Mons. Alfred PICHLER, rezidencijalni biskup od 1959. do 1989.

Službu rezidencijalnog biskupa obnašao je od 20. listopada 1959. godine do 15. srpnja 1989. godine

Prvi rezidencijalni banjolučki biskup iz redova dijecezanskoga klera, a ujedno i prvi koji Je rođen na području te biskupije bio je mons. Alfred Pichler. Rodio se 18. prosinca 1913. na Oštrelju, u župi Bosanski Petrovac, kao sedmo dijete obitelji Antona i Matilde r. Helk. I najmlađi mu je brat Ludwig izabrao duhovno zvanje kao član Družbe Isusove u Rimu.

Pučku je školu završio u Šipovu i Prijedoru 1920. – 1924. U Prijedoru je završio šest razreda ondašnje gimnazije, a onda se opredijelio za svećeničko zvanje. Gimnaziju je nastavio u Travniku kao kandidat Banjolučke biskupije. Nakon mature 1932. upisao je bogoslovne studije na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu. Bio je izvrstan student i isticao se izvanrednim znanjem. Nadbiskup dr. Ivan Šarić zaredio ga je za đakona u Sarajevu 20. veljače 1937. Svećenički red primio je u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu 13. ožujka 1937. i to s posebnim dopuštenjem, jer je prema kanonskim propisima bio premlad. Tu je, skromno i tiho, proslavio svoju mladu misu.

Početkom rujna 1937. preuzeo je svoju prvu svećeničku službu: kapelana i vjeroučitelja u župi Pohoda BI. Dj. Marije u Banjoj Luci, a obavljao ju je do 15. siječnja 1941. Potom je 19. siječnja 1941. imenovan privremenim upraviteljem župe u Novom Martincu na desnoj obali donjeg Vrbasa, a samo dva mjeseca poslije imenovan je upraviteljem župe. Tu je službu obnašao sve do 20. rujna 1946. Tijekom rata morao je izbjeći pred četnicima i stanovao je kod trapista u njihovoj filijali Josipovac (Josefsburg) u Bosanskom Aleksandrovcu, odakle je pastorizirao svoju župu kako je mogao. Pichler je i tu pomagao u svećeničkim poslovima, ali je pomagao trapistima i u fizičkim poslovima. Po završetku rata provodi s drugim Nijemcima desetak mjeseci u logoru u Bosanskom Aleksandrovcu, i to od svibnja 1945. do ožujka 1946. Od jeseni 1946. do proljeća 1952. upravitelj je župe u Novoj Topoli, odakle upravlja i susjednim župama Bosanskim Aleksandrovcem i Mahovljanima.

Komunističke ga vlasti optužuju zbog navodne “neprijateljske propagande” i zatvaraju od 13. ožujka 1952. do 14. travnja 1954., a kaznu izdržava u “Crnoj kući” u Banjoj Luci i Vareš Majdanu. Potom kratko upravlja župom u Staroj Rijeci kraj Sanskoga Mosta, a onda je u jesen 1954. imenovan župnikom u Prnjavoru. Odatle je gotovo dvije godine, tj. do 18. lipnja 1956. upravljao i župom u Kulašima. Uz ostale svećeničke dužnosti bio je i biskupov savjetnik (konzultor).

Nakon smrti biskupa Čelika, biskupijski konzultori izabrali su ga 12. kolovoza 1958. za kapitularnog vikara Banjolučke biskupije. I dalje je ostao prnjavorski župnik, ali je gotovo cijelu godinu odatle upravljao i biskupijom. Banjolučkim biskupom imenovanje 27. srpnja 1959. Posvećenje 18. listopada u zagrebačkoj prvostolnici kao prvi poratni rezidencijalni biskup u ondašnjoj Jugoslaviji. Glavni posvetitelj bio je nadbiskup-koadjutor zagrebački dr. Franjo Šeper, a suposvetitelji biskup skopski dr. Smiljan Čekada, koji je nekoć upravljao Banjolučkom biskupijom (1946. – 1951.) kao apostolski upravitelj, te Pichlerov školski kolega Matija Zvekanović, apostolski administrator Bačke. Za biskupsko geslo uzeo je: Nec laudibus nec timore (Ni pohvalom ni strahom). Dva dana po posveti preuzeo je upravu biskupije. Njome je upravljao punih trideset godina, sve do umirovljenja 15. srpnja 1989., nakon što je napunio 75 godina života, kada ga je naslijedio mons. dr. Franjo Komarica, koji mu je tri i pol godine bio pomoćni biskup. Otada pa do smrti biskup Pichler živio je povučeno u biskupskom domu u Banjoj Luci. Preminuo je 17. svibnja 1992., a pokopan je u kripti nove banjolučke katedrale koju je sam gradio.

Kao biskup ostavio je dubok trag u biskupiji. Posebno se brinuo za odgoj i školovanje svećenika. Tijekom njegove uprave biskupijom zaređena su ukupno 34 biskupijska svećenika. Trojica svećenika iz njegova klera postala su biskupima: 1967. dr. Severin Pernek postao je dubrovački biskup, 1985. njegovim pomoćnim biskupom imenovan je mons. dr. Franjo Komarica, svećenik kojega je on zaredio i koji će ga naslijediti, a treći, kojega je on također zaredio za svećenika, mons. Vinko Puljić postao je vrhbosanski nadbiskup 1990. Više je svećenika poslao na posebne studije te su oni kasnije preuzeli važne uloge u životu naše Crkve.

Biskup Pichler morao je puno graditi. Razoran potres 1969. godine srušio je i njegovu katedralu i mnoge župne crkve, a još više ih je oštetio. Valjalo je obnavljati ili graditi iznova. Nova katedrala sagrađena je tijekom 1972. i 1973. godine, tako da je mogla služiti za bogoslužje, ali je posve završena puno kasnije, za biskupa Komarice. U tom su razdoblju sagrađene župne crkve u župama Bihać, Stara Rijeka, Petrićevac, Ravska, Kulaši, Odžak-Ćaić, Presnače, Lištani i Šimići, barem ih je toliko i obnovljeno, a sagrađene su i mnogobrojne područne crkve: u Majdanu kraj Mrkonjić Grada, Štivoru kraj Prnjavora, Kovačiću kraj Ljubunčića i druge. Također je sagrađeno više župnih stanova i vjeronaučnih dvorana, npr. u župama Stara Rijeka, Ravska, Šimići, Presnače, Sasina, Odžak- Ćaić, Mrkonjić Grad, Liskovica, Prnjavor, Dragalovci itd. Pri gotovo svim tim gradnjama biskup je posredovao pomoć od karitativnih organizacija i drugih crkvenih ustanova.

U tri desetljeća svoje biskupske službe biskup Pichler osnovao je devet novih župa. To su Ravska kraj Ljubije (1967.), Dragalovci kraj Prnjavora (1970.), Presnače (1972.), Marija Zvijezda u Banjoj Luci (1973.), Odžak-Ćaić kraj Livna (1975.), Raljaš (Ljubija), (1977.), Trn kraj Banje Luke (1980.), Budžak (1983.) i Motike (1983). Osim toga u vrijeme biskupa Pichlera preuzete su od franjevaca dvije župe liberae collationis kojima su oni dotada upravljali zbog nedostatka dijecezanskoga klera: Šimići (1964.) i Sasina (1969.).

Biskup Pichler jedini je banjolučki biskup koji je sudjelovao na općem crkvenom saboru. Na Drugom vatikanskom saboru u Rimu (1962. – 1965.) sudjelovao je kao član Liturgijske komisije, a po svršetku Sabora imenovan je članom Liturgijskoga vijeća. U Biskupskoj konferenciji Jugoslavije bio je dugogodišnji predsjednik nacionalnog Liturgijskog odbora. U tom je svojstvu mnogo pridonio liturgijskoj obnovi u našem narodu, osobito prijevodima i izdavanjem niza liturgijskih knjiga i priručnika. O liturgijskim temama pisao je u nekim zbornicima i u liturgijskom časopisu Služba Božja. Objavljene su mu i dvije zbirke propovijedi. Prva je zbirka o sv. misi Upoznajmo što činimo, a druga o Božjim zapovijedima Da budemo sretni.

Treba istaknuti i ekumenski rad biskupa Pichlera. Gajio je srdačne odnose s pravoslavnima. Zbog svog zauzimanja na polju ekumenizma, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je članom međunarodne katoličko-pravoslavne biskupske komisije, u čijem je radu otada redovito sudjelovao.

Nakon što je biskup Komarica 15. srpnja 1989. preuzeo upravu biskupije, biskup Pichler se povukao u mirovinu i živio je do smrti u biskupskom domu u Banjoj Luci. Umro je upravo u vrijeme potpune izolacije od svijeta i najvećih ratnih stradanja u Bosni i Hercegovini, 17. svibnja 1992., a pokopan je dva dana poslije u katedrali koju je gradio nakon potresa.