biskupu Komarici i svima koji su me pitali: Bog se poigrao sa mnom, s mojom malenkošću i mislim da ništa ja nisam učinio nego je On učinio. Zato su mi teški ovi dani. Drago mi je da sam danas vidio u ovoj prekrasnoj crkvi ove ljude jer sam znao dolaziti kad je bilo samo nekoliko osoba. Danas je bilo skoro puna crkva jer korona ne bi ni dozvolila da više uđe unutra i to mi je radost.

KTA: Hvala lijepa za razgovor!

Hvala i vama!

Poslušajte zvučni zapis razgovora:

Razgovarao: Ivo Tomašević
KTA
Banja Luka, 21. rujan 2020.