Novcem možemo tješiti, ali ljubavlju možemo spašavati
Premda je istina da o solidarnosti trebaju ponajprije govoriti čovjekova djela, također je jasno kako ju valja na temelju iskustva približiti svekolikom puku. Baš zbog toga izvanredaj je sugovornik bio banjolučki biskup Franjo Komarica.
Razgovarao: Josip Vajdner
POTPIS: Biskup Franjo: “Čovjeka ne možemo uvjeriti s Evanđeljem na papiru nego samo ako to Evanđelje naviještamo konkretnim djelima ljubavi i solidarnosti”
Biskupa Franju koji je 3. veljače 2021. napunio 75 ljeta, nije potrebno posebno predstavljati jer zasigurno nema čovjeka na hrvatskom govornom području koji ponešto o njemu ne zna. Mnogi će kao “znak raspoznavanja” kazati kako posljednji rat i ne bi preživjeli da nije bilo Komarice koji je na mjestu banjolučkoga biskupa naslijedio mons. Alfreda Pichlera 1989., bivajući njegov pomoćni biskup još od 1985. Neumoran zagovornik prava čovjeka i čovjekova dostojanstva, kako u ratu, tako i u miru, aktualni banjolučki duhovni pastir nerijetko je bio “glas vapijućega u pustinji” i strpljivi Job koji je mnogo nedaća iskusio, ali nije izgubio vjeru i pouzdanje u Boga. Kao takav, na sebi svojstven način, odgovarao je i na pitanja o solidarnosti, a osobito onoj unutar Crkve katoličke i hrvatskoga naroda.
Oče biskupe, mnogi govore o solidarnosti. No, što je ona zapravo? Kako ju jednostavno predočiti?
Na temelju objavljene Božje istine, sadržane u svetopisamskim knjigama – a slijedom toga – i u službenom naučavanju Crkve može se s pravom tvrditi da je solidarnost prava kršćanska krepost. Dakle ne samo ljudska nego i bogoslovna krjepost, tj. jedna od one tri – ljubav!
Podsjetimo se: solidarnost postoji među svim stvorenjima, jer su sva stvorenja stvorena od istog Stvoritelja a i određena su sva za Božju slavu. Također je i ljudski rod jedinstven jer ima zajedničko porijeklo. Zato se može govoriti o postojanju zakona ljudske solidarnosti i ljubavi. O tom zajedništvu ljubavi mi kršćani nalazimo kod apostola Pavla jasna pojašnjenja: „Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi, ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi“ (1Kor 12,26). To bi značilo da i najmanji čin koji vršimo u ljubavi donosi korist svima po toj našoj solidarnosti sa svim ljudima, ne samo sa živima nego i s mrtvima. Dakle, solidarnost služi općem dobru.
I Vi, koji – po Božjem promislu i darom Božje ljubavi – obavljate svoj zahtjevan i odgovorni posao u djelovanju Crkvenih sredstava javnog priopćavanja i ostvarujete tako svoj životni poziv, u službi ste solidarnosti, jer se trudite biti istiniti, pravedni, slobodni i ispunjeni ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku, kao Njegovom ljubljenom stvorenju, kao Njegovoj slici na zemlji.
Kao članovi Crkve, obavljajući dobro i savjesno svoj posao, zasigurno znadete da se solidarnost označava i imenicama „prijateljstvo“ ili „socijalna ljubav“ i da je ona izravan zahtjev ljudskog i kršćanskog bratstva, kako su to isticali i ističu, osobito trojica zadnjih papā. Oni su tumačili i tumače da se solidarnost izražava osobito u rasporedbi dobara i u pravednoj plaći za rad. Solidarnost pretpostavlja i zalaganje za pravedniji društveni poredak u kojem bi se nejednakosti, problemi i napetosti bolje i uspješnije prevladale, a sukobi – koje god vrste bili – lakše našli dogovorno i trajno pozitivno rješenje.
Brojni, i u ovoj našoj životnoj sredini prisutni, društveni i gospodarski problemi mogu se riješiti samo uz suradnju svih oblika solidarnosti: uzajamne solidarnosti između siromašnih, solidarnosti između bogatih i siromašnih, između poslodavaca i zaposlenih, između obnašatelja vlasti i pravnih institucija i obespravljenih građana, solidarnosti između naroda i nacija – osobito u jednoj, zajedničkoj im domovini.
Među narodima kojih su politike međusobno ovisne nužna je solidarnost. Ona je još nužnija kad je po srijedi zaustavljanje postojećih izopačenih mehanizama, koji priječe ostvarivanje osnovnih ljudskih prava – pojedinačnih i kolektivnih – a time i razvitak nerazvijenih životnih sredina.
Pojedinci ili grupe koji u svojim rukama posjeduju vlast kao i bogatiji narodi, imaju tešku društvenu i moralnu odgovornost prema onim pojedincima, skupinama ili pak cijelim etničkim i vjerskim zajednicama, koji ne mogu sami sebi osigurati život dostojan čovjeka i nužna sredstva za svoj normalni razvitak, osobito u slučajevima kada su u tome bili spriječeni, jer su i bez subjektivne krivnje postali žrtve tragičnih povijesnih događaja.
Treba također, napomenuti kako je obiteljsko ognjište prirodna sredina za uvođenje čovjeka – pa tako i budućeg javnog djelatnika – u skupnu solidarnost i odgovornost. Ako tu njegovi roditelji zakažu, ugrožava se ljudsko društvo, a negativne posljedice mogu biti dalekosežne.
Nikako ne bismo smjeli smetnuti s uma da solidarnost, kao kršćanska krjepost, ostvaruje uzajamnost još više u duhovnim dobrima nego u materijalnim. Jer, ova krjepost nadilazi područje materijalnih dobara. To je Crkva tijekom svoje povijesti pokazala u praksi u nebrojeno konkretnih slučajeva. Ona je, šireći duhovna dobra kršćanske vjere, također dragocjeno doprinosila razvitku vremenitog blagostanja i nerijetko mu otvarala nove puteve. Članovi Crkve su bezbroj puta bili – a i danas su – svjedoci obistinjavanja Isusovih riječi: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati!“ (Mt 6,33).
Vi ste biskupi 2015. odlučili da Treća korizmena nedjelja u BiH bude Nedjelja solidarnosti. Što vas je na to ponukalo i koji ste cilj pred očima imali?
Bilo je to, koliko se sjećam, na 65. redovitom zasjedanju naše BK-a u Sarajevu, početkom mjeseca studenog 2015. Tada smo mi, biskupi, odobrili, izmijenjeni Statut Caritasa BiH.
Želja nam je bila da naš Caritas ostvaruje što bolju koordinaciju u djelovanju Caritasa naših nad/biskupija, kao i u predstavljanju njihovih potreba u inozemstvu, te pred državnim institucijama u našoj zemlji. Za što učinkovitije služenje potrebitima, taj izmijenjeni Statut Caritasa usklađen je također i sa Statutima Međunarodnog i Europskog Caritasa.
U tom kontekstu, a osobito u kontekstu od pape Franje tada proglašene Svete Godine milosrđa i mi smo bili uputili zajedničku poslanicu svim članovima naših (nad)biskupijskih zajednica. U njoj smo pozvali sve da otvore „svoja srca životnim periferijama, donoseći utjehu i solidarnost onima koji u današnjem svijetu doživljavaju nesigurnost i patnju, mnogobrojnoj braći i sestrama lišenima ljudskog dostojanstva. Na taj se način može ukloniti smetnja ravnodušnosti koja često vlada i iza koje se krije licemjerje i egoizam“!
U tom, dakle, kontekstu odredili smo tada da Treća korizmena nedjelja bude nedjelja i naše međubiskupijske povezanosti i solidarnosti napose s onim župama u kojima je ostao mali broj vjernika uslijed ratnog „etničkog čišćenja“ i dugogodišnjeg poratnog onemogućavanja održivog povratka brojnim prognanim župljanima.
Postoji narodna izreka „Sit gladnom ne vjeruje“. Osjeti li se ona – i na koji način među Hrvatima?
Istinitost te izreke iskusio je, vjerujem, mnogi, ako i ne svaki od nas – bilo u ulozi sitog ili gladnog. Hrvati, pa i katolici među njima – više-manje su bili a i još su u poziciji da pokažu i sebi i drugima oko sebe kako su plemeniti, nesebični, solidarni ljudi i da imaju otvoreno srce za svako Božje stvorenje koje je u nevolji, osobito za čovjeka u duhovnoj ili materijalnoj potrebi za kojega se trudi da sazna pravu istinu.
Zar ne bi trebao i svaki od nas postati – u pozitivnom smislu – nemiran zbog užasne činjenice, da mnoge tisuće, pa i daleko veći broj ljudi u najmračnijim trenutcima svoga života ostaju bez osjećaja blizine Božje ljubavi, jer mnoge tisuće drugih ljudi, koji bi tu Božju ljubav – kao deklarirani kršćani – morali učiniti opipljivom, ostaju tvrdi, ravnodušni, nezainteresirani?! Modernog čovjeka ne možemo uvjeriti s Evanđeljem na papiru nego samo ako to Evanđelje naviještamo konkretnim djelima ljubavi i solidarnosti. Nas, kao kršćane, od te obveze ne može lišiti nikakva prijetnja nekim novim ratnim sukobima, nikakva gospodarska kriza niti ikakva prirodna katastrofa.
Da ne bismo govorili o drugima, kako biste vrjednovali solidarnost u Crkvi u Hrvata? Imaju li katolici s jedne strane granice osjećaj i u kojoj se mjeri zanimaju za katolike s druge strane?
“Nitko ne može dati ono što nema” – glasi jedna drevna latinska poslovica. Onaj, koji u sebi njeguje kršćansku krjepost ljubavi kao dragocjeni Božji dar, imat će osjećaja i za druge ljude u njihovim potrebama, osobito za druge članove svoje Crkve i svoga naroda, bez obzira gdje se ti članovi nalazili. Iznimno dugotrajna i iznimno dramatična životna situacija katolika Hrvata, kojima su – uslijed nedavnog ratnog vihora njihovi mnogostoljetni korijeni zgnječeni pa i nasilno iščupani, trajni je vapaj onog jadnog “Lazara” iz Isusove opominjuće prispodobe, koju donosi evanđelist Luka (16,19-31). Isus sigurno želi i u budućim desetljećima i stoljećima imati sigurne, čvrste korijene i plodna stabla svoje jedinstvene, spasavajuće nazočnosti, također i s ove strane, od ljudi nametnute granice – ne samo državne nego i one u glavama i srcima ne malog broja pripadnika istog našeg naroda i iste Njegove Crkve u tom narodu!
Ništa nije gore, nego okrenuti leđa Isusu koji pati u članovima svoje Crkve! I ništa nije dragocjenije, nego tješiti napuštenog, obespravljenog i od mnogih Njegovih napuštenog Isusa u Njegovoj trpećoj braći i sestrama!
S našim novcem mi možemo druge tješiti, ali s našom ljubavlju mi možemo druge spašavati, izbavljati!
Vidjeli smo da su vjernici u BiH u vrlo kratkom vremenu prikupili oko pola milijuna eura za postradale od potresa u Banovini. Što na temelju toga možemo zaključiti?
Moguće je dosta toga zaključiti. Meni se osobno čini da je na djelu bio Božji dar otvorenog i solidarnog srca brojnih članova naših (nad)biskupijskih zajednica (a u ovom našem kraju i nekih naših plemenitih susjeda!) koji je i ovog puta izašao na vidjelo.
Očito je da su brojne naše vjernike ispravno odgajali njihovi roditelji i duhovne vođe, koji su ih i ovaj put znalački znali potaknuti na kršćansku solidarnost. Nakon što su i sami proteklih ratnih i poratnih godina na vlastitoj koži iskusili brojne nedaće i životna stradanja kao i brojne izraze solidarnosti i pomoći od strane plemenitih ljudi iz drugih krajeva i naroda, pokazali su ovaj put svoju empatiju, tj. da su kadri uživiti se u stanje unesrećenih i razumjeti njihovo tjeskobno stanje te im pomoći i u ublažavanju njihovih aktualnih materijalnih potreba.
Istinski kršćani znaju da je bit njihova kršćanskog identiteta i poslanja u brisanju suza posvuda tamo, gdje Bog u trpećim ljudima plače. A to brisanje suza se čini s iskrenom ljubavlju. Bez takve ljubavi ni najradikalnija podjela materijalnih dobara nije mnogo vrijedna!
Uz sjeverokorejsku biskupiju Pjongjang Vaša biskupija u živućoj Crkvi spada među one koji su najviše stradale. Kako stvarnost izgleda iz te perspektive?
Najprije moram istaknuti da je za mene osobno – među brojnim, izvanrednim darovima Božje Providnosti koje sam dobio – svakako i osobno, neposredno upoznavanje života i djelovanja Katoličke Crkve na Dalekom Istoku, u doista mučeničkom korejskom narodu. On silom (ne)prilika živi u dvije države, u potpuno različitim uvjetima. Osobito se to odnosi na tamošnju našu kršćansku braću i sestre. Izuzetno dramatična situacija je s katolicima u jedinoj biskupiji u Sjevernoj Koreji – Pjongjangu. Ona je i brojčano i strukturalno skoro potpuno uništena.
Veliku i konstantnu ljudsku i kršćansku solidarnost i brigu prema malobrojnim preostalim katolicima te biskupije pokazuje Crkva u Južnoj Koreji. Uvijek se traže novi učinkoviti načini da se okrijepi i učvrsti nada kod njihovih sunarodnjaka i braće i sestara u kršćanskoj vjeri na sjevernom dijelu Korejskog poluotoka.
I Crkva i Država sustavno i učinkovito rade na što boljem upoznavanju situacije stanovnika i katolika u Sjevernoj Koreji, te na pružanju pomoći osobito zalaganjem za pravdu i pravednost. A pravednost nužno sadrži neodložnu potrebu da se u središte zauzimanja postavi čovjekova osoba s njezinim neupitnim dostojanstvom, koje joj je dao njezin Stvoritelj.
I nama je ovdje svima potreban živi osjećaj za pravednost. Svi smo kao kršćani, bez obzira na našu brojnost, pozvani neumorno i učinkovito zauzimati se za solidarno služenje sveobuhvatnoj socijalnoj pravdi i tako ujedno, za pravedni i trajni mir među ljudima i narodima.
To nužno uključuje i našu ustrajnu molitvu Kristu, božanskom Mirotvorcu, da nas On ispuni Duhom svoje ljubavi, kako bismo doista mogli biti trajno u službi praštanja i onoga mira, kojega je On donio svim ljudima i narodima.
Crkva Kristova u naše dvije biskupije doživjela je tijekom proteklih desetljeća dramatično pustošenje, prouzročeno od strane ovozemaljskih “uragana”. Ali ona nije iznutra istrunula, što je znak Božje nazočnosti u njoj i Božjeg plana s njom.
Nije to prvi puta u povijesti Crkve. Podsjetimo se: nekoć se nalazila na “bojnom polju” nemjerljivo jača sila poganskog Rimskog Carstva nasuprot mlade Crkve. Krv brojnih članova Crkve tekla je potocima. Ubojice, zločinci i izdajice iživljavali su se nad malim Kristovim stadom. A ono se, unatoč svim nevoljama i stradanjima i dalje održavalo i obnavljalo, povećavalo. A od tadašnjeg moćnog, poganskog Rimskog Carstva danas gledamo samo njegove razvaline!
Mi ne želimo na svome čelu nositi znak Kaina nego znak Krista; ne znak mržnje nego znak ljubavi! Ljubavi prema Bogu i prema našim bližnjima! Uzdamo se u ispunjenje Kristova obećanja: „Ne boj se stado malo…!“ (Lk 12,32)!
Jasno je da se solidarnost ne iscrpljuje u davanju materijalnih sredstava. Kakva je vrsta solidarnosti danas među Hrvatima najviše potrebna?
Moj je dojam da se mi, članovi istog, hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u tom narodu, međusobno premalo poznajemo, ali i da – nažalost – ne pokazujemo osobitu potrebu i želju i očekivanu spremnost za međusobno veće upoznavanje. Nepoznavanje, neznanje lako dovede do predrasuda, predrasude do krivih sudova, a krivi sudovi mogu dovesti i do antagonizma tj. preziranja, omalovažavanja pa čak i protivljenja.
To se pak nikako ne uklapa u “sliku” hrvatskog čovjeka, koji je – u najvećem postotku – barem “zapljusnut”, ako ne i temeljito prožet kršćanskom katoličkom zbiljom. A ona je u svojoj biti nužno altruistička tj. otvorena i spremna za pomoći drugome i drugdje.
Mnogo ovisi o vođama našeg naroda i Crkve u našem narodu – jesu li i koliko su oni sami vjerodostojni kao čovjekoljupci, kao rodoljubi, kao Kristovi učenici i suradnici – da bi mogli svojim pozitivnim riječima i primjerom potaknuti druge oko sebe. Mnogim našim sunarodnjacima bi njihova životna situacija zasigurno bila daleko lakša i humanija, da su se drugi sunarodnjaci malo više zanimali za njihove duhovne i materijalne okolnosti i zadaće koje obavljaju i trebaju obavljati za opće dobro.
Treba nam svima na tome još više i ustrajno raditi, osobito kod mladih generacija, pa će biti i više pozitivnih rezultata!
U prispodobi o milosrdnom Samaritancu Isus je ukazao da solidarnost ne poznaje nacionalne i religijske odrednice ni barijere. Što u tom smislu možemo iščitati u odnosima BiH?
Spomenuo sam na početku postojanje zakona ljudske solidarnosti i ljubavi, kojeg nam je naš Stvoritelj upisao u našu narav. Bog nas poziva da živimo od Njegove ljubavi i u uzajamnoj ljubavi jedni s drugima, te priskačemo u pomoć svojim bližnjima.
Ljubav se ne može prakticirati samo unutar neke sociološke, etničke ili stranačke grupe, jer smo mi stvoreni za opće bratstvo koje nadilazi granice i mogućnosti samo naše uske etničke ili vjerske zajednice.
To nam osobito snažno dozivlje u svijest i sadašnji papa Franjo.
Kao kršćanskim vjernicima treba nam biti jasno kako Bog želi da mi ljubimo Njega, ali ne samo Njega. Naš pristup Bogu nužno ide preko mosta koji leži na stupovima, a to su ljudi pored nas, u našem životnom okruženju. Podsjećam na poznate riječi apostola Ivana: „Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti“ (1Iv 4,20).
Kao mali, ali u očima Božjim dragocjeni dio velike obitelji Kristove Crkve, koji svoju životnu zadaću ostvaruje u ovoj, Bogu dragoj zemlji izgrađujući u njoj Kristovo kraljevstvo, valja nam se truditi da izbjegavamo opasnost zaboraviti zbog Boga ljude, naše bližnje ili pak, zbog ljudi zaboraviti Boga. Ljubav prema Bogu iskreno i vjerodostojno ostvarit ćemo samo prakticiranjem konkretnih djela ljubavi prema našim bližnjima, osobito prema onima koji su te i takve ljubavi potrebni, jer je ne mogu drugdje doživjeti a potrebni su je!
Mi, u ovoj zemlji, imamo jedinstvenu, dragocjenu šansu i zadaću našim sugrađanima, koji nisu katolici, pokazati istinito, pravo lice Katoličke Crkve!
U to ne bismo smjeli sumnjati niti od toga pobjeći! Bilo koji oblik malodušja ili bijega od te šanse i zadaće vodi u opasnost da u očima Božanskog Sudca ne “položimo ispit”, tj. ne ostvarimo ono zbog čega nas je On pozvao u život i u sretnu vječnost – upravo u ovom vremenu i u ovom našem životnom okruženju!
