Intervju kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog u miru za “World Church News”
Povodom odlaska kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog u mirovinu novinar radioemisije “World Church News” iz Papinske zaklade “Kirche in Not” uradio je s njim intervju koji prenosimo u cijelosti:
Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski bio je 31 godinu na čelu Vrhbosanske nadbiskupije. Uvijek je vjerno služio povjerenoj mu Nadbiskupiji, vjernicima i Sarajevu, gradu u kojem je živio. Također, to je činio i u vrijeme rata koji je u glavnom gradu i BIH počeo prije 30 godina, točno 6. travnja 1992., kada su počele padati bombe na mnoga mjesta u BiH, prenosi nedjelja.ba.
Uzoriti, kada biskup navrši 75 godina života, on ponudi Papi ostavku. S kakvim ste osjećajima Vi to učinili?
U prvom redu to je ispunjavanje crkvenog zakona, a nadalje je to završetak jednog poslanja. Na taj korak sam se psihički spremao, a sada mi ostaje posvetiti se molitvi i spremati se da zakoračim iz vremena u vječnost. To je vrijeme zahvaljivanja Bogu da me uzdržao do sada nakon svega što sam proživio i preživio.
Svojevremeno se ste bili najmlađi kardinal Katoličke Crkve, a imenovani ste vrhbosanskim (sarajevskim) nadbiskupom krajem 1990. Jeste li već tada slutili da dolaze teška vremena?
Nisam slutio, iako mi je jasno bilo da neće lako biti prijelaz iz komunizma u demokratski sustav. Kada me papa Ivan Pavao II. obvezao pod poslušnošću da prihvatim ovu službu s riječima da dolaze teška vremena.
Za biskupa Vas je zaredio papa Ivan Pavao II. osobno. Sjećate li se još uvijek toga? Što Vam je dao za put kojim ste bili upućeni?
Živo se sjećam toga, kada sam sav u tremi stajao u redu pred ređenjem. Posebno kada je položio ruke na moju glavu. Kroz mene su prošli srsi jer sam na pragu novih koraka životnih. U sjećanju mi je njegova riječ, “hrabro, Crkva Te šalje, ne ideš u svoje ime”.
Prve godine Vaše biskupske službe obilježio je strašni rat u Bosni i Hercegovini. Kako ste proživljavali ovo vrijeme?
Koliko god je bilo opasno i teško, bilo mi je jasno, ostajem u sjedištu nadbiskupije i služiti narodu koji proživljava strahote rata. Glavno mi je bilo sačuvati pouzdanje u Boga i hrabriti ljude u nadi i pouzdanju.
Vi ste tijekom rata ostali u opkoljenom Sarajevu. Koja su Vam najbolnija iskustva toga vremena?
Teško je obnavljati te bolne uspomene. Previše sam krvi vidio, toliko smrti i ranjavanja, toliko boli. Da bih sačuvao uravnoteženost duha, molitva je bila glavno uporište. Najteže mi je bilo kada nisam mogao pomoći, onima koji su trpjeli. Kada nisam mogao razbiti ratnu buku s porukom mira.
Možete li ukratko opisati posljedice toga rata?
Prvih dana rata sam se osjećao kao Job kada su mi slali poruke, koje su sve župe uništene, koliko je ljudi prognano te slušajući vijesti koliko je ljudi ubijeno i koliki su ranjeni. Brojne sam i osobno susreo kao mrtve i ranjene. I sam sam bio toliko puta u opasnosti. Teško je opisati što je značilo tajnim putem izlaska iz Sarajeva po noći da bih obišao neka područja u Nadbiskupiji. Znali su me novinari pitati, je li me strah; tada sam jednostavno odgovorio da sam i ja čovjek, ali ljubav je jača koja me vodi hrabriti i tješiti ljude.
Daytonskim sporazumom iz 1995. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan nakon tri i pol godine. Koje su Vaša nadanja tada bila, a koja se nisu ispunila?
Bila mi je radost da se pristupilo razgovorima i pregovorima. Taj sporazum je zaustavio rat ali nažalost, nije uspostavio pravedni mir. Silna je pogreška moćnika koji su podijelili BiH na dva dijela. Ozakonili su etničko čišćenje. Stvorili su strukturu države koja ne može funkcionirati. Odmah smo mi biskupi uputili svoju poruku ukazujući na te stvari. Nisu nas čuli.
Odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma, koje su između ostalog sadržavale i potporu katoličkim izbjeglicama spremnim na povratak, do danas nisu provedene u djelo. Zašto nisu?
Kod provođenja Daytonskog sporazuma međunarodni predstavnici su s jačima diplomatski razgovarali, a sa slabijim s pritiscima. Novci koji su stizali kao potpora za povratak nije stizala u ruke katolika za povratak, nego u ruke vlasti koja nije bila za povratak. Neki iz međunarodne zajednice su podupirali takav program.
Kada su donosili zakone koji je mijenjao Daytonski sporazum uvijek je išao na štetu manjine. Nismo razumjeli moćnike ovog svijeta koji nisu imali sluha za ispravljanje nepravde, nego su uvijek išli u korist jačega.
Rat uvijek ostavlja rane u dušama onih koji su pogođeni njime. Što ste kao Crkva poduzimali za uspostavu mira i pomirenja?
Za vrijeme rata Crkva je preko Caritasa pokušala ljudima pomoći za preživljavanje. Pomoć se dijelila potrebnima bez obzira na pripadnost. Za vrijeme rata smo pokušali uspostaviti put dijela međureligijskog, a nakon rata smo uspostavili Međureligijsko vijeće u kojem smo gajili duh dijaloga i izgradnje mira.
Nažalost, u ovoj zemlji je previše političara domaćih i stranih, a premalo državnika, koji su spremni graditi pravedno društvo. U izgradnji javnog mnijenja su mediji prevažni, a oni su bili u rakama moćnika.
Više ste se puta požalili zbog jednog „prikritog egzodusa“ kršćana iz Bosne i Hercegovine, koji i danas traje. Koji su razlozi za to?
Koliko god je ekonomski problem, još je veći problem nepravde gdje nema vladavine zakona za sve jednaka. Ova politička igra preglasavanja je umorila ljude, pa mnogi odlaze jer su uočili da nemaju uporišta ni kod domaćih ni kod međunarodnih predstavnika da izgrađuju pravedno društvo.
Da li i dalje prisutno zapostavljanje katolika?
I te kako je prisutno i pred zakonom i u javnosti. Ako se netko na to požali, odmah ga napadaju medijski i politički. Ne smije se reći istina.
S druge strane, u Europi gledaju na Bosnu i Hercegovinu kao na ulazna vrata za radikalni islam, kojega uglavnom financiraju države arapskog poluotoka. To vjerojatno ne može biti u interesu Europske Unije.
Žao mi je da muslimani u BiH ne shvaćaju da nisu politički isto što i muslimani sa istoka. Nisu iskoristili tu poziciju suživota na području BiH što bi im dalo kredibilitet za Europu. Ne čudim se da svojim stavovima prema Hrvatima – katolicima u Federaciji stvaraju sumnju u radikalizam. Posebno je to vidljivo kod traženja novog izbornog zakona da svaki narod slobodno bira svoga predstavnika. To će učiniti egzodus dalje za katolike, a rasti će sumnja sve više.
Ipak ste se uvijek zalagali za dijalog između religija i različitih konfesija, a i dalje ostajete član Papinskog vijeća za međureligijski dijalog. Što se može postići tim dijalogom? Gdje on dolazi do svojih granica?
Do sada sam mnogo energije uložio za dijalog. Ovim umirovljenjem prestaje moga službena uloga u svim tijelima, ali ostaje moje duboko uvjerenje da dijalog nema alternative. Ne samo na političkoj nego i na međureligijskoj razini. Pravi dijalog počiva na uvažavanju drugog i drugačije, upoznavanje i poštivanje te traženje zajedničkih nastojanja oko općeg dobra. Za pravi dijalog važno je da se počne od istine i pravde, što ulijeva povjerenje jedni u duge.
Što je vama kao Crkvi u Bosni i Hercegovini važno? Gdje stavljate težišta?
Crkva u BiH mora uporno nastojati biti “sol zemlje” i “svjetlo svijeta” što nam je Isus dao zadatak. Ovo što je ostalo valja uvezati i dobro organizirati da budemo hrabri i vjerodostojni svjedoci Evanđelja. Prevažna je obitelj “Crkva u malo” jer je to prva škola vjere i prvo sjemenište. Formacija duhovnih zvanja, da budu hrabri nositi se sa izazovom života i svjedočiti nadu. Zato je važna pastoralna aktivnost i naviještaj Uskrslog Krista.
Vi ste dugogodišnji partner u projektima s Kirche in Not. Molim Vas, recite nam nekoliko riječi o ovoj suradnji?
Sve što smo obnavljali ne samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nego i u BiH imali smo potporu u materijalnoj pomoći od Kirche in Not. Kako državne strukture nisu podupirale obnovu, prevažna nam je bila potpora koju smo redovno dobivali iz Kirche in Not: obnova obiteljskih kuća, župnih zgrada – crkava i župskih kuća, i svih drugih porušenih zgrada za crkvenu djelatnost. Posebno smo bili podupirani i za pojedine pastoralne aktivnost, kao i program održavanja Sinode. Nisu preuzimali cjelovite projekte, nego su davali potporu, a ostalo smo ili sami ili od drugih donatora dobivali. Zato koristim priliku da izrazim zahvalnost svim dobročiniteljima. Neka se ne umore dobro činiti.
Kako procjenjujete budućnost Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini?
Katolička Crkva je preživjela teška Otomanska vremena, kao i komunistička vremena. Vjerujem da još ima snage da preživi i ova vremena teških kušnji. Duboko je naše korijenje da bi se olako mogli iskorijeniti. Krv naši mučenika i grobovi naših predaka nas vežu uz ovu grudu koja nam je na svoj način sveta, da na njoj opstanemo i sačuvamo vjeru naših otaca. Sami ne možemo zato nam je potreban potpora onih koji mogu pomoći naš opstanak.
Bi li pomoglo članstvo u EU?
Bosna i Hercegovina po prirodi pripada EU obitelji, zato je normalno da uđemo u tu obitelj. Nažalost preko nas se prelamaju interesi nadležnosti velikih sila i to ometa ulazak u EU.
Vi ste također i član Kongregacije za evangelizaciju naroda. Zato Vam želim postaviti pitanje o stanju Crkve u svijetu: gdje vidite rješenje krize Crkve našeg vremena, koju opažamo posebice u Europi i drugim zapadnim zemljama?
Više nisam član ni u jednom tijelu opće Crkve, ali mogu reći da krize nisu slučajne. One dolaze da se kršćanstvo pročisti i bude vjerodostojnije u naviještanju i svjedočenju Evanđelja. Pastiri prema biblijskoj slici idu ispred stada, ne smiju se povesti populizmom i slijediti javno mnijenje koje je izgrađeno na načelima drugačijim.
Što ćete sada raditi u mirovini? Smiriti se malo i baviti se stvarima koje ste možda oduvijek željeli učiniti?
Predajući službu novom nadbiskupu obećao sam mu biti na raspolaganju koliko me bude trebao, a ja mognem. Vrlo sam raspoloživ pastoralno pomagati. Osim toga vrijeme je ovo životno iskustvo staviti na raspolaganje onima koji žele primati. Sigurno da je sada preda mnom i vrijeme zahvaljivanja Bogu i molitva da se spremim za onaj prevažni korak iz vremena u vječnost.
Na kraju ovoga razgovora molim Vas za blagoslov.
Vas osobno i sve naše dobročinitelje blagosiljam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Razgovarao: Volker Niggewöhner
Prijevod: Mons. Pavo Jurišić
