U ozračju pandemije “koronavirusa” s nadbiskupom koadjutorom mons. Tomom Vukšićem razgovarali smo o aktualnim temama.
Don Tomo, kako nadbiskup Vukšić najradije sebe predstavlja, već je javnosti dosta dobro poznata osoba s obzirom da je 30-ak godina profesor različitih teoloških disciplina i čest propovjednik, a također i prvi vojni biskup u BiH.
Ipak, spomenut ćemo da je rođen 9. siječnja 1954. u Studencima kod Ljubuškog te da je 1980. zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije Na Papinskom orijentalnom institutu 1984. postigao je magisterij na odjelu teologija-patrologija, a dvije godine poslije iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana.
Od 1986. do 1988. vršio je službu tajnika Mostarske biskupije i biskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu (1988. – 1991.), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu gdje je postigao doktorat istočnih crkvenih znanosti (1991.).
Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (1991. – 1994.); predavač na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (2005. – 2011.) i Teološkom institutu u Dubrovniku (1992. – 1997.); vicerektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu (1993. – 1998.); sudski vikar u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji (1993. – 2009.); ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH (1998. – 2005.), član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i BiH.
Kada je papa Benedikt XVI. 1. veljače 2011. osnovao Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu, dotadašnjeg je generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu mons. Vukšića imenovao za prvog biskupa ovog ordinarija. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve.
Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve i suvremenih pitanja, i član Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog.
Preuzvišeni, svjedoci smo kako je malo potrebno da se ljudski način života naglavačke preokrene. Što na temelju toga čovjek postmodernoga doba može i treba iščitati?
Iz opasnosti i širenja koronavirusa, te posljedica koje uzrokuje za zdravlje ljudi, društveni ustroj i za cijeli način života, svi bismo trebali još više osjetiti potrebu poniznosti, naučiti koliko je krhak ovaj ljudski život i koliko su ljudske stvorene sigurnosti više navodne i privremene negoli stvarne i trajne. I drugo, sve ovo pokazalo je koliko smo zapravo međusobno ovisni i zaista potrebni jedni drugima, te koliko je pogrešna ljudska samodostatnost koja se često promovira, i koliko je neodrživ individualizam koji je postajao sve dominantniji način razmišljanja i ponašanja. A kao vjernici, koji se nadaju vječnom životu, svoju nadu, življenu na ovomu svijetu, hranimo uprtih pogleda u tu svoju budućnost.
Dok su tijekom posljednjega rata na Sarajevo padale granate, netko je pitao jednog biskupa: “Gdje je tu Bog?” Što odgovoriti danas onima koji isto pitanje postavljaju u trenutku pandemije koja je paralizirala svijet?
„Gdje je ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog“, izgovaramo u jednoj liturgijskoj pjesmi. Odnosno, Bog je uvijek tamo, i samo tamo gdje su na djelu ljubav i prijateljstvo među ljudima. To je osnovna kršćanska istina o Božjoj prisutnosti među ljudima, koju je vrlo sažeto napisao još apostol Ivan: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16). To je kršćanska istina koja vrijedi za svako vrijeme i okolnosti.
U sadašnje vrijeme teškog iskušenja zbog pandemije koronavirusa istina o Božjoj prisutnosti na način očitovanja ljubavi i dokazanoga prijateljstva također je višestruko prisutna. Zato su znakovi i mjesta izravnog očitovanja Boga-s-ljudima danas ljubav i prijateljstvo koje pokazuju liječnici i drugo medicinsko osoblje, karitativni djelatnici i volonteri, odgovorni društveni djelatnici i sposobni članovi kriznih stožera, crkveni dušobrižnici i medijski djelatnici, znanstvenici u institutima i mnoštvo nepoznatih osoba koje svakodnevno prema nekomu pokazuju brigu. U tim činima dobrote, bez obzira jesu li kršćani ili nisu oni koji ih vrše, blista Bog sam u svojoj „slici i prilici“ na koju je stvoren svaki čovjek.
U svjetlu rečenoga, je li govor o uskrsnuću – kao temelju kršćanske vjere – nešto što može doprijeti do današnjeg čovjeka ili suvremeni “Atenjani” navjestitelja “Pavla” drže običnom “čavkom” i lakonski kažu: “Još ćemo te o tom slušati!” (usp. Dj 17,17.32)?
Stvarno življenje sadržaja evanđelja vrlo često je usporedivo sa slikom napuštenog i odbačenog Boga na Veliki petak, kada su mnogi ljudi prezreli njegovu ljubav i prijateljstvo, a uspjeh njegova navještaja treba uspoređivati sa slikom apostola Pavla iz poznate zgode na trgu u Ateni, kad su ljudi na njegov navještaj prijezirno komentirali i na njega odmahivali rukom. Međutim, snaga Božje ljubavi i prijateljstva, kao što znamo iz primjera na Golgoti, kao ni autentičnost njihova navještaja, kao što znamo iz svetačkoga primjera Sv. Pavla, ne ovise o broju ljudi koji ih nasljeduju u povijesti. Njihova snaga je božanska, ona je u njima samima, a njihovo ostvarenje u svijetu ne događa se bez čovjekova pristanka. No, iako većina nije tada uz njega pristajala, Bog je stvarno bio prisutan usred tragedije na Golgoti. A Riječ Božja, iako ju nisu prihvaćali na trgu u Ateni, stvarno je odzvanjala tim Areopagom. To je često stanje svjetiljke u mraku, kvasca ili soli, i stada maloga u ljudskoj zajednici, koji mogu ostvariti svoje poslanje predvođenja pravim putom i preobražaja tek ako ih okolina prihvati.
Na temelju uskrsne vjere, a u kontekstu krize izazvane pandemijom, kako ispravno pojmiti religijsku postavku da živimo “posljednja vremena” te da Crkva prolazi kroz “posljednju kušnju” koja je zapravo “obmana jednoga pseudomesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga”(KKC 675)?
Kao što svjetiljka ne služi da posvema razbije svaki mrak, već da pokazuje pravi put onomu tko se kreće kroz tamu, tako ni vjera ne služi za to da ukloni svaki nered, kušnju, bolest ili problem, već da pokazuje na pravi cilj kretanja kroz gustu maglu tih izazova. Pri tomu kategorija posljednjega vremena i njegovih kušnja svojstvena je životu svakoga pojedinog čovjeka i njegove cijele generacije. Naime, svaki čovjek živi svoje posljednje vrijeme na ovomu svijetu, koje je ujedno i njegova posljednja kušnja, upravo zato što je vrijeme koje mu je dano njegovo jedino vrijeme i samim time i njegovo posljednje vrijeme. Stoga bismo ga mogli nazvati subjektivno posljednje vrijeme. A što se tiče posljednjega vremena u objektivnom smislu, a to je ponovni Kristov dolazak u kojega vjerujemo, neka odgovori Katekizam Katoličke Crkve iz kojega je dijelom preuzeto i postavljeno pitanje: „Nakon Uzašašća, Kristov dolazak u slavi je neminovan, premda ‘nije naše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti’ (Dj 1,7).“ (br. 673). Zato su neka vrsta pseudomesija svi koji, suprotno od biblijskoga nauka, misle da znaju to vrijeme i tu zgodu.
Čovjek ima napast u vremenu kriza pasti u očaj. Međutim, povijest, kako opće, tako i mjesne Crkve vrhbosanske svjedoči da je uvijek bilo teških trenutaka. Koje iskustvo baštine generacije živeći na ovdašnjem prostoru? Preživjelo se različite vlasti i ideologije…
Preživjelo se one nekadašnje teške trenutke i razdoblja, a preživjet će se i ove sadašnje nevolje i iskušenja. To je bivalo tako jer je Bog htio da iz preživjeloga panja opet nikne mladica i obnovi cijelo stablo, ali i zbog toga što su naši predci, i vjernici i svećenici, i u takvim okolnostima živjeli puni pouzdanja u Božju providnost i blagoslov, te vjerovali, nadali se i djelovali uporni i ustrajni. Ponekada su možda sve to proživljavali „u nadi protiv svake nade“ koju tumači Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, ali su uspjeli. Bog ih blagoslovio! I hvala im za taj primjer koji nama treba biti nadahnuće.
Vrhbosanska nadbiskupija od obnove redovite crkvene hijerarhije (1881.) imala je šest nadbiskupa i pet pomoćnih biskupa (od kojih su dvojica postala nadbiskupima). Svi oni, u svojoj odgovornosti, nosili su nemaleno breme. Kao koadjutor nadbiskupa Vinka kard. Puljića, Vama je jedno takvo breme natovareno na leđa. Koji su prvotni izazovi koje primjećujete i naslućujete?
Imala je ova Crkva još od 18. stoljeća svoje brojne biskupe apostolske vikare koji su odreda bili franjevci, te od spomenute godine dijecezanske i pomoćne biskupe. Svi su oni u svom vremenu činili koliko je bilo moguće u danim okolnostima i koliko su im njihove osobne snage dopuštale. Nekima od njih bilo je vjerojatno i teže negoli našoj generaciji, ali su, vođeni osobnom vjerom i duhovnim potrebama vjernika, svjedočili i naviještali te pomagali da se pojave mladice i uzrastu na starom panju.
Izazovi i potrebe u ovom vremenu su brojni, ali i stari panj je tu. Istina je, kako kaže pjesma, tuđin i oluje, ali i naše unutrašnje slabosti, kidali su nju, al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu. Istina je to koju stalno treba ponavljati. A kao vjernici s prorokom Izaijom se nadamo i molimo: „Isklijat će mladica iz panja (…), izdanak će izbit’ iz njegova korijena.“ To je nada koju bih volio svjedočiti kao dio bremena, da ostanemo kod Vašega izraza, koje mi je Providnost i volja crkvenih poglavara dodijelila. Pri tomu, nadam se u Božju pomoć, za koju ponizno molim kao i za suradnju brojnih dobrih ljudi. Ne umišljam si ništa, ali znam da je to svjedočenje nade prvi i najvažniji izazov, poslanje i zadaća koje su nam svima dane: svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim Kristovim vjernicima. U tom smislu, kao vojni biskup imam vrlo pozitivno iskustvo otvorenosti, suradnje i pomoći te se nadam da će se to nastaviti i u novoj službi, i učinit ću sve što je do mene da tako zaista bude.
Budući da već u određenom obliku poznajete Vrhbosansku nadbiskupiju, što možete kazati: u kakvom se stanju nalazi?
Crkva u ovim krajevima već stoljećima se tradicionalno nalazila istodobno u stanju vrlo bogate vjere i crkvene vjernosti, s jedne strane, i statistike koja zbog mnogo razloga nije uvijek bila jednako bogata, s druge. No, u društvu u kojemu ona živi danas čini se da je pojava i prava epidemija oskudice nade najopasniji oblik siromaštva, a taj oblik duhovne i psihološke oskudice dotiče doslovce sve ljude, uključujući i nas katolike. Ponekad se ima dojam kao da netko sustavno ljudima krade nadu, odnosno da ometa stvaranje pozitivnih okolnosti koje bi omogućile povratak nade.
Kršćanstvo je bitno označeno kao vjera nade. Stoga je svjedočenje nade uvijek i posvuda njegovo osnovno poslanje. A ova Crkva ima vrlo dobar kler, redovništvo i vjernike koji su naslijedili molitvu: Dat će Bog: bit će dobro!, koja je proizišla iz nade u kojoj su disale duše naših predaka.
Ova mjesna Crkva živi i u društveno-političkom kontekstu koji je u Bosni i Hercegovini, najblaže rečeno, konfuzan te generira različite nedaće. Kako ocjenjujete položaj Hrvata u ovoj državi? Jesu li opravdani prigovori o nejednakosti i neravnopravnosti? (U čemu se to konkretno zrcali?)
Mislim da uopće nije potrebno dokazivati jer je to očito, da hrvatski narod na nekim područjima poštivanja kolektivnih prava nažalost nije ravnopravan. Na logičkoj razini to je završena tema. No, potrebno je dokazivati, što je posebice žalosno, da nisu pravedni zakoni koji omogućuju bilo koju diskriminaciju, niti je moralno dopuštati i opravdavati trajanje takvih zakona, njihovih nedorečenosti i protuslovlja, i pogotovo njihovu primjenu. Ima se dojam da, nažalost, nije mali broj moćnika koji uopće ne razumiju načelo, baštinjeno još iz rimskih vremena: Summumius, summa iniuria, to jest: Najveće pravo, najveća nepravda. Odnosno, samo tamo gdje se prihvati i primijeni pravilo: Unicuiquesuum, to jest: Svakomu njegovo, udaren je temelj za ostvarivanje jednakosti pojedinaca i kolektiviteta, i na toj osnovi početak izgradnje društvene sloge.
Kako, prema Vašem mišljenju, razriješiti ovaj bosanskohercegovački čvor “spetljan” u Daytonu? Što Crkva može sugerirati – je li dovoljno zadržati se na isticanju načela ili valja ponuditi konkretan prijedlog?
Kad se analiziraju reakcije raznih centara moći, međunarodnih i domaćih, te nekih nositelja vlasti, proizlazi da njih baš i nije briga što misli Crkva, odnosno predstavnici Crkve. Njima je vrlo malo stalo do stavova i načela Crkve, i ne samo ovdje u BiH. Sjetite se samo pitanja izrade europskog Ustava i neuspjelih nastojanja Crkve da u njegovoj preambuli bude barem spomenuto ime Boga ili europske kršćanske prošlosti. Sjetite se također konkretnoga prijedloga za rješenje bh-jednadžbe s mnogo nepoznanica, što je naša Biskupska konferencija u svoje vrijeme učinila, koji je posvema ignoriran. No, bez obzira na to, nerijetko isključivanje i marginalizaciju njezinih načela i prijedloga, Crkva ne smije dopustiti da njome manipuliraju. I ostvarit ćemo tu slobodu u mjeri u kojoj njih sve, i strance i domaće, budemo smatrali ljudima i sustavima koje trebamo susretati jer smo i njima poslani radi evangelizacije, a nikako da bismo se njima poistovjećivali.
U svome prvome govoru nakon imenovanja koadjutorom 22. siječnja 2020., uz ostalo, spomenuli ste da „čovjek Crkve mora biti otvoren i prema svim drukčijim vrstama likova i spreman susretati ih“. Na što ste u prvom redu mislili: na političare?
Mislio sam doslovce na sve ljude koji su manje ili više daleko od kršćanstva. Pa i na one kršćane, uključujući političare i sve ostale koji su to samo statistički, a ne i po svojoj životnoj praksi. Nitko nije isključen zato što je poslanje katoličkoga svećenika bitno inkluzivno, nije ideološko, nego dušobrižničko. Uvijek mora biti otvoreno za susretanje i za vjerojatnost da će Riječ Božja dodirnuti i najdalju savjest, jer je tek probuđena savjest pretpostavka mogućeg obraćenja. Svećeništvo je sakrament kojega se vrši prvenstveno radi drugih i koji nalazi osmišljenje svoje prakse u duhovnoj koristi drugoga. Pri tomu svećenik je označen kao evangelizirani evangelizator i, po svojoj definiciji, uvijek je duhovni dužnik svih.
Na koji način različite vjerske zajednice mogu doprinijeti suživotu u BiH? Koje je Vaše mišljenje: postoji li iskrenosti u komunikaciji između vjerskih lidera?
Svaka vjerska zajednica može i treba dati doprinos izgradnji društvene sloge, prije svega preko pojedinih svojih članova, ali i kao ustanova. Međutim, pri tomu se stalno mora imati na umu da Crkva nije zajednica filantropa, humanista, dobrotvornih i kulturnih djelatnika, kako ju se često želi predstaviti i u što ju se ponekad nastoji pretvoriti. Naspram tomu, ona je bitno zajednica vjere i navjestiteljica vječnoga spasenja te poslana obraćati i odgajati ljudska srca i duše, pri čemu je uključeno sve ljudsko što je dobro. U tom smislu poslanje Crkve u složenom društvu, kakvo je ovo naše, odlično je definirao Sv. Ivan Pavao II. u svom govoru za vrijeme svečanosti dobrodošlice u Banjoj Luci 2003. godine kad je kazao: „Da bi ljudsko društvo poprimilo autentično ljudsko lice i da bi svi mogli s povjerenjem gledati u budućnost, potrebno je preoblikovati čovjeka iznutra, liječeći rane i vršeći autentično čišćenje pamćenja po uzajamnom oprostu. U dubini srca je korijen svakoga dobra i, nažalost, svakoga zla (usp. Mk 7,21-23). To je mjesto gdje se mora dogoditi promjena zahvaljujući kojoj će biti moguće obnoviti društveno tkivo i uspostaviti ljudske odnose otvorene za suradnju živih snaga Zemlje.“
Dijalog, čišćenje pamćenja, oprost, strpljenje i uzajamno iskreno uvažavanje su zlatna pravila. U tomu svi trebamo rasti. I to će biti naš vjerski najbolji doprinos poštivanju ljudskih prava, pojedinačnih i kolektivnih, i izgradnji društvene sloge.
Statistike pokazuju da je broj katolika u BiH približan onomu prije stotinu godina, jer ih je prema popisu pučanstva iz 1895. bilo 334 142, a danas – iz crkvenih zabilješki – 353 872. Kakvu strategiju na temelju ovoga valja pokušati stvarati?
Velika je sreća da je, pod vodstvom kardinala Vinka Puljića, u Sarajevskoj nadbiskupiji u tijeku višegodišnji proces nadbiskupijske sinode. Velik je to i vrlo važan pastoralni projekt koji će, vjerujem, iznjedriti analizu postojećega stanja i donijeti prijedloge za dušobrižničko djelovanje u budućnosti. U takvim procesima sinodalnoga događanja redovito bude obuhvaćeno cjelovito stanje biskupije u kojoj se oni odvijaju, i u njima sudjeluju brojne osobe, a važan dio njihovih analiza i pastoralnih prijedloga redovito je i demografsko pitanje. Stoga mislim da je razborito pričekati rezultate toga procesa da bi se na osnovu njih moglo stvarati strategiju za budućnost. No, uvjeren sam već sada da se ne može zaobići potreba zaustavljanja novog iseljavanja i podizanja nataliteta.
KT
www.nedjelja.ba
Razgovarao: Josip Vajdner
Sarajevo, 18. travnja 2020.
