AUDIO: PROPOVIJED BISKUPA STOJANOVA NA MISI UOČI POČETKA ZASJEDANJA BISKUPSKE KONFERENCIJE BIH

Uoči 77. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije biskupi su slavili Svetu misu u nedjelju, 3. studenog 2019. u 18 sati u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, a prigodnu propovijed uputio je biskup skopski i eparh strumičko-skopski mons. Kiro Stojanov koji će na zasjedanju sudjelovati kao delegat Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Propovijed biskupa Stojanova prenosimo u cijelosti:

Uzoriti gospodine Kardinale,
Eccellenza Reverendissima, Nunzio Apostolico
Braćo biskupi,
Dragi svećenici, časne sestre, braćo i sestre u Kristu!

Dopustite mi da u prvom redu večeras s vama podijelim radost zbog Apostolskog posjeta Svetoga Oca pape Franje Makedoniji, čiju ste milost vi isto doživjeli. Kao narod i kao Crkva u Makedoniji zahvalni smo Bogu da smo u našoj malenosti mogli preko ove posjete doživjeti Božju blizinu. Ovaj događaj donio je našoj Crkvi jednu novu dimenziju i ohrabrenje u svjedočenju i naviještaju Evanđelja. Susreti na svim razinama pobudili su nadu i dali snagu za poziv na izgradnju mira, kulture života, suživota i dijaloga s drugima. Ovdje u našoj metropolitanskoj prvostolnici u ime Crkve u Makedoniji kojoj služim i predvodim, želim još jednom zahvaliti na bratskoj ljubavi i stalnoj podršci vašim pastirima članovima Biskupske konferencije na čelu sa predsjednikom uzoritim gospodinom kardinalom Vinkom.

Ovih dana smo se družili s nebesnicima. Svetkovina Svih Svetih vodi nas u društvo proslavljenih sinova i kćeri Svete Crkve. Jučer na Spomendan vjernih mrtvih naš se pogled spustio s neba na posebnu njivu Gospodnju, zasijanu tjelesima naših dragih pokojnika za koje smo molili i koje smo pohodili na tim plodnim tihim njivama.

Braćo i sestre, kao vjernici moramo sebi priznati da nitko nije ostao ravnodušan bez pitanja koje često upućujemo Bogu, a to je besmislena riječ: Zašto? Mi smo kao zrnce praha na tezulji i kao kap rose što ujutro padne na zemlju. Nemamo pravo Stvoritelju Svega Stvorenja postaviti pitanje o smislu koje nadmašuje našu moć spoznaje, ponavljam, ipak smo kao zrnce prašine. Ono koje nas na groblju muči, je pitanje smrti, na što odgovor nam daje Knjiga Mudrosti koju smo čuli. Bog je Stvoritelj koji nas je stvorio za nebeske visine za vječno druženje u Njemu. On sve nadmašuje ali jedini ispunja smislom života, jer nas je stvorio malo manjim od anđela. Adamova krivica nas je pokopala da se vratimo u zemlju od koje smo načinjeni. Zato je pitanje smrti nešto što nas treba hrabriti jer jedino kroz ta vrata možemo ponovo iz praha biti podignuti na prvotno dostojanstvo kako nas je On zamislio i upisao u našu narav. Pisac knjige Mudrosti tako jasno kaže: ali ti si milostiv svima i možeš sve, i kroz prste gledaš grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića što postoje, i ne mrziš ništa od onoga što si stvorio. Jer da si štogod od ovoga mrzio, ne bi to ni stvorio (Mudr 11,23-24). I ovdje nam se spontano nameće poruka Ivanove poslanice koji kaže: Bog je Ljubav (1Iv 4,8b).

Braćo i sestre, to je najjača poruka naših groblja da to nije svršetak nego početak, a život ovaj prepun je Božjih koraka kojima nam se približava, jer je ljubitelj života i njegov Duh je besmrtni prisutan u svemu. Ne možemo zamisliti kako blago kažnjava prestupnika, kori i opominje, da se grijeha ostave i ostale svoje zloće. Jer ti si Gospodine milosrdan. Možemo li zamisliti snažniju utjehu nego što nam pruža ovaj tekst knjige Mudrosti, koja bi trebala biti oslonac i misao vodilja kad god se pokolebamo u vjeri i sustanemo u borbi protiv zla u nama i oko nas. Jer, On, je ipak milosrđe, ime mu je Ljubav. Zato psalmist pjeva: Blagoslivljat ću tvoje ime uvijek i dovijeka, Bože, kralju moj (Ps 145,1). Ako kršćani imaju posebno poslanje ovom času povjeriti onda je to sigurno svjedočenje o Božjoj dobroti i dostojanstvu svakog ljudskog bića. Mi to trebamo svjedočiti jasno ako je to u nama živo, ali ne zaboravimo da je i to Njegov dar. Naš Bog je milosrđe i ime mu je Ljubav.

Apostol Pavao nam daje odgovor na još jedno teško pitanje, a to je smisao povijesti i iščekivanje drugoga dolaska Gospodnjeg. Jasno govori da je to isto otajstvo koje nam snaži vjeru i uvijek podržava nadu.

Kako sve to živjeti, svjedočiti i prenositi? Odgovara nam odlomak Evanđelja sv. Luke (Lk 19,1-10) koji je na poseban način svjedok i navjestitelj milosrđa. Isus je ušao u Jerihon, to je grad bogatstva, ljepote, ali je simbol i zajednice koja je na lošem glasu. Susrećemo čovjeka imenom Zakej. Čini se da je bio niskoga rasta i pun kompleksa. Dao se u nečasnu karijeru i došao je do najvišeg stupnja biti nadcarinik. To pretpostavlja da je bio lukav, častohlepan i na nepravedan način stekao veliko bogatstvo služeći neprijatelju, okupatoru Božjega naroda – Izraela. Uzimao je carinu od svoga naroda i davao Rimljanima, zato je razumljivo da je ga njegov narod prezirao, odbacivao i osuđivao. Poput grešnog Adama sakrio se od Boga i pokrio lišćem jednoga stabla jer ga ipak zanimalo tko je taj Isus novi, čudni i provokativni prorok. Nije mislio na susret, samo je zadovoljio svoju strast radoznalosti. Nije primijetio da mu se približava netko koji je došao ne da sudi nego da spasi. On, Zakej, koji nije poznavao milosrđa nije ni sada slutio, možda ni želio, da mu se približava milosrđe. Kada je čuo riječ Isusovu: Zakeju, žurno siđi (Lk 19,5b), mislim, da je, zapravo, pao s kreveta. Iznenađen da ga netko po imenu poziva i navješćuje: danas mi je biti kod tebe. On je nadcarinik, a ne ugostitelj. Ali radostan što ga netko želi počastiti u tom njegovom gradu gdje ga svi mrze. I sada na scenu stupa skupina farizeja i pismoznanaca koji su izgubili nit simpatije prema Isusu jer je pokazao tko je, solidaran sa grešnicima, a time – misle oni – da je i sam grešnik.

Treći dio događaja pokazuje da su se prevarili. Zakej kod večere pola svoga imanja dao je siromasima, a koga je prevario vraća četverostruko. Čudno pokajanje, još čudnija pokora jer se zapravo odrekao svega materijalnog dobra jer sve što je stekao je prevara. I zato je Isus mogao komentirati: danas je došlo spasenje kući ovoj, jer je i on Abrahamov sin (Lk 19,9).

Braćo i sestre, s tekstom prvoga čitanja smo utješeni. Sa apostolom Pavlom smo ohrabreni, a Evanđeljem smo iznenađeni. I kao da čujemo Isusov glas: idi i ti čini tako. Svijet se ne spašava osudom, pa ni prijekorom, nego milosrđem. Zato sam došao, kaže Isus, da potražim izgubljeno i oslobodim grešnike. On je to učinio vlastitim primjerom, životom i smrću i pozivom da nastavimo tamo gdje je On ostavio Crkvi da nastavi njegovo djelo. Ja bih sada prestao govoriti, pozvao bih vas na šutnju, da svatko sebe prepozna u ove tri grupe oko Zakeja i u Zakeju: u Zakeju; u pismoznancima tj. onima koji osuđuju ili u Isusu koji oslobađa. Pokušajmo se poistovjetiti i naći za sebe odgovor gdje smo i što činimo kako bi unišli jednom u slavu nebesnika. Amen.

U nastavku poslušajte zvučni zapis propovijedi biskupa Stojanova:

KTA
Sarajevo, 4. studeni 2019.