INTERVJU S POMOĆNIM BISKUPOM BANJOLUČKIM FRA MARKOM SEMRENOM: „FRA VJEKO NIJE HTIO UMRIJETI. HTIO JE ŽIVJETI…“

Ove godine obilježili smo 20. obljetnicu mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića, bosanskog misionara, tom prigodom naša framašica Ivana Lukenda razgovarala je s pomoćnim banjalučkim biskupom fra Markom Semrenom, koji je i sam bio u Africi na centralnom obilježavanju 20. obljetnice ubojstva.

Fra Vjeko, punim imenom Vjekoslav, rodio se 26. travnja 1957. godine u Lupoglavi, blizu Žepča. Nakon osnovne škole otišao je u sjemenište, poslije kojeg je 15. srpnja 1976. stupio u novicijat. Godinu novicijata proveo je u franjevačkom samostanu u Visokom. Nakon godine novicijata nastavlja razvijati svoj franjevački duh i upisuje se na Franjevačku teologiju u Sarajevu. Za vrijeme studija redovno je polagao ispite da bi ljetno ferije mogao imati slobodno te tako pomoći svom ocu u gradnji kuće i obradi zemlje. Studirajući teologiju u njemu se javila želja da postane misionar, da ide u svijet drugima naviještati Krista i njegovu Radosnu vijet, onima do kojih još nije stigla, a bili su je potrebni. Svečane zavjete položio je 8. svibnja 1982. Tjedan dana poslije primio je red đakonata, a 21. lipnja 1982. zaređen je za svećenika. Ubrzo nakon toga slijedila je i njegova mlada misa, nakon koje se odmah uputio u Pariz na pripreme za misije u Africi.U Parizu je proveo godinu dana na usavršavanju, učeći jezik, geografiju, kulturu i običaje Afrike. Godine 1983. zaputio se u Afriku u projekt “Afrika nas zove”, koji je imao za program širenje kršćanske poruke siromašnim narodima koji žive južno od ekvatora. Fra Vjeko je tako ostvario svoj san da postane misionarom. Stigao je u šarenu Ruandu, o kojoj je govorio da je najsličnija Bosni, bregovita, čak sa sličnom klimom, ali veoma siromašna i opterećena starim napetostima između dvaju plemena Tutsija i Hutua.

U svom pomaganju onima radi kojih je došao i kojima je poslan bio je svestran, pun energije i misionarskog žara.Uz sve graditeljske poslove fra Vjeko se ponajviše posvetio svom pastoralnom radu da drugima posvjedoči i približi Krista. Ostao je s narodom Kivuma za vrijeme najgorih iskustava u njihovom životu te se brinuo da ima pomogne pružajući im praktičnu i medicinsku pomoć, a mnogima je pomogao i da izađu iz Ruande. Brinuo se za izbjeglice smještajući ih u crkve i hraneći ih do okončanja ratnih sukoba. Tek nakon duhovne obnove dao se na materijalnu obnovu, na izgradnju porušenih kuća, jer je bio uvjeren da, sve dokle postoji i jedna srušena obiteljska kuća, neće biti moguće iskorijeniti mržnju i želju za osvetom iz srca ljudi koji su pretrpjeli zlo i nepravdu. Nažalost, nekima to nije odgovaralo. Nakon nekoliko promašenih pokušaja, napadači su ostvarili svoj cilj. To se dogodilo 31. siječnja 1998. u glavnom gradu Ruande, Kigaliju. Ubojica je bio s njim u autu i kad su stigli do crkvice u glavnom gradu, ubojica je u njega ispalio osam hitaca iz pištolja. Ubojica još uvijek nije pronađen, a vjerojatno se nikad neće ni pronaći.

Fra Vjekin sprovod održan je 3. veljače 1998. u Kivumu. Tijelo mu je položeno u crkvi koju je izgradio sa svojim vjernicima, u zemlji koju je volio i među narodom kojemu je zdušno služio. Posljedni ispraćaj trajao je četiri sata i došli su mnogi iz raznih krajeva Ruande da se oproste od njega.

Poštovani biskupe, ove godine obilježeno je 20. godina od smrti fra Vjeke Ćurića, našeg misionara koji je do kraja svoga života služio najpotrebitijima. Možete li nam ukratko reći nešto više o značaju misija širom svijeta?

Kršćani, Kristovi učenici imaju precizno poslanje, zadaću naviještati Kristovo Evanđelje na cijelom svijetu, svakom stvorenju. Još uvijek ima područja gdje navještaj Radosne vijesti nije dopro, a ima i onih područja gdje je nekad Evanđelje navješteno, a danas zaboravljeno. Kršćanin je po svojoj definiciji misionar, koji treba željeti i raditi na tome da se svi ljudi otvore Kristovu Evanđelju, ili se Kristu vrate, ako su ga napustili. Ovo je jedini način na koji može rasti vlastita vjera. Više smo kršćani što smo više misionari. Kršćanin koji drži samo za sebe vlastitu vjeru, kao privatnu stvar i ne pretvara je nikada u dar, u širenje, u svjedočanstvo, u propovijedanje izdaje svoju vjeru. Upravo nas krštenje preinačuje u Isusovu sliku, čini nas Kristovom braćom. Otac ljubi sve ljude po Kristu i u Kristu. Htio je da budu suobličeni slici Sina njegova. Sv. Pavao u poslanici Solunjanima piše: „Evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini“. Iz ovoga se može vidjeti program i snaga naviještanja prvih kršćana: otvorenost Duhu Svetomu i njegovu djelovanju. Premda su bili zbog naviještanja evanđelja – Radosne vijesti Isusa Krista proganjani, mučeni, ostali su vrijedni i vjerni svjedoci Evanđelja. Bila je očita podudarnost njihove riječi i njihova svakidašnjega života. Ovo je nužno i danas i zauvijek.

Po čemu je misija fra Vjeke bila posebna za našu provinciju i kakav je značaj ona imala za narod Ruande?

U fra Vjeki Ćuriću vidimo identitet bosanskog fratra (ujaka) u kojem se pokazuje evanđeosko-apostolsko poslanje (usp. Mt 19,7-15). Svjestan je da je primio nalog, poslanje od Krista i od Crkve – „Idite i propovijedajte Kraljevstvo Božje …Učinite sve narode mojim učenicima“. Odatle slijedi i odgovornost slijediti taj nalog s dosljednim svjedočanstvom prema onoj evanđeoskoj: „Ne nosite ništa sa sobom …“. To je za sv. Franju i njegovu braću bit apostolstva i katoličanstva. Metoda propovijedanja je primjerom tj. životom i riječju (Potvrđeno pravilo 9. i 12. poglavlje). Miomiris ove službe povjerene im od Crkve jest za spas naroda, ne samo i prvenstveno za spas vlastite duše. Spas drugoga je na prvom mjestu a onda spas osobni. Polje njihova djelovanja jest Crkva, rad na obnovi Crkve. Naslovnici su vjernici. Protagonisti su braća franjevci. Sredstvo je propovijedanje. Metoda je siromaštvo. Cilj naviještanja je Kraljevstvo Božje. Fra Vjeko je naučio narodni jezik i upoznao njihovu kulturu te im tada naviještao Evanđelje životom i riječju. Gradio je s njima njihove kuće, bolnicu, školu, crkvu, samostan, terase na brdovitom zemljištu kako kiše ne bi uništile njihove usjeve i kako bi im pomogao da se prehrane jer to je najnaseljenija zemlja u Africi, veličine Bosne i Hercegovine a ima deset i po miliona stanovnika i vrlo je siromašna. Za njih je živio i u ratu ostao s njima, spasio od genocida na stotine tisuća muškaraca, žena i djece. Izgradio je između 13 i 14 tisuća kuća poslije rata i na kraju svoj život dao za njih. Veliki školski centar nosi njegovo ime. Sastoji se od vrtića, osnovne škole i srednjo-strukovne škole koja je najbolje opremljena škola u Ruandi.
Upoznati smo s tim da je stanje u Ruandi još uvijek nesigurno kako za njene stanovnike tako i za posjetioce. Kako ste Vi doživjeli Vaš odlazak tamo?
Što se tiče moga odlaska u Ruandu za 20. obljetnicu fra Vjekine smrti najzaslužniji je fra Ivica Perić, bosanski ujak misionar koji je nastavio fra Vjekino djelo a već je 28 godina misionar u Ugandi i u Ruandi. Fra Ivica je i gvardijan u franjevačkom samostanu u Kivumu i ravnatelj ovoga centra kojega je najvećim dijelom i izgradio i o njemu se brine kako za plaće nastavnika i djelatnika tako i za topli obrok i za stanovanje preko šesto učenika. Fra Ivica me je pozvao i inzistirao da svakako trebam doći. Provincija Bosna Srebrena platila mi je putovanje i stoga sam zahvalan braći. U delegaciji su još bili fra Damir Pavić, fra Želimir Gogić, fra Zoran Tadić, fra Anto Barišić (član provincije Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb), vlč. Marinko Filipović i gosp. Danijel Mrvelj. Ovim činom smo pokazali koliko nam znači naš fra Vjeko a i fra Ivica koji svojim životom i riječju jasno govore tko su bosanski ujaci. Mjesto Kivumu diše fra Vjekinim duhom što je priznao i mjesni biskup s kojim sam se susreo i sat i pol razgovarao. Zahvaljujući fra Ivici osjećali smo se kao kod kuće. Vodio nas je i pokazao nam nacionalni park i sva najznačajnija mjesta.

Kako su izgledali Vaši dani provedeni u Africi, vrijeme provedeno u centru koji je osnovao fra Vjeko te sam dan slavlja?

Budući da smo bili tjedan dana, a željeli smo što više vidjeti i doživjeti, dani su bili naporni i ispunjeni. Držali smo se samostanskog dnevnog reda: 5,45 molitva zajednička u kapelici, u 6,15 zajednička misa s narodom gdje je crkva dobrano bila ispunjena, nakon mise doručak. Fratri su imali svoj svagdašnji raspored. Fra Ivica je nas prvi dan odmah poveo u 7,45 na zborno mjesto u školi gdje su skupljeni svi učenici i nastavnici. Tu je počelo molitvom i prigodnim obraćanjem ravnatelja te pozdravom nas i predstavljanjem nastavnika i učenika. Nakon toga su svi otišli u svoje razrede a mi smo obišli različita zanimanja strukovne škole i uvjerili se o njezinoj opremljenosti od šivaćih strojeva do računala. U školi smo proveli gotovo čitav jedan dan, obilazeći i veliku blagovaonicu i kuhinju i spavaonice. Drugi dan jedna skupina je išla u svetište Majke Božje u Kibeho a vlč. Marinko i ja pošli smo u predgrađe Kigalia na posvetu nove crkve, koju je za nepune dvije godine izgradio don Danko Litrić, salezijanac, misionar u Ruandi od 1981. Uz dvojicu domaćih biskupa sudjelovao sam i ja u posveti te crkve posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji pomoćnici kršćana, koja je izgrađena, najvećim dijelom, milodarima katolika Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i dijaspore. Za tu prigodu stigli su i don Pejo Orkić i don Tiho Šutalo sadašnji i budući provincijal salezijanca u Hrvatskoj i BiH. Fra Vjekina 20. godišnjica smrti obilježena je „Danima fra Vjeke Ćurića“ u Žepču, Osovi i u Kivumu. Tako je fra Vjeko u molitvi ujedinio dvije mjesne Crkve: Crkvu Bosne i Hercegovine, gdje je rođen i Crkvu Ruande, gdje se preselio u nebo. Bilo je vrlo svečano. Crkva ispunjena vjernicima – najveći dio su bili mladi, učenici i djeca te dvadeset koncelebranata, od toga osam svećenika Hrvata iz BiH i Hrvatske te fra Vjekina nećakinja Robertina koja je u centru volontirala mjesec dana i gosp. Danijel Mrvelj kao snimatelj. Nakon misnog slavlja i zajedničkog ručka, u popodnevnim satima održana je o fra Vjeki akademija učenika.
Što Vas se posebno dojmilo tokom Vašega putovanja?
Tijekom putovanja i za vrijeme posjete najviše me se dojmila životnost stanovnika Ruande i njihova radost kao i tempo života. Oni uvijek imaju vremena i nema nikakve žurbe. Također sam bio impresioniran tihim načinom govora i molitvom uz obredne plesove te zahvalom Bogu za sve. Primijetio sam da rado nose dresove hrvatskih nogometnih klubova Hajduka i Dinama kao i Hrvatske nogometne reprezentacije. Ti dresovi su za njih poseban dar.

Smatrate li da je svima nama potrebno više takvih svjedočanstava kršćanske ljubavi svugdje oko nas, a i u nama samima?

Za nas kao i za sve narode važan je identitet, a on se sastoji od kulta i kulture. Da bismo upoznali i sebe i svoje bogatstvo moramo imati izgrađeni odnos prema Bogu i čovjeku te prema naslijeđenoj baštini – kulturi: načinu mišljenja, osjećanja i djelovanja.

Što biste poručili mladima kako bi se odvažili primjerom fra Vjeke da nasljeduju Krista pomaganjem drugima u potrebi?

Evo moje poruke iz dijela moje propovijedi koja je bila pročitana na narodnom jeziku na dan slavlja 3. 2. 2018. u crkvi u Kivumu: “… Fra Vjeko nije htio umrijeti. Htio je živjeti. Znao je da neprijatelji vrebaju na njega, da ga žele ubiti. Nije pobjegao. Borio se. Nekoliko puta je uspio izbjeći smrti. Bio je ranjen i okrvavljen. Veselio se kad je uspio nadmudriti progonitelje i nadvladati ih.

Fra Vjeko je htio da drugi žive. Da žive bolje. Da žive čovječnije. Zato, premda svjestan opasnosti, nije htio napustiti Ruandu, jer je znao da ga ljudi trebaju. Često je riskirao. Riskirajući sebe spasio je mnoge. Bio je odvažan čovjek, Kristov borac…

Natpis iznad njegova groba savršeno izražava ono što je živio:

‘NITKO MI NE MOŽE ODUZETI ŽIVOT, JA GA SAM DARUJEM!’

Ali, život fra Vjeko nije završio ovdje, on nastavlja živjeti i svjedočiti među svojim voljenim vjernicima. On je sjeme koje se stavlja u zemlju da izraste u novo biće i donese plod. To je, uostalom, poziv i poslanje svakog kršćanina!

Fra Vjeko je u Isusu Kristu imao sigurnost i prožet je Njegovim Duhom odgovorio na isti način kao On, dajući svoj život za spas čovjeka i svijeta. Prepustio se Božjem promislu. Izručio se Kristovim rukama. Nama poručuje ‘Svoj život možemo sačuvati samo ako ga izručimo Bogu’….

Danas s ponosom i zahvalnošću govorimo o fra Vjeki koji je odabrao vjernost zasnovanu na temeljnim načelima evanđelja. Izražava se jednostavnošću, malenošću, gotovo vrstom stida, iako je odlučna i bez dvosmislenosti. Ona budi poštovanje čak i neprijatelja…

Fra Vjeko nam poručuje da trebamo biti spremni duhovno i moralno živjeti kao da će se već danas dogoditi naš susret s Bogom. Poziva nas na mudrost življenja što znači da ne smijemo čekati zadnji trenutak našeg života da bismo surađivali s milošću Božjom, nego to trebamo činiti već sada. Život je dobar kada se živi u evanđeoskom smislu i u predanosti Bogu u svagdašnjici. Onda je sigurno da će takav i zadnji čas biti. Ovo budi u nama izvanrednu nadu, duboku radost da ćemo konačno zaživjeti puninu slave Isusa Krista. Tako je živio i naš misionar fra Vjeko te nam ostavio primjer vjernosti Kristu raspetomu i uskrslomu.“

Hvala Vam lijepa na razgovoru!

www.frama-ofs.com
Banja Luka, 12. ožujka 2018.