Frano Piplović, sociolog
Prošlo je 25 godina od monstruoznog zločina u Briševu kada je pobijeno 68 Hrvata. O tomu se vrlo malo piše i zna, stoga je nedavno objavljena knjiga “Briševački mučenici” bila povod za razgovor s Franom Piplovićem, suautorom ovoga djela.
Frano je rođen 1950. u Brštanovu, općina Klis, županija Splitsko-dalmatinska. Studirao je teologiju (Viša bogoslovna škola u Dubrovniku), sociologiju (Filozofski fakultet u Beogradu) te Međunarodne odnose na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Polaznik je doktorskog studija Hrvatska i Europa na istom fakultetu. Po zanimanju je sociolog. Aktualni je voditelj studija Europske akademije Banjolučke biskupije i član Komisije Iustitia et pax BK BiH.
Radio je kao profesor sociologije u srednjim školama, novinar i urednik u pisanim i elektroničkim medijima, predsjednik Izvršnog vijeća i kriznog stožera općine Slavonski Brod, zastupnik u Saboru RH, te kao diplomata. Organizirao je i proveo istraživanja iz sociologije rada, sociologije medija, sociologije politike i društvenih komunikacija. Autor je knjiga Živjeti u Slavonskom Brodu 1990-1993 (Sl. Brod, 2006.) i Vrijeme loma – prilozi za povijest (Sl. Brod, 2008.), a suautor je u knjizi Prešućivani zločin(Banja Luka, 2016.), kao i priređivač knjige Čitanka o ljudskosti, ljubavi i patnji (Banja Luka, 2016.) Za svoj je rad dobio brojne nagrade.
“Sve se čini da ovaj briševački zločin kao i većina drugih zločina na području banjolučke regije u Republici Srpskoj padnu u zaborav. To se bjelodano vidi iz dosadašnjeg odnosa svih politika i vlasti. Da su briševačke žrtve nepoželjna činjenica i neugodan svjedok svim ovozemaljskim vladarima, to je nepobitno, što je potvrđeno ponašanjem svih politika i političara u proteklih 25 godina. Da nije tako odavno bi izvršitelji i nalogodavci ovog monstruoznog zločina bili procesuirani i privedeni pravdi, a sama vlast bi poštovala žrtve te bi one postale sastavni dio kolektivne memorije. U usporedbi s drugim žrtvama hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini pa i u Hrvatskoj, briševačke žrtve kao da i ne postoje. Svih ovih proteklih godina nikada niti jedna vlast, općinska, entitetska, državna kako u BiH tako i u RH nije službeno komemorirala briševačke žrtve kao nepobitnu činjenicu o zločinu učinjenom nad nedužnim civilima. Nažalost, pokazalo se da sve politike i sve vlasti na ovakav način preziru svoje nevino ubijene ljude. Temeljem dosadašnjih spoznaja i stvarnog odnosa spram briševačkih žrtava s pravom se može ustvrditi da niti žrtve ovog masovnog i svirepog zločina niti njihovi raseljeni potomci ne pripadaju nijednoj državi”, kazao je Piplović i dodao kako se boji da su ovaj i drugi zločini glavna sastavnica dobro isplanirane strategije programiranog zaborava, po načelu „ja neću spominjati vaše, a vi nemojte spominjati naše zločine“.
Razaznaje li se u ovom slučaju svojevrsna zabluda hrvatske šutnje?
Volio bih da se može govoriti o svojevrsnoj zabludi jer bi se zabluda lakše razumjela i bilo bi ju pod stanovitim okolnostima moguće ispraviti. Sve sam više mišljenju da ova hrvatska šutnja nije samo stvar zablude i nesnalaženja već da je u pitanju diktat čiji je cilj mnoge činjenice gurnuti pod tepih zaborava u korist onih kojima istina o Briševu ne odgovara. Briševo je šifra koja će, kada bude odgonetnuta, mnoge stvari razjasniti. Stoga je razumljivo što je Briševo kod današnjih vlasti u RS-u nepoželjna tema, rado bi je ako mogu zaobišli, o njoj ne govorili, jer je ono teška tema i k tomu naslijeđena. Mnogi istinoljubivi Srbi osjećaju nelagodu i stid što je ovaj zločin učinjen u njihovo ime i što ga se želi opravdati nekim višim, nacionalnim interesima, dok istovremeno veliki broj mladih nemaju nikakvih spoznaja o tome da se išta slično dogodilo, ne samo na prostoru Briševa nego i na mnogim drugim mjestima na prijedorskoj općini. Međutim, što je s političkim predstavnicima Hrvata na razini RS-a i BiH-a? Osjećaju li oni nelagodu što je učinjen zločin nad dijelom njihova naroda pa zbog te nelagode niti išta govore niti se pojavljuju na jednom godišnje molitvenom i narodnom memoriranju briševačkih mučenika koje organizira Crkva. Podsjetit ćemo na notorne činjenice. Nakon što se dogodio svirepi briševački masakr nad običnim hrvatskim pukom, kroz institucije vlasti RS-a, u ime tog istog konstitutivnog hrvatskog naroda, sve do danas prodefiliralo je na dobro plaćenim dužnostima ukupno 62 političkih dužnosnika, s tim da su pojedine osobe bile birane u više mandata.
Neka ostane zabilježeno da je svih ovih godina, od kada se u Briševu liturgijski obilježava spomen na mučenike sela Briševa, jedini visoki državni dužnosnik iz Bosne i Hercegovine, k tomu još iz reda hrvatskog naroda, koji je osobno nazočio spomenu, bio Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. On je 25. srpnja 2009., povodom 17. godišnjice masakra, posjetio Briševo i nazočio misnom slavlju. S njim prestaje svaki daljnji interes drugih hrvatskih političkih predstavnika, s razine državne vlasti BiH, za žrtve i mučenike Briševa.
To je očito ponukalo mnoge da se upitaju znaju li hrvatski političari u BiH gdje je uopće Briševo i znače li im Briševo i briševačke žrtve išta? Osim što nikada u javnosti ne spominju ove zločine, do sada nisu ništa učinili na procesuiranju zločinaca i zločina, a cijelo su vrijeme prisutni u institucijama vlasti BiH na svim razinama. Za razliku od Briševa takvi su svoj „nacionalni pijetet“ pokazali i stalno pokazuju prema onim hrvatskim žrtvama u Federaciji BiH, u Srednjoj Bosni i mjestima u dolini Neretve, do kojih je došlo u sukobu s Bošnjacima. Ovakvo ponašanje hrvatske politike iz BiH i Hrvatske prema zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima na prostoru Republike Srpske nosi jasnu političku poruku da im nije stalo do hrvatske žrtve i hrvatskog naroda, te da im je draže partnerstvo s Miloradom Dodikom, i sličnima, od svih hrvatskih žrtava na Briševu i žrtava u drugim krajevima RS-a.
Ništa bolji odnos prema Briševu nisu imali ni hrvatski politički predstavnici iz Hrvatske, čast izuzetcima, gdje je u sam Ustav RH upisana ustavna obveza hrvatskim političarima da posebno skrbe o Hrvatima izvan Hrvatske. U proteklih 25 godina u ime pozvanih, aktualnih obnašatelja najviših državnih funkcija u RH, liturgijskim obljetnicama na Briševu uglavnom su nazočili delegirani izaslanici, generalni konzuli RH iz Banje Luke ili veleposlanici iz Sarajeva. U ime RH dva najveća državna dužnosnika koja su posjetila Briševo i poklonili se mučenicima Briševa pred spomen pločom u briševačkoj crkvi, ali izvan obilježavanja obljetnica, bili su dr. Ivo Josipović, bivši Predsjednik RH i Josip Leko,bivši predsjednik Sabora RH. Predsjednik Josipović posjetio je Briševo 30. svibnja 2010. kada je u istom danu obišao tri stratišta tri konstitutivna naroda u BiH: Sijekovac, Kozarac i Briševo. S njim je bilo tada i nekoliko saborskih zastupnika.
Predsjednik Sabora RH Josip Leko posjetio je Briševo 9. lipnja 2013. kada je gostovao u Banjoj Luci na Međunarodnoj konferenciji Mir i pomirenje – korak naprijed.
S ovim državnim dužnosnicima završava se, iz proteklog razdoblja, ta „posebna skrb“ prema Hrvatima ovog prostora i njihovim mučenicima.
Svi oni koji sprječavaju, svojim aktivnim nečinjenjem, obnovu kuća, povratak, koji ne provode ono što je dogovoreno međunarodnim ugovorima i konvencijama te propisano zakonima, koji ne poštuju žrtve, i danas su aktivni i živi dio one politike, koja je dovela do ovih i drugih zločina na svim stranama. Te politike nisu nestale, žive su, transformirane su. Iako im se sudi, još uvijek nisu osuđene.
Možete li nam približiti kronologiju ovoga zlodjela? Riječ je o sustavnom ubijanju cjelokupnih obitelji i nenaoružanih civila.
Zločin na Briševu isplaniran je na najvišoj razini u okviru ondašnjeg vojnostrateškog programa RAM i Tepih, mnogo prije nego su Hrvati Briševa odbili mobilizaciju i sudjelovati u agresiji na Republiku Hrvatsku. Kao takvo, zajedno s ostalim mjestima, gdje je živjelo nesrpsko stanovništvo, postalo je „nesrpski klin“ koji je razdvajao „nove srpske zemlje RSK i RS“ i bilo prijetnja njihovoj kompaktnoj, jednonacionalnoj teritorijalnoj povezanosti. Kada već nije išlo milom, prišlo se primjeni sile u najbrutalnijoj varijanti s krajnjim ciljem etnički očistiti zamišljeni prostor. Neposredni izvršitelji ovog monstruoznog zlodjela su posebno odabrani i pripremani za krvave orgije nad nedužnim i nenaoružanim civilima. Samo su monstrumi mogli izvršiti takva bestijalna zlodjela. Sustavnost u ubijanju ogleda se u tome što ubijali sve na što su naišli, muško, žensko, staro, mlado. Probni artiljerijski napad u svibnju, oduzimanje i predaja lovačkog oružja te potom višednevna blokada i kontrola ulazaka i izlazaka u Briševu bili su samo alibi za ono što je već ranije do detalja isplanirano i dogovoreno.
Zna li se tko je odgovoran i je li itko procesuiran za pokolj u Briševu? Postoje li naznake da se na tom planu nešto poduzima?
Znaju se odgovorni u zapovjednom lancu 6. krajiške i 5. kozaračke brigade kada je ogromna armada od gotovo 4 000 dobro naoružanih pripadnika vojnih i paravojnih formacija, nakon što su danima Briševo držali u potpunom okruženju, iz sedam pravaca napala nedužne i nenaoružane civile među kojima su većinu činili djeca, starci i žene. Omjer je bio 1:10. Deset do zuba naoružanih i razularenih pripadnika srpskih vojnih i paravojnih postrojbi protiv nenaoružanog, golorukog i nemoćnog civila sela Briševa. Na čelu ove „junačke“ kolone nalazili su se Branko Basara i Nedeljko Aničić, visokorangirani časnici ondašnje Jugoslavenske narodne armije. Basara je bio zapovjednik 6. sanske (krajiške) lake pješačke brigade, a Aničić 5. kozarske brigade. Nitko do sada za učinjene zločine na Briševu nije odgovarao, kako iz zapovjednog lanca tako i među neposrednim izvršiteljima zločina, ni na jednom sudu.
Istragu o ovom zločinu pokrenulo je tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koje je ovaj predmet prepustilo bosanskohercegovačkom pravosuđu. Prošlo je 25 godina, a Basara i Aničić se slobodno šeću po Beogradu, rugajući se svima, napose nevinim žrtvama. Na jedvite jade prije tri godine, 2014. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podignulo je optužnicu protiv ove dvojice, sada državljana Srbije kojom ih se tereti za ratne zločine počinjene na širem području Prijedora i Sanskog Mosta u proljeće i ljeto 1992. Optužnicom su obuhvaćeni i zločini počinjeni u selu Briševu. Čekalo se, dakle, 25 godina na podizanje optužnice za ovakvo monstruozno zlodjelo. Znači li to da ćemo čekati još 25 godina da se provede sudski postupak i donese pravorijek?
Postoje li svjedoci ovoga najmasovnijeg zločina koji se dogodio u jednom danu nad Hrvatima u Republici Srpskoj? Gdje oni danas žive i čuje li se njihov glas?
Postoje svjedoci. Odmah nakon pokolja briševačkih Hrvata prikupljena su mnoga svjedočenja preživjelih Briševljana. Ljudi su u tome trenutku bili spremni svjedočiti, ali kako je vrijeme više odmicalo, a pravda za briševačke mučenika bila sve nedostižnija, splasnule su i njihove nade. Nakon što su osnovali svoju udrugu Briševo – Dom, počeli su se bolje organizirati, povezivati i konkretno djelovati boreći se za istinu o Briševu. Sada je njihov glas jači, premda su i dalje raštrkani svuda po svijetu. Najviše ih je danas u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.
U kontekstu svjedočanstva u Briševu o 25. obljetnici zločina pojavila se knjiga čije autorstvo potpisujete Vi i Ivo Atlija. O čemu je zapravo riječ?
Nisam lažno skroman, niti ja niti Ivo Atlija, kada kažem da su pravi autori knjige preživjeli Briševljani, koji su bili spremni svjedočiti o onomu što su vidjeli i osobno doživjeli. Proteklih godina ih nitko nije htio čuti niti saslušati, a kamoli nešto konkretno učiniti. Stali smo iza priče ovih ljudi koja je utemeljena na činjenicama. Vidio sam da su ove činjenice toliko krhke i nezaštićene, da im je potrebna pomoć jer na njih vrebaju mnogi predatori, i domaći i bjelosvjetski. Ako im se omogući sloboda, one će snagom svoje istinitosti i činjeničnosti, postati pokretači istine, tvorci novog prostora slobode, praštanja i ljubavi. To je ono što je mene osobno ponukalo da se upustim u ovaj posao.
A neposredni povod za nastanak ove knjige je 25. obljetnica komemoriranja briševačkih mučenika čiju smo žrtvu željeli činjenicama potkrijepiti, prikupljanjem i obradom svih relevantnih podataka do koji se moglo doći. Najveći doprinos u tomu dali su preživjeli Briševljani, svjedoci pogroma briševačkih katolika te njihovi potomci.
Kada je došlo do te ideje i koliko se radilo na knjizi?
Kao što rekoh, na ideju se došlo tijekom razgovora kako dostojanstveno obilježiti 25. obljetnicu briševačkog masakra. Ono što se do tada znalo o Briševu jest da je učinjen zločin, da su u potpunosti stradale cijele obitelji i dalje od tih golih informacija se nije išlo. Dogovorili smo se da iziđemo iz tih opće poznatih mjesta i da idemo što je moguće temeljitije dokumentirati tragediju na Briševu. Krenuli smo u početku od ideje i dobrih namjera da bi u konačnici prikupili vrijednu građu. Tijekom prikupljanja građe pokazalo se da i lokalni. mediji, napose kada je trebalo kroničarski evidentirati briševački zločin kao nesporni događaj nisu o tome pisali u svjetlu činjenica, već huškački i propagandistički. Činili su sve da se užasni zločin zataška.
Kako nijedan pouzdan dokument o zločinu na Briševu nije nastao u ondašnjim državnim i paradržavnim tijelima, niti je o tomu prikupljena građa u ustanovama i tijelima koje se bave izučavanjima društvenih i povijesnih činjenica, oslonili smo se na građu o zločinu na Briševu koju su stvarali sami Briševljani svojim svjedočenjima u različitim prigodama. Prikupljanje građe trajalo je skoro dvije godine, a sama obrada oko osam mjeseci.
Knjiga je nastala i kao pokušaj da se dobije odgovor zašto je Briševo postalo mjesto stravičnog zločina. Koliko se angažmanom oko tog projekta postiglo na razotkrivanju istine?
Imali smo namjeru dobiti odgovor zbog čega je Briševo postalo mjesto masovnog zločina. Mislim da smo ovom knjigom pokrenuli taj proces već samim time što smo došli do temeljnih činjenica i okolnosti koje su dovele do njihova nastanka, a o njima do sada nije bilo javnog govora. Pored toga, njezinim objavljivanjem prekinuta je nametnuta šutnja o Briševu.
Ovo izdanje nije poziv na mržnju niti na neki novi zločin, već je poziv na istinu i poštivanje svih drugih žrtava. Što Katolička Crkva u ovom konkretnom kontekstu može učiniti?
Odbacujem svaku primisao, u ime nas autora i svih onih koji su nam davali potporu i poticali na realizaciji ovog projekta, da je knjiga na bilo koji način priručnik i poziv na osvetu i na novi zločin. Ona je poziv na istinu, na put istine, poziv na poštivanje ove i svih drugih žrtava koje su nastale kao posljedica mržnje prema drugima i drugačijima. Mržnja prema drugima i drugačijima, na ovim prostorima se sustavno i ciljano uzgaja kao najdragocjenija biljka, koja periodično donosi svoje gorke plodove svakih 50-ak godina. I to su, u isti mah, i tužne i ružne činjenice, koje najbolje govore o svima nama, o našoj nedovoljnoj brizi da se zadrži spomen na taj, ali i mnoge druge zločine, kojih je na ovim prostorima bilo previše. Svako mjesto gdje je nevin čovjek mučen i brutalno ubijen iz mržnje, bez ikakve krivnje, samo zato što je drugačiji, sveto je mjesto. Svako takvo mjesto je mjesto posebnog pijeteta prema žrtvi i njenom poštivanju, a ne mjesto gdje se žrtva omalovažava, prešućuje, negira i zlorabi. Svi smo pozvani, bez ikakve iznimke, pronaći u sebi onu prijeko potrebnu nutarnju snagu kako bi se na ovim prostorima prekinula spirala zločina. Samo istinitim i kritičkim pisanjem o zlu i zločinima koji se na ovim prostorima sustavno događaju svakih 50-ak godina moguće je zaustaviti tu spiralu zla. Svjedoci smo danas da nam mnogi od tih aktera zla, sasvim ozbiljno govore da nisu nemogući ni novi ratovi jer još nisu namireni svi „računi u krvi“, još uvijek netko nekomu nešto „krvi“ duguje. Što je još gore, kada na jedvite jade dođe do kakvog suđenja, takvo se suđenje osumnjičenima za zločin proglašava suđenjem narodu ili naciji iz koje dolazi osumnjičenik. Nažalost, slavi ih se nerijetko kao heroje i uzore.
Kada je u pitanju uloga Katoličke Crkve, u ovom konkretnom kontekstu držim da treba ostati u okviru svoga poslanja, poticati istinu ma kako god ona bila teška i takva mjesta proglasiti mjestima posebnog pijeteta.
Koja je prema Vašem mišljenju budućnost Briševa i sličnih mjesta u BiH?
Vjerujem, unatoč činjenici da je Briševo danas opustošeno, rastureno, gotovo mrtvo selo, da neće postati mrtvo selo i da će se u njemu opet život obnoviti, da ga neće zaboraviti njegovi Briševljani i da će sjeme briševačkih mučenika donijeti plodove novog života.
Izvor: www.nedjelja.ba
