Biskup banjalučki mons. Franjo Komarica u povodu Uskrsa 2017. godine dao je intervjuu za Anadolu Agency (AA) koji prenosimo u cijelosti:
„Imamo i Božić koji je posebno radostan, ali uskrsnuće Kristovo, koje slavimo na dan Uskrsa, jest temelj kršćanstva, temelj naše vjere i svega onoga što kršćanstvo, ne samo očituje, manifestira u svojim liturgijskim slavljima i danima tijekom cijele godine nego i sve ono što kršćanstvo ima zadatak ponuditi čovječanstvu. Jer, uskrsnuće Kristovo, kako kršćanstvo tumači, jest temelj postojanja Crkve i temelj svega onoga što Crkva radi, što propovijeda, ne samo riječima nego i djelima“, naveo je biskup Komarica.
I u tom kontekstu, ističe, „upravo povijesne činjenice da se ubijeni Isus na Veliki petak, prema izvještajima evanđelista, ponovno pojavio među svojim dobrano zbunjenim, na smrt uplašenim učenicima, apostolima, treći dan, u nedjelju“.
„On sa svojim ožiljcima na rukama i na nogama, poručuje – ‘Ne bojte se’, i obraća se riječima: ‘Mir vama!’. Te su riječi daleko plemenitije nego kada kažemo: zdravo. To je mir vama, ljudima, kojim vas sada pozdravlja Bog, vaš Spasitelj. Ja sam, poručuje Isus, kao što znate, bio ubijen, na silu ubijen ni kriv ni dužan, a sada sam ponovno živ i više ne umirem. Nego, poruka je: evo, Bog me opečatio da budem sudac i živih i mrtvih, svih ljudi do svršetka svijeta, i bijelaca i crnaca i intelektualaca i nepismenih ljudi, bolesnih i bogatih, siromašnih, lijepih, manje lijepih… Ja sam sada gospodar ljudske povijesti. Izmirio sam vas s nebom, vašim i svojim nebeskim Ocem i taj mir vama sada dajem ,i taj mir dajem vam da ga vi nosite jedni drugima. Idite na sve strane svijeta i govorite ljudima tu radosnu vijest, jedinstvenu radosnu vijest, koja je potrebita svakom ljudskom srcu. To je poruka da je svaki čovjek Božje ljubljeno stvorenje, da nikako nije plod slučaja i da nije osuđen da ne zna sam što će sa sobom nego da ima određeni, konkretni zadatak, na ovome svijetu, a to je zadatak da bude suradnik Boga koji je stvorio sve što postoji na ovoj maloj zemaljskoj kugli u okviru beskrajnog svemira i da ima odgovornost za sve drugo što je stvoreno na Zemlji i onu mrtvu materiju, zemlju i rude i naftu i vodu, a dakako i za život, to jest i za biljni i životinjski, osobito da ima odgovornost za ljudski rod. Evo, to morate govoriti”, kaže biskup Komarica.
“Poslani ste od mene”, kaže biskup banjalučki, “prenoseći poruke uskrslog Krista, i to vaše poslanje neće nestati dok postojite”. On dalje u uskršnjoj poruci objašnjava što je uloga svakog kršćanina, ne samo u BiH nego i diljem svijeta:
“Uskrsli Isus veli: u svoje ime, ja vas šaljem, ne idete vi sami na svoju ruku. Ja ću vam dati dovoljne unutarnje snage, poslat ću vam Branitelja Duha, Tješitelja, koji će vas uvoditi još više u punu istinu. Uz pamet, koju imate, vi ćete stavljati sve na svoje mjesto što sam vam govorio i bit ćete neustrašivi. Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
U tom kontekstu, evo, i mi smo sada, a dvije tisuće godina je prošlo od tada, tko zna koja generacija potomaka prvih Isusovih učenika, s istim zadatkom. Nismo u Palestini, Izraelu, nismo na Bliskom istoku, gdje se sve to u svojim počecima događalo, nego smo ovdje na području Bosne. Doduše to od spomenutih područja nije daleko, sat, sat i pol vremena leta avionom, ali tu istu zadaću imaju ljudi i u Koreji gdje sam nedavno bio; i na obalama Pacifika u zapadnoj Americi gdje sam bio prošle godine. Dakle, na svim stranama svijeta, gdje god kršćani kažu da su kršćani, trebaju biti svjesni i trebaju se truditi u svojoj podsvijesti znati što znači biti kršćanin, što znači pozivati se na ime Krista, sina Božjeg opečaćenoga, opunomoćenoga govornika i promicatelja objavljene Božje istine i o Bogu i o čovjeku i to svojim življenjem onda i opravdati”.
Isus je, kaže biskup banjolučki, za sebe tvrdio, “da je tako Bog ljubio svijet da je svoga Sina, Jedinorođenoga poslao na On svijet da svijet spasi i da svatko, tko u njega vjeruje, ima vječni život. Isusovo uskrsnuće jest garancija istinitosti njegovih riječi”.
“On je obećao, tko god ide za mnom imat će vječni život. Tko u mene vjeruje i ako umre, živjet će uvijeke. To je neuništiva nada koja daje potpuno drugačiju dimenziju i kvalitetu života i treba davati svima onima koji ozbiljno shvaćaju zaista i ubijenog i uskrslog Krista. Za očekivati je, naravno, unatoč našoj ljudskoj slabosti kao i navalama sotone, našeg i Božjeg protivnika, da se mi istinski trudimo oslanjati se upravo na te sigurne Isusove riječi i na Isusova obećanja. I da u molitvi i razgovoru s Njim kažemo: hvala ti, Isuse, što si za mene umro i uskrsnuo; hvala ti što si mi dao da ja za to znam; hvala ti što si me pozvao da ja budem također član onih koji u tebe vjeruju i koji uvažavaju tvoju nauku. Pomozi mi da ja ovo što vjerujem, to također konkretno pretvaram u djela, djela istinske zauzetosti za bogolikost svakog čovjeka. Jer, ti si pokazao da čovjek nije samo mrtva ili živa stvar, odnosno živo stvorenje, nego da je bogoliko stvorenje. Ti si postao, ne kamen, ne vrba, ne zec, ne ptica, ne zvijezda, nego postao si čovjek. I time si pokazao koliko vrjednuješ svako ljudsko biće”, rekao je biskup Komarica.
Ne mora se biti kršćanin da se čine dobra djela, poručuje biskup Komarica, “jer je Božji duh na djelu gdje god se čini dobro djelo”. Gdje god duh Božji zahvaća čovjeka, naglašava Komarica, on ga potiče na dobro, na solidarnost, na otvorenost prema drugome, da ne šteti drugome, nego da pomaže drugoga. I zato, ističe biskup banjolučki, “imamo na jednoj strani civilizaciju ljubavi, a na drugoj strani imamo anticivilizaciju smrti i mržnje”. I vidimo “kako se sada ta dva diva međusobno bore”.
“Ispada da sada, Bože me oprosti, đavao nekako brže i spretnije organizira svoje apostole, svoje neke suradnike, nego Isus, odnosno Bog, što organizira svoje”, kaže biskup Komarica.
– Tuga i suze zbog stradanja djece u Siriji –
Žalosti ga, veli, što i ovaj Uskrs ljudi diljem svijeta, umjesto s porukom mira, dočekuju u ratovima i stradanjima diljem svijeta. Komarica navodi kako su ga posebno potresle nedavne slike djece stradale u bombardiranju kemijskim oružjem u Idlibu, u Siriji.
“Plakao sam iskreno, u sebi. Jer sam opet doživljavao na djelu ono što sam doživljavao u svom gradu, u Banjaluci, u svojoj zemlji, BiH. Podsjetilo me to na mnoge razgovore s vrlo utjecajnim ljudima politike, da ne kažem, stratezima svjetske politike i događanja koji se igraju uloge bogova, odnosno gospodara ljudskih života i života cijelih naroda. Njima je glavni ćeif jedna bjesomučna, egoistična zarada u proizvodnji, prodavanju i isprobavanju ubojitih sredstava ove ili one vrste. To je takmičenje među takozvanim velikim gospodarima naroda i ljudskih sudbina. To nije Božje sjeme, to nije Božji trag. To je prkos Bogu. To je strašno. Nije to prvi put da nam se događa, tako nas povijest uči, bilo je stradanja i prije. Ali mi je žao da se to događa u mojoj generaciji, koja se diči humanim odnosom prema čovjeku, a hvala Bogu uspjela je u mnogo čemu afirmirati čovjeka kao člana zajednice, da smo mi danas ipak osjetljivi jedni za druge. Mi prije 50 ili 100 godina nismo imali ovako strašnih slika. I tada je bilo puno nepravdi na Bliskom istoku i na drugim mjestima, ubijanja ljudi i djece, staraca, bogalja, ali mi nismo imali mogućnosti da to saznamo. Sada postajemo sve više globalno selo i zato smo prozvani i mi da pokažemo svoje pravo lice. Da li mi suosjećamo s tim ljudima? Kako ćemo im pomoći? Možemo barem u molitvi obuhvatiti cijeli svijet, svako dijete, majku i oca koji su stradali, one kada smo gledali kako ih nose. Odmah se čovjek uživi, što da je to moje dijete, da je to vaše dijete? Kako bi to vama bilo?”, navodi biskup Komarica.
Podsjeća da su oni koji su mogli prije nešto više od dvije decenije gledali strašne scene iz Sarajeva kada su na taj grad padale bombe i dijelovi ljudskih tijela letjeli na sve strane, imali mogućnost to spriječiti.
“Isti rukopis opet se ponavlja. To su mi isto rekli nedavno na skupu političara u Berlinu s kojima sam razgovarao. Kažu, biskupe, istim rukopisom kojim se pisalo kod vas u Bosni i Hercegovini, piše se sada na Bliskom istoku, Ukrajini, drugim sredinama gdje se vode takmičenja velikih koji odlučuju o malim”, ističe Komarica.
No, jednako je, cijeni, bolan i nepravedan mir, o kojem treba govoriti, kakav je ovaj u BiH.
“Ima mira i u groblju. Tamo nema nikakve svađe, nema nikakvih ratova. Ali mi nismo još u grobovima Ima mira i među robovima. To je ropski mir. A, mi nismo robovi. Mi kao kršćani se osjećamo slobodno. Nas je Bog oslobodio po žrtvi, odnosno po smrti i uskrsnuću svoga Sina i tako nas je on poučio. Ako vas je Sin Božji oslobodio onda nemate pravo biti ničiji robovi. Morate nastupati slobodni, u ime Božje, morate i druge ljude poučavati da se ni oni ne smiju praviti ničijim robovima, da ne smiju nikoga porobljavati. Prema tome, ja sam smatrao svojom dužnošću svjedočiti istinu od Washingtona do New Yorka, od Bruxellesa preko Strasbourga, Berlina, Pariza do Londona, na svim mjestima kamo me Božja providnost poslala. Istinu da smo i mi ovdje, ljudi u BiH, zbog njihova interesa stradali, svaki čovjek je stradao ne samo katolik, jer neću nikada samo govoriti u ime katolika, iako jesam katolik, u ime Hrvata iako jesam Hrvat, iako su ovdje Hrvati-katolici ovdje dobrano satrveni, de facto iskorijenjeni iz pola ove zemlje koja je njihova domovina. Uvijek ću to govoriti u ime obespravljenog, satrvenog u svom dostojanstvu svakog čovjeka, jer je svaki čovjek moj brat i za mene zaduženje. To mene uči moja vjera”, ističe biskup Komarica.
On kaže kako bh. političari, napominjući da ne želi nikoga uvrijediti, trajno pokazuju svoje lice. Vjeruje da i oni čuju također i prigovore i jauke i vapaje ljudi.
“Ja imam svoje mišljenje i o domaćim političarima, ali ovdje glavnu riječ imaju stranci. Oni trebaju ovakve političare. Meni stranci, mislim na ozbiljne ljude koji su utjecajni, kada ih ja pitam i kada im prigovaram, zašto to radite s našim političarima, zašto su oni samo marionete više ili manje spretne u vašim rukama, ovako kažu: mi se čudimo vašem ludom narodu, zašto oni šute. Jer, to je valjda takav način upravljanja narodima. Evo ti narode sloboda, izaberi sebi, kakve si izabrao, takve imaš. Oni dobro znaju da su ti političari takvi kakvi jesu, i da im takvi trebaju. To nije humana abeceda kako trebamo mi naučiti konkretno ovdje primjenjivati i u ovom dijelu europskog kontinenta, nego trebamo drugačiju. Što ćete vi reći čovjeku koji je predsjednik Europskog parlamenta, a koji vam kaže: biskupe, ja nemam pojma što ćemo s Bosnom? Ja ne znam. Evo, napišite mi vi neko pismo što da radim? Tugo moja! Pa tko sam ja? Nisam političar, pogotovo ne nekakav utjecajni politolog ili strateg nego sam ja mali građanin jedne male zemlju koju vi gazite li gazite. I da vi ovdje sjedite na vrhu, na političkom Olimpu, od 28 zemalja, a to je bilo prije nego što je Britanija odlučila izaći, i uz pomoć svih tih najpametnijih ljudi iz toliko zemalja ne znate što ćete s tom šakom jada na jugoistoku Europe, odnosno Bosnom? To ste posljednji puta rekli, naveo sam. To vi dobro znate da nije i ne smije biti istina”, kaže biskup Komarica.
BiH je, smatra on, kao država veoma bogata za sve svoje stanovnike i u njoj mogu svi stanovnici živjeti zadovoljni ako se to na pravilan način iskoristi.
“Stranci su redovito zadivljeni prijemom u BiH. I to se odnosi i na domaće Bošnjake, Srbe i Hrvate. Stranci kažu: mi moramo doći vama da se naučimo ljudskosti, da se naučimo humanosti, gostoljubivosti. To treba svakom našem čovjeku. To je naša kvaliteta, tako dragocjeno potrebna Europi koja je sve egoističnija, sve zbunjenija, sve nekako škrtija”, poručuje biskup Komarica.
– Kome koriste prazni prostori –
Banjolučki biskup je ljut i razočaran ponašanjem građana BiH koji se ne bore za svoju zemlju, već iz nje odlaze:
“Bit će ovdje ljudi, Kineza ili Afrikanaca, ne moraju biti domaći, ako se njima ne sviđa domovina što je nenormalno. Meni se zbog toga rugaju stranci. Oni kažu, mi smo bili u mnogim ratnim područjima. U Afganistanu, za kakve gudure, za takve stijene gdje nema travke, nema drveta, a tamo se ljudi bore i ne daju svoje. Ginu, jedna generacija za drugom. Ne daju svoju djedovinu. I onda meni kažu: Bog vam je u Bosni dao toliko toga, a vi ništa. Bježite iz svoje zemlje. Što se to dogodilo s vama? Kakav je to crv ušao u vaš identitet? Da normalan čovjek prezire svoju kolijevku, svoje rodno mjesto.”
On smatra kako odlaskom iz BiH građani zapravo bježe od odgovornosti.
“To je moje pitanje kršćanima, ali i svima drugima koji vjerujete u Boga u Božju providnost. Pa gdje vam je svijest o odgovornosti za svoj rodni kraj, ne samo za grobove svojih, pokoj im duši? Ali, kakav imate odnos prema svome rodu i porodu, prema svojim precima, prema roditeljima? Ako sam ja spreman otići pa izgrađivati svojim snagama uma i srca tuđinu gdje ne znam ni jezika, ni mentaliteta, niti prošlosti, niti znam kakva će biti budućnost, onda ja zapravo pokazujem da samo želim biti radna snaga, razumna, ali ipak samo mazga ili još gore samo stroj, traktor za vuču. To je strašno. Ja se degradiram samo na jednodimenzionalnost. Kakva je to vjera? Kršćanstvo to nije. Nije ni islam to. Dakle, i kršćanstvo kao monoteistička vjera i islam govore o duhovnoj dimenziji čovjeka koja je daleko važnija od materijalne dimenzije čovjeka”, navodi biskup Komarica i dodaje:
“Ako ja samo želim da meni materijalno bude dobro, a ja se ne pitam gdje je moja odgovornost da ja ovdje donesem više poznavanju i afirmaciji istine, uvažavanju i promoviranju pravde, prakticiranju milosrđa i praštanja, ljubavi, solidarnosti, onda će mi i svatko kome ja tamo negdje dođem reći: ako ti nisi volio svoj rodni kraj, dobro mi došao, ja ću tebe iskoristiti, a ja sam dovoljno egoist da tebe izmanipuliram. O tome naši ljudi premalo razmišljaju.”
Kaže biskup kako mi, kao „obični“ građani uglavnom guramo odgovornosti svjesno, namjerno ili nenamjerno političarima i činimo od njih male bogove i zaključuje kako je to “težak grijeh propustom koji mi činimo za sebe, jer mi njih ne upozoravamo – ljudi ne valja što radite. Nije dobro. Moramo svi malo više naučiti abecedu politike. Politika po mjeri čovjeka, a ne politika po mjeri nečije ekskluzivnosti”.
“To radi đavao. Jeste li vi u službi zloduha, protivnika čovjeka, protivnika jedne konkretne zajednice, ljudi u jednoj sredini? Kome to koristi, kojoj to državi? Kojem to entitetu koristi prazna Posavina, okoliš oko Banjaluke, prazan okoliš u zapadnoj Krajini, prazan okoliš na svim stranama”, pita biskup Komarica.
Kaže kako je političarima u BiH poručivao: “dajte, naselite Kineze, naselite Afrikance, Arape kada ne volite svoj narod”.
– Stidim se hrvatstva u kojem se priznaju samo članovi moje partije –
Biskup Komarica je u intervjuu za Anadolu Agency govorio i o tome je li hrvatski entitet u BiH, koji se zagovara, rješenje za Hrvate u BiH.
“Nije mi dovoljno poznato što to znači entitet? Ako je entitet i hrvatski sličan entitetu RS ili sada Federaciji BiH, onda što će nam to? Entitet RS znači da nema, ne postoje drugi narodi, članovi druge partije nego samo moje, jer sam ja gospodin bog ovdje u ovom entitetu. Kakva je to onda država? Kakva je to lakrdija od države? To će biti samo strašna sramota za Hrvate i tobože taj hrvatski entitet, ako je to isto. Ovdje bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, odnosno ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet i na sva osnovna ljudska prava i slobode među kojima je također pravo na rodno mjesto, nema države. To je apsurdna država. Takve države, koliko ja znam, nema nigdje u Europi. To i jest bolno. Pustimo entitete i neentitete. Trebaju se političari pobrinuti i to je njihova zadaća, inače, ne bi smjeli biti na tom mjestu. Neka kažu, ja to ne znam, izaći ću iz politike ću pa ću kopati kukuruze, pa ću ili brati šljive, čuvati ovce, ali neću se baviti tako odgovornim poslom. Ako tvrdim da znam, onda ću kao političar i na razini pojedinca zaštititi njegovo dostojanstvo i njegovo pravo da može raditi i odgajati svoje dijete i obitelj, imati dobrosusjedske odnose i zajednički se onda brinuti i mobilizirati ljude oko sebe da oni budu voljni izgrađivati svoje selo, svoj kuću, svoju domovinu”, smatra biskup Komarica.
Biskup banjolučki poručuje političarima: hajdemo izgrađivati, hajdemo praviti put, akcijama, jednu kuću, drugu, ovu zemlju. A, kako će se urediti onda institucionalno jedna mjesna zajednica, jedna općina, grad, jedinica ili država, to je sada pitanje razborite mogućnosti.
“Ali, ako ja kao Hrvat hoću da samo hrvatujem i onda ne poznajem nikoga tko nije Hrvat i to član moje stranke, onda ne trebam ja takvog Hrvata. Ja se moram stidjeti takvog hrvatstva. Jednako tako, ako ja Srbin ne mogu kraj sebe izdržati nesrbina, odnosno i člana neke druge partije, onda kakav sam ja to čovjek? Ako ja kao Bošnjak ili ne znam tko, jednako tako ne postupam s drugima, to je urušavanje onoga najvrednijega što mi imamo u čovjeku, a to je njegovo ljudsko dostojanstvo, njegova obaveza da afirmira ono najvrjednije u sebi. Pogotovo ja to očekujem od vjernika, jer vjernici tvrde da nisu plod slučaja nego da ih je stvorio jedan Duh, kojega mi zovemo Bog, jedan svemogući Duh koji upravlja ne samo malom zemaljskom kuglicom nego beskrajnim svemirom i uređuje i makro i mikrokozmos. Ne moram to vjerovati, ja ne moram biti vjernik, to je moja sloboda, ali ako sam vjernik onda moram znati što to znači”, ističe biskup Komarica.
Kaže kako je prvo pitanje koje upućuje vjernicima, katolicima, pravoslavcima, muslimanima – što mi doprinosimo ovoj zemlji, koji je to naš konstruktivni doprinos?
“Kakvo je to slavljenje Uskrsa, Božića, Bajrama? U čemu se oni sastoje: da se malo najedemo, napijemo? To i krava radi, ovca, pas, mačka. I oni trebaju malo hrane. Ne smijemo na to svesti svoja slavljenja blagdana naše vjere. Ako nešto slavim, onda se ja opredjeljujem za to nešto što je vrlo važno u mom životu, u mom svjetonazoru, a to je ta dimenzija da ja moram podržavati čovjeka kao duhovno i materijalno stvorenje, bogoliko stvorenje, kako kažemo mi kršćani, pogotovo kada je on ugrožen u svome dostojanstvu, u svome pravu da živi životom dostojnim čovjeka tamo gdje ga je Bog stvorio. Jer, ako ja osporavam pravo da on živi životom dostojnim čovjeka u njegovom rodnom mjestu, onda se ja pravim bogom nad njim. Čovjeka možete likvidirati kada ga ubijete fizički i kada mu onemogućite gdje je uvedeno njegovo rodno mjesto, bilo iz ekonomskih ili prisilnih razloga, kao što je etničko čišćenje, što je bilo u BiH ili na neki drugi način da mu osporavate ono na što on i po međunarodnim ugovorima ima pravo da on bude tamo gdje postoji u osobnoj karti”, rekao je biskup Komarica.
– Bez pravde i istine neće uspjeti praštanje i pomirenje –
Biskup banjolučki govorio je i o tome kakve se poruke šalju u RS Hrvatima i Bošnjacima kojima se ne dozvoljava govoriti i svoj jezik nazivati kako žele.
“To je stav: ja sam gospodin bog tvoj i imat ćeš onoliko života i onoliko slobode, onoliko prava na svoj identitet koliko ti ja dopustim. Kakva je to sada lakrdija. Imate primjer da je stajalo prije u matičnom uredu ime i prezime i nacionalnost ta i ta, kako se čovjek izjasnio. Sada je odjednom došao zakon da više nema nacionalnosti. Kako sada to? Je li onaj matičar ima dužnost prepisati što napiše u matičnoj knjizi, a ne partija naredila – prekriži, pa ću ja tebe upisati ili te neću upisati, pa ću te onda prebrojavati i reći koliko ima koga i tko ovdje ima pravo biti, a tko nema. Evo, isto tako jezik. Otkud pravo nekome da propisuje taj jezik smije, a taj ne smije postojati. Ali to je samo jedan mali dio. Ako ja nemam pravo biti ovdje, što će meni jezik, ja nemam potrebe da govorim nikoji jezik. A, ovdje se ljudima osporava da žive na svojoj baštini u svome rodnom mjestu “, ističe biskup Komarica.
Čovjekovo pravo na identitet uključuje i pravo da ima svoj jezik, poručuje biskup Komarica.
“Zašto nitko ne postavlja pitanje, gdje su vam ljudi? Gdje su Banjolučani? Tko je to pitao gradonačelnika Banjaluke nakon rata koji je poručivao: dok sam ja ovdje neće biti diskusije o povratku Banjolučana. Jednako tako vrijedi za Sarajevo, Drvar, Gradišku, Prnjavor, Posavinu, Hercegovinu. O tome se treba pričati. Ako govorimo o ljudskim pravima, pravo na jezik je jedno od temeljnih ljudskih prava, ali u prvom redu pravo na život, na život dostojan čovjeka u vlastitoj kući. Kako čovjek može biti stranac u vlastitoj kući? U svojoj domovini? Mi smo ovdje učinili stotine tisuća naših sugrađana strancima u njihovoj domovini. Oni su za mene živi mrtvaci. Oni nemaju pravo na svoju ličnu kartu. Oni nemaju pravo na svoj identitet. Oni nemaju pravo na svoj jezik. Netko se nad njima napravio bogom i rekao – ne možete biti u svom rodnom mjestu. Drugo je kada si ti htio otići svojom voljom. Ali, ako si prisiljen fizički ili pak ubijan, što nisi htio otići, to je zločin protiv čovječnosti”, kaže biskup Komarica.
Stotinu i više samo katolika u svojoj kući, u Banjaluci, je ubijeno, kaže Komarica, samo zato što je nisu htjeli napustiti. Nitko još, ističe on, nije osuđen za to.
“Svi govore o daleko više osoba koje su ubijene. Ja znam za katolike. Kako to pitanje ne postavlja ni Čović, ni Izetbegović ni Radončić, Dodik, nitko od stranaca, ni Inzko ni svi drugi? Što je s Banjolučanima ubijenim, Mostarcima, Sarajlijama…? Ovdje bez maksimalno ustanovljene istine, a to znači da znamo tko je tko, tko je žrtva a tko je zločinac ne možemo uspješno dalje. Imaju pravo ljudi biti svoji na svome, posebno koji su rođeni tu. Ako vrijedi međunarodno pravo, a vrijedi svugdje, pa što ne bi i kod nas da se primijeni odlučno, a ne malo hoću, daleko više neću. Ovdje su ljudi poslije rata bili plaćeni za određeni posao da pronađu ubijene i nestale u ratu, a ni izdaleka taj posao nisu uradili. Ja tragam za svećenikom Ratkom Grgićem iz Nove Topole, koji je ubijen prije 25 godina. Nije ubijen u prašumi, nego blizu Banjaluke. Znaju to oni koji su ga ubijali i oni koji štite ubojice koji slobodno hodaju Banjalukom i Gradiškom. Bez maksimalno utvrđene istine i pravde neće uspjeti ono što smo radili i za vrijeme i nakon rata, a to je trajno pozivanje na praštanje i pomirenje. Nema praštanja i pomirenja, jer ljudi koji u sebi imaju rat, koji su zahvaćeni sotonskim zloduhom, oni ne žele mir ni uskrsni ni Isusov, ni mirotvoraca ni miroljubaca. Ali, ne treba se umoriti i reći, svakako se ne isplati ništa. Vjerodostojnost vjernika se pokazuje tako da oni uporno imaju nove snage da uporno ustrajavaju. Vjerodostojan čovjek, vjernik, kršćanin je najveća sreća i najveća obaveza i prijatelj čovječnosti i sadašnjosti i budućnosti”, ističe biskup Komarica.
– Međugorje je fenomen –
Kaže kako ne može govoriti ni u ime izaslanika papinog, niti u ime Pape što će biti s Međugorjem? Ali, veli, poznato je ne samo BiH, Europi nego cijelom svijetu da de facto postoji Međugorje kao fenomen u kršćanskom svijetu i da u Međugorje dolaze ljudi iz različitih pobuda. Dolaze, dodaje, kršćani i mnogi nekršćani, koliko ima podatke, koji tragaju za duševnim mirom, u prvom redu tragaju za osmišljenošću vlastitoga sebe.
“Mnogo puta su me pitali u svijetu, čuvši da dolazim iz BiH, za Međugorje. Ljudi znaju za Međugorje i govorili su mi mnogi, kada su bili u Međugorju, da su doživjeli nešto specifično za svoj daljnji duhovni život i svoj angažirani socijalni život u svojoj životnoj sredini. To je činjenica. Nisam nikakav prorok, ali nisam nikada sumnjao, a tu sam najstariji od biskupa u BiH i imao sam mogućnosti pratiti Međugorje neposredno po službenoj dužnosti, da bez obzira na istinitost – neistinitost ukazanja, odnosno izjava vidjelaca i vidjelica da je tamo progovorila nadnaravna stvarnost mnogim srcima, mnogim dušama, mnogim desetinama milijuna ljudi svih izobrazbi i profesija, od sportaša do pjevača, inženjera, državnika, seljaka, građana, prosvjetnih radnika, liječnika. Sociološki gledano već to je jedan fenomen za temeljitije proučavanje i ja bih rekao da povučemo određene zaključke – što to treba današnjem čovjeku koji se sve više otuđuje od sebe i od svoga mjesta na ovom svijetu koji glavinja, koje ne zna što će sa sobom? Mi imamo jednu rečenicu u Svetom pismu, vrlo znakovitu: Po plodovima ćete ih prepoznati. Mi se prepoznajemo koliko smo vjerodostojni po svojim plodovima, koliko s riječi prelazimo na djela. Vjera bez djela je mrtva, kaže jedan od apostola Isusovih”, kaže biskup Komarica.
Ako ljudima, koji dođu u Međugorje po nekoliko puta, to koristi, kaže Komarica, ne samo za duhovni nego život općenito, u angažmanu za boljitak životnog ambijenta, to ne može biti bez Božjeg zahvata, nazovimo to kako god hoćemo. Zato je moje uvijek bilo uvjerenje, kako sam ulazio u problematiku fenomena Međugorja, da će fenomen ostati i da će to biti jedno hodočasničko mjesto za sve one koji znaju što znači hodočašće. Nešto ih iznutra pokreće da oni idu tamo. To potvrđuje broji onih koji dolazi iz bijelog svijeta. Skrbe za novac da tamo dođu i provedu nekoliko dana u tišini, da dođu na osobnu ispovijed, da čovjek u tom sakramentu stane ispred Boga iscjelitelja duše i da onda i čuje glas svoje savjesti i utjehe, odnosno i službenika Božjega uz poruke: čovječe, voli te Bog, voli te Nebo. Ti si stvoren ne za životarenje, golo egzistiranje za ovdje i sada nego si stvoren za budućnost koju ti je ostvario uskrsli Krist. I zato trebamo takvih oaza, svugdje”, navodi biskup Komarica.
Mislim, kaže, da mi znamo nedovoljno cijeniti da se to baš dogodilo u našoj sredini, u BiH. Očekuje, kaže, da će i nakon ovog poteza Svete Stolice, osobno je očekivao da će se to davno uraditi, i moralo se to uraditi, trebalo se uraditi, da će sigurno i Papa, odnosno Sveta Stolica adekvatno reagirati.
“Ovdje se radi o najprije dijagnosticiranju pastoralne prakse u Međugorju, kako se tamo slavi vjera u liturgijskim činima, kako se obdržavaju norme koje su u crkvenom zakonu propisane, kakav je duhovni eho koji se čuje? Sigurno će i Papa, na osnovu izjava očevica, dati adekvatne naputke za budućnost Međugorja”, rekao je mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki.
Anadolu Agency
Banja Luka, 17. travanj 2017.>
