Mons. dr. Franjo KOMARICA, rezidencijalni biskup od 1989. do 2024.

Službu rezidencijalnog biskupa obnašao je od 15. srpnja 1989. do 2. ožujka 2024.

Banjolučki biskup u miru mons. dr. Franjo Komarica rodio se 3. veljače 1946. u Novakovićima, župa Petrićevac. Roditelji su mu pok. Ivo i Ivka rođ. Marić, a imali su 11 djece, od kojih je šestero muških i petero ženskih. Osmogodišnju školu završio je u Banjoj Luci, sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu (1961. – 1963.) i Đakovu (1963. – 1965.), gdje je i maturirao, zajedno s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem. Nakon odsluženja obveznog vojnog roka započeo je teološki studij u Đakovu (1967. – 1968.), a nastavio ga je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku (1968. – 1972.).

Za svećenika ga je zaredio biskup Alfred Pichler u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci, 29. lipnja 1972. Nakon ređenja nastavio je posebni studij u Innsbrucku, gdje je 1973. magistrirao, a 1978. doktorirao liturgiku. Uz taj glavni studij studirao je glazbu na insbruškom Konzervatoriju i andragogiju tamošnjega Filozofskog fakulteta.

Po svršetku studija imenovan je predavačem na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, gdje od 1978. do 1986. predaje liturgiku, liturgijski pastoral, pastoral selilaca i crkveno pjevanje. Ujedno je vodio dva crkvena zbora: bogoslovski i katedralni.

Sluga Božji papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi. Isti ga je papa i zaredio za biskupa u bazilici sv. Petra na Bogojavljenje, 6. siječnja 1986. Oko tri i pol godine bio je generalni vikar blagopok. biskupa Pichlera u Banjoj Luci, sve do njegova umirovljenja. Imenovan je rezidencijalnim biskupom 15. svibnja 1989., a 15. srpnja iste godine svečano preuzima upravu biskupije.

Osim uprave povjerene mu Banjolučke biskupije obnašao je i obnaša niz dužnosti u Biskupskim konferencijama, prvo Jugoslavije, a potom Bosne i Hercegovine. U BKJ-u bio je predsjednik Vijeća za laike (1986. – 1989.) i Hrvatskog liturgijskog vijeća (1989. – 1993.). Nakon što je 1994. godine osnovana Biskupska konferencija BiH, u njoj obnaša službu predsjednika nekoliko vijeća. U jednom mandatu (2002. – 2005.) bio je predsjednik BK BiH. Osim toga papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. članom Papinskog vijeća za dijalog s nekršćanima.

Uz svoje profesorske i biskupske obveze bavi se i pisanjem. Objavio je više stručnih radova iz područja liturgijske znanosti, ljudskih prava i crkvene glazbe u domaćim i stranim časopisima i zbornicima. Kao biskup objavio je zbirku dokumenata koje je napisao tijekom ratnih zbivanja 1991. – 1995. pod naslovom: “U obrani obespravljenih”. Izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banjaluka tijekom ratnih godina od 1991. do 1995, koja je doživjela dva izdanja, a objavljena je i na engleskome, njemačkome (također dva izdanja) i talijanskome jeziku. Povodom nominacije za Nobelovu nagradu izdana mu je knjiga pod naslovom “U obrani čovjekova dostojanstva”.

Providnost mu je namijenila tešku zadaću: voditi biskupiju u dramatičnom razdoblju oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je gotovo posve uništena. Zlostavljana su i ubijena od srpskih snaga sedmorica svećenika i jedna redovnica, nekoliko je svećenika jedva preživjelo zlostavljanje, brojne crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili teško oštećeni, dvije trećine vjernika prognano je i nikada se više nisu vratili, nekoliko je župa posve ugaslo, a u drugima je ostalo tek po nekoliko desetaka ili stotina vjernika. Od 130 000 katolika, koliko je u biskupiji živjelo 1991. godine, danas ih je nešto manje od 40 000. Biskup se neumorno trudio oko očuvanja mira, poticao brojne mirovne inicijative s državnim i crkvenim prvacima, kad je rat izbio, trudio se oko ponovne uspostave mira, po prestanku rata borio se za povratak svih prognanih na svoja ognjišta, neumorno se zauzimao za dostavu humanitarne pomoći svojim vjernicima, ali i svima drugima, koliko je to bilo moguće, brine se za obnovu obiteljskih kuća, ali i crkvenih objekata, od kojih su mnogi građeni posve od temelja.

Osobit vid humanitarnog odnosno karitativnog rada bilo je stavljanje biskupske kuće na raspolaganje za Caritasove ambulante, dok je sam biskup, zajedno sa svojim suradnicima, preselio u Svećenički dom. Zauzimao se za nabavku potrebnih aparata, lijekova i pomagala za gradske bolnice, za bolesne po kućama itd.

Neposredno pred izbijanje ratnih sukoba, godine 1990. osnovao je Teološki institut u Banjoj Luci za obrazovanje katoličkih vjernika laika, koji je radio sve do 1995., kada je silom (ne)prilika morao prestati s radom. U ljeto 2005. dao je obnoviti zgradu nekadašnje škole sestara Milosrdnica, u kojoj je u jesen te godine započela s radom katolička gimnazija koju vodi mons. mr. Ivica Božinović.

U jesen 2005. na zamolbu biskupovu otvorile su u središtu Banje Luke svoju prvu redovničku kuću u BiH redovnice Družbe Misionarke Ljubavi bl. Terezije iz Kalkute. U zgradi Biskupskog ordinarijata 16. studenog 2005. utemeljio je Europsku akademiju, a 3. veljače 2006. osnovao je Centar za život i obitelj pri Caritasu Banjolučke biskupije.

Za svoje djelovanje primio je niz međunarodnih priznanja i nagrada, a 2004. nominiran je i za Nobelovu nagradu. Sav taj rad u ovom trenutku nije moguće posve sagledati, a pogotovo ne vrjednovati, budući da su neki procesi još uvijek u tijeku.

Svakako je jedno od najvećih djela biskupa Komarice njegovo uporno zauzimanje za proglašenje blaženim sina ove biskupije Ivana Merza. Za tu radosnu prigodu pozvao je u Banju Luku slugu Božjega papu Ivana Pavla II., koji je, iako već teško bolestan, 22. lipnja 2003. pohodio ovu biskupiju i na Petrićevcu proglasio blaženim Ivana Merza.